Piše: Prof. dr. Dževad Jahić
TURSKI JEZIK U BOSNI
U Bosni se nikad nije masovnije govorilo turski, niti je zvanični jezik bio turski. Osmanska imperija nije bila zainteresirana da turski bude zvanični jezik u Bosni, kao što ni drugdje to nije bila. Svi domaći jezici pod osmanskom vlašću imali su pravo postojanja i nije bilo nametanja jezika vladajuće države.
U čemu je uzrok te nezainteresiranosti Turske za jezičku prevlast? Jedan od razloga mogao je biti u samoj organizaciji uprave, spahijsko-timarskom sistemu i administrativnoj podjeli na pašaluke, sandžake, vilajete. Razlog je mogao biti i u islamu, koji obredno nije bio temeljen na turskom, već na arapskom jeziku. Bilo je, međutim, naših ljudi u Bosni koji su znali turski. Njime su govorili, ali u uskom krugu administrativne komunikacije, mada i to u skromnom obimu.
Vrlo mali procenat samih Turaka živjelo je u Bosni. Praktično, sve poslove (pa i one državno-činovničke) obavljalo je domaće stanovništvo, te zato nije bilo naročite potrebe (a ni uslova) da se uči i govori turski. Druga je stvar što su se iz turskog u bosanske dijalekte primale riječi sa različitim značenjima i odomaćivale u govoru naših ljudi, prilagođavajući se njihovom maternjem jeziku. Ali ni ti turcizmi većinom nisu primani neposredno iz govornog ili pisanoga turskog, već su u bosanski ulazili posredstvom nove materijalne kulture.
Riječi iz oblasti duhovne kulture (mada se i one nazivaju turcizmima) većim dijelom su arabizmi, riječi iz arapskog upotrebljavane u religioznom životu. Osim toga, arapski se učio u školama, kao jezik vjeronauke. Turski u tom smislu nije imao potpore, jer nije bilo neposrednog interesa domaćeg stanovništva da ga uči.
POZICIJA ARAPSKOG JEZIKA
Arapski jezik u odnosu na turski imao je u Bosni drukčiju poziciju. To nije bio jezik vladajuće države (mada se turski pisao arapskom grafijom), ali je zato bio jezik vladajuće religije. To je, prije svega, jezik Kur’ana. Znanjem arapskog mogle su se razumijevati osnovne poruke Kur’ana. U tu svrhu postojale su razvijene mreže vjerskih škola; gdje se obučavalo u čitanju arapskog i usvajanju osnovnih znanja islama. Arapski se posebno cijenio, jer je vjerniku bio neophodan; da bi se kako-tako snalazio u usvajanju teksta Kur’ana i svakodnevnom izgovaranju sura i ajeta. Ni arapski jezik, međutim, nije se šire govorio u Bosni. On je imao manje uvjeta i od turskoga da bude razgovorni jezik. Ali je zato arapsko pismo nekoliko vijekova u Bosni bilo grafijski uzor. Takav uzor ono je ostalo i danas, kao zvanično pismo islama. Koliko je arapsko pismo (neovisno čak i od samog arapskog jezika) bilo rasprostranjeno u Bosni, o tome najbolje svjedoči široka upotreba arebice, pisanja arapskom grafijom na maternjem jeziku.
Pročitaj više: Bosančica i arebica
To, s druge strane, govori i o čvrstim vezama Bosne sa bosanskim jezikom i slavenskim porijeklom njezina stanovništva. Arapski jezik (bolje reći jezik Kur’ana) na svojevrstan način je uticao i na neke pojave u govornom bosanskom jeziku. To je čuvanje suglasnika h i geminacija, tj. udvojeni, “duplirani” izgovor suglasnika. Te pojave ne govore o rasprostranjenosti arapskog razgovornog jezika u Bosni (kojega praktično nije ni bilo), već svjedoče o upotrebi arapskog u vjerskim obredima. Te osobine su se i bez značenjske vezanosti za izgovaranje glasova arapskoga prenosile u maternji jezik, podržavajući stabilnost već zatečenih “maternjih” glasova, kao u slučaju suglasnika h, ili rezultirajući novim pojavama, kakav je slučaj sa geminacijama. Koliko je god arapski bogatio bosansku, odnosno bošnjačku kulturu, toliko je na poseban način djelovao i u suprotnom pravcu. Kao vjerski prestižan jezik, imao je tako snažan uticaj da se u bošnjačkoj kulturnoj sredini javlja tendencija manje aktivnog odnosa prema vlastitom jeziku i njegovom pisanom naslijeđu.
Pročitaj više: Kako je islamizacija utjecala na bosanski jezik
To je rezultiralo teškim protivurječnostima u vidu nedovoljno razvijene svijesti bošnjačkog čovjeka o značaju maternjeg jezika za narod i njegovu kulturu, pogotovu za jedan mali narod kakav je bošnjački. Kroz dugi vremenski period bošnjački narod je imao svoj dvojni, paralelni kulturni razvoj, koji, u suštini, teško da je ikada bio zbilja paralelan. Jedan je pravac islam i Kur’an kao njegovo klasično štivo i uzor kojem se postojano teži. Njemu, dakle, nije mogao ni domaći jezik konkurirati. Drugi pravac je čuvanje slavenskoga porijekla i svijest o tome da arapski ipak nikad nije mogao preuzeti ulogu maternjeg jezika, makar bio i jezik islama. U odnosu čak i na taj “islamski jezik” držala se distanca sviješću o tome da se u Bosni živjelo i prije turskog vakta (stanovništvo koje je primilo islam svoje porijeklo vezuje za Bosnu, a ne za Tursku). Ta svijest, dakle, nikad se nije gubila.
TURCIZMI U BOSANSKOM JEZIKU
Turcizmi su riječi iz turskoga primane u bosanski jezik, kroz viševjekovni period osmanske vladavine na našim prostorima. Te riječi se obično nazivaju turcizmima, zato što su primljene iz turskog jezika, mada su po porijeklu većim dijelom iz arapskoga. Stoga se u nauci te riječi češće nazivaju orijentalizmi. Turcizmi su u bosanskom jeziku zastupljeni u svim oblastima života, a najveći broj turcizama odnosi se na vjerski život i vjerske običaje Bošnjaka. Zatim idu riječi vezane za pravne pojmove, administraciju, državno uređenje. Potom riječi koje se odnose na vojsku, oružje i vojnu opremu, a onda i riječi sa značenjima različitih zanata, zanatskog alata i sprava i riječi iz vrlo različitih oblasti narodne kulture.
Turcizmi su rašireni i u srpskom jeziku, daleko manje u hrvatskom, ali je njihovo teritorijalno težište u Bosni, odnosno u bosanskom jeziku. Zajedno sa turcizmima primanim u bosanski jezik, odomaćivale su se i različite grupe riječi i frazeologije, koje danas daju posebnu “aromu” bosanskom jeziku, po kojem se on namah prepoznaje. Zbog čega su turcizmi najznačajnija osobina za bosanski jezik i njegovu historijsku utemeljenost? Prije svega zato što su se te riječi na svoj način prilagođavale govorima u koje su neposredno primane, odražavajući sve najbitnije unutarnje procese u jeziku-primaocu. Te riječi u bosanskom redovno dobijaju svoje glasovno -morfološko ruho, odomaćuju se u jeziku koji ih upija i vremenom se prestaju osjećati “tuđim”.
Turcizmi u bosanskom nisu zapravo nikakve “tuđice” već riječi koje taj jezik čine osobenim i lahko prepoznatljivim. Mnogi turcizmi u bosanskom nisu samo glasovno-oblički adaptirani slavenskoj jezičkoj strukturi već su i značenjski pretrpjeli izmjene. Središnja štokavština je iskonski bila zapadna štokavština, ali su je migraciona pomjeranja učinila središnjom. To znači da je leksička baza bosanskog jezika po svome porijeklu srednještokavska, što bi se u izvjesnom smislu moglo reći i za sam bosanski jezik. On je samo u historijskom smislu nastajao na zapadnoj štokavštini, a u stvari na novoštokaviziranoj zapadnoj štokavštini, odnosno središnjoj štokavštini.
Pored svoje velike raširenosti u govornom bosanskom jeziku i njegovim dijalektima, turcizmi su našli svoje mjesto i u pisanoj riječi. Javljaju se u svim pisanim spomenicima od XV vijeka naovamo. Snažnu podršku turcizmima u pisanoj riječi, a zatim i u originalnom književnom stvaralaštvu, davala je tradicija njihove upotrebe u usmenoj književnosti Bošnjaka. Sevdalinke, balade, epske pjesme, pripovijetke, poslovice, u bošnjačkoj narodnoj književnosti sadrže mnogo turcizama, bez kojih se to stvaralaštvo teško može i zamisliti. U pisanoj književnosti turcizmi su naročito uočljiv sloj u alhamijado-literaturi.
Bošnjački pisci koji, počev od druge polovine XV vijeka, pišu na svom maternjem jeziku arapskim pismom, u svojim djelima masovno upotrebljavaju turcizme. Taj sloj riječi karakterističan je za životni ambijent Bosne i njezinih ljudi. Istina je da se ti pisci među sobom razlikuju po učestalosti turcizama, u čemu se razlikuju i savremeni bošnjački pisci. Ipak, turcizmi su i u savremenome bosanskom književnom jeziku jedna od najznačajnijih njegovih odlika. Često se čuje mišljenje (čak i u nauci) da turcizmi pripadaju tzv. arhaičnom sloju leksike, da su to zastarjele riječi koje su se nekad upotrebljavale, ali danas iščezavaju iz upotrebe. Pri tome se pravi jedna tipična grješka: ne razlučuje se govorni nivo upotrebe turcizama od njihove upotrebe u pisanoj formi.
Kad je riječ o govornoj upotrebi, mora se priznati da postoji znatan broj turcizama koji iščezavaju, jer je već davno nestalo životne utemeljenosti njihove upotrebe. Npr. neki predmet se zvao “tako i tako”, ostala riječ, ali toga predmeta u upotrebi već odavno nema. Znači li onda da je i ta riječ iščezla? Da jezik nije forma već značenje, ta riječ bi u odsustvu predmeta na koji se odnosi već bila mrtva. Ali sa jezikom se tako ne dešava. U Škaljićevu Rječniku turcizama npr. imamo riječ kehar, “nekakva kesa koju bi pripasao onaj koji je odreden na stražu”. Niti ima više odavno te i takve “nekakve kese”, ni “takvoga” turskog vojnika na straži, nema ni turske vojske u Bosni, ni njezine starinske opreme. Ali ostade “nekakva” riječ, određen glasovni sklop koji je svojedobno nešto značio. Jezik je trajniji od onoga što označava, bar u velikom broju slučajeva. Ta ista riječ kehar svojom formom može preživjeti i bez predmeta koji je označavala, gubeći ili mijenjajući prvotno značenje. Čak i da se ne vezuje ni za kakvo konkretno značenje, ona može ostati kao čisto zvučanje, pri čemu će je jezički majstor stilski upotrijebiti tamo gdje mu treba, sa novim nekim, tajnovitim smislom. I tako se događa da riječ preživi, jer jezik je trajnija pojava od onog što označava. On je u suštini forma, a tek potom značenje. Tako se nešto zbiva i sa turcizmima.
Treba stoga biti oprezan u tvrdnjama da su turcizmi zastarjele riječi. Ta njihova “zastarjelost” sasvim je relativna, a često može biti i njihova stilogena prednost. Riječ svojom formom koja je izgubila značenje privlači jezičkog stvaraoca da joj udahne značenje i zvukovnost koju samo on u njojzi nalazi. U tom smislu bosanski jezik je leksički bogat. To bogatstvo prije svega se odnosi na velike potencijale turcizama i mogućnosti njihovih stilskih nijansiranja. Turcizmi u jeziku bošnjačke književnosti igraju važnu ulogu. Vrhunsko dostignuće te književnosti, roman Meše Selimovića Derviš i smrt pokazuje da te riječi imaju velike značenjsko-stilske potencijale. Da li je za turcizme u književnom djelu neophodno da to djelo tematski i duhom bude “tradicionalno”, ili “islamski usmjereno”? Da li ti turcizmi mogu, književno kultivirani i “estetski prečišćeni”, funkcionirati samo u jeziku autentičnih, velikih stvaralaca, kakav je slučaj (pored Derviša) i sa Ponornicom Skendera Kulenovića ili Kaimijom Derviša Sušića? Pitanje smo namjerno postavili naopako. Nije problem da li su te riječi umjetnički sposobne da izraze najprefinjenija značenja (jer spomenuta književna djela nedvosmisleno govore da jesu), već je suština u tome da se ti bošnjački stvaraoci naprosto nisu mogli izraziti bez tog sloja leksike, što govori o njezinoj dubokoj sraslosti sa kulturnim bićem Bosne.
Turcizmi ne samo da nisu zastarjele riječi već su one preživjele i čak dostigle najvišu umjetničku potvrdu. A to je najbolji znak njihove životnosti i historijske vitalnosti, sposobnosti da se održe kao najznačajniji i najoriginalniji sloj u bosanskom jeziku. Postavlja se također pitanje da li bi se bosanski mogao smatrati jezikom da u njemu nije turcizama? Pitanje zvuči naivno, ali samo na prvi pogled. U suštini nije postavljeno laički, reklo bi se čak da je i filološki utemeljeno. Takvoga bosanskog jezika bez turcizama ne bi bilo, što ne znači da ga uopće ne bi bilo. Međutim, pošto su turcizmi svojevrsni svjedoci kulturne historije Bosne, mogli bismo i na drugi način odgovoriti. Bez turcizama kao suštinske pojave ne bi bilo ni bosanskog jezika, bez islama ni “bosanskih muslimana”, a bez ovih ni bosanskog jezika, sve je povezano jedno s drugim, isprepleteno. Bosanski jezik bi razvio svoje osobine i bez turcizama, ali taj sloj leksike se širio u islamskom ambijentu i tamo pustio duboke korijene. On je posljedica zakonomjernog historijskoga procesa, koji se zbivao u vezi sa porijeklom i identitetom Bošnjaka.
Bosanski jezik bi čisto formalno (teritorijalno) imao uslove za postojanje i bez turcizama, samo je pitanje čiji bi to jezik bio, kojeg etnosa. Ipak, bez turcizama nema ni kulture Bošnjaka, a bez njih ni bosanskog jezika, onakvoga kakav se historijski formirao. Da bez turcizama nema ni kulturnoga bića Bošnjaka najbolja potvrda su bosanskomuslimanska imena i prezimena, koja su takoder turcizmi, bolje reći arabizmi. Kako Bošnjake kroz život prate njihova “turska” imena, tako ih na onaj svijet ispraćaju arapska slova uklesana u kamenu bosanskih nišana, odnosno bašluka.
