Mjesec novembar za Vukovarce je već 32 godine traumatično razdoblje u kojem se s tugom i boli prisjećaju agresije na svoj grad, u kojoj je nakon najkrvavije bitke Domovinskog rata i tromjesečne opsade poginulo 2.717 hrvatskih branitelja i civila, a grad je gotovo sravnjen sa zemljom.
Vukovar je pod opsadom bio 87 dana, a bitka za taj istočnoslavonski grad završila je 18. novembra 1991. okupacijom grada koja je potrajala sve do 15. januara 1998. i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, kojom su Vukovar i druga okupirana mjesta vraćeni u ustavno-pravni poredak Hrvatske.
JNA mislila osvojiti Vukovar u sedam dana, otpor trajao tri mjeseca
Po podacima vukovarske bolnice, tokom tromjesečne agresije na Vukovar ranjeno je 1.219 branitelja i civila. U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 7.000 zarobljenika, a iz grada je protjerano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba. Stotine djece ostalo je bez roditelja, a još i danas je na popisu nestalih osoba iz Domovinskog rata više od 380 onih kojima se svaki trag gubi u ratnom Vukovaru u jesen 1991.
Iako su borbe i sukobi u Vukovaru i okolini započeli ranije, kao datum početka vukovarske bitke obično se navodi 25. august 1991. godine, kada su bivša JNA i srpske paravojne formacije krenuli u opći tenkovsko-pješački napad na grad.
Vrh JNA pretpostavljao je da će Vukovar osvojiti u sedam dana, ali borbe su potrajale gotovo tri mjeseca, tokom kojih su Vukovar i okolina svakodnevno granatirani i bombardirani, s čestim tenkovskim napadima kojima se željelo razdvojiti snage branitelja i zauzeti grad.
JNA je u osvajanje Vukovara poslala više od 30.000 vojnika, 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i 180 haubica, a angažirani su Novosadski korpus, ratno zrakoplovstvo i 252. oklopna brigada, jedinice Teritorijalne obrane Srbije, elitne Prva proleterska gardijska mehanizirana divizija i Gardijska motorizirana brigada te paravojne formacije pobunjenih Srba.
S druge strane, hrvatske snage u Vukovaru i okolnim mjestima nisu brojale više od 3.000 pripadnika uz slabo i nedostatno naoružanje i opremu. U samom gradu nije bilo više od 1.800 branitelja koji su u nekoliko navrata bezuspješno pokušali deblokirati grad koji je već sredinom oktobra 1991. bio u potpunom okruženju.
Prvi konkretni znaci da je pad grada neminovan bili su vidljivi 2. novembra, nakon sloma odbrane prigradskog naselja Lužac kojim je prekinuta mogućnost komunikacije između branitelja Vukovara i gradske četvrti Borovo naselje.
Život u opkoljenom i razrušenom Vukovaru bio je iznimno težak, nije bilo struje niti uredne opskrbe vodom i hranom. Većina civilnog stanovništva sedmicama je bila u podrumima i skrovištima.
Kulminacija napada u novembru, grad okupiran 18. novembra 1991.
Vukovarska bolnica pretrpjela je velika oštećenja iako je na njenom krovu bio znak Međunarodnog crvenog križa, a pomoć ranjenicima pružana je u podrumu, gdje su u nemogućim uvjetima izvođene operacije i ostali složeni medicinski zahvati. U opkoljeni grad 19. oktobra 1991. uspio je ući humanitarni konvoj “Ljekara bez granica”, koji je spasio stotinjak ranjenih branitelja iz bolnice.
Napad na Vukovar doživio je kulminaciju u novembru kada je bilo na desetke zračnih napada, a gotovo potpuno razrušen grad okupiran je 18. novembra 1991. godine, iako je otpor branitelja mjestimično trajao do 22. novembra.
Građani koji su ostali u svojim razrušenim i teško stradalim domovima odvedeni su u srpske koncentracione logore u kojima su mnogi i ubijeni.
Iz vukovarske bolnice JNA je 19. novembra izvela najmanje 266 ranjenika, branitelja i civila, od kojih je u noći s 20. na 21. novembar na poljoprivrednom dobru Ovčari, nedaleko od Vukovara, ubijeno njih 200. Najmlađa žrtva imala je 16, a najstarija 84 godine.
Za preostalih najmanje 66 osoba još uvijek se traga. U vukovarskoj bolnici je tokom agresije zbrinuto oko 4.000 ranjenika te u iznimno teškim uvjetima obavljeno više od 2.250 operacija.
U spomen na 18. novembar 1991. godine, Hrvatski je sabor 1999. donio Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se odala počast svim sudionicima odbrane Vukovara, grada-simbola hrvatske slobode. Odlukom Vlade iz 2019. godine 18. novembar proglašen je blagdanom i neradnim danom te se obilježava kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Toga dana i ove će godine kolona sjećanja proći Vukovarom do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, gdje će državna i druga izaslanstva odati počast.
Politička prepucavanja oko kolone i plakata
Ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja dolazi u vrijeme političkih prepucavanja nakon što su vukovarske gradske vlasti objavile kako će kolonu ove godine predvoditi hrvatski branitelji i stradalnici predvođeni pripadnicima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) koji su branili Vukovar, a dodatne tenzije izazvao je plakat ovogodišnjeg obilježavanja na kojem se uz naziv HOS ističe i slovo “U” u sloganu “Vukovar – moj izbor i u dobru i u zlu”.
Mnoge ovogodišnja atmosfera stoga podsjeća na 18. novembar 2013. godine kada je, poslije postavljanja dvojezičnih natpisnih ploča i događanja koja su uslijedila, organizirana druga kolona i kada je na cesti zaustavljen državni vrh te mu je onemogućen dolazak do Memorijalnog groblja.
Dok vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, koji je i predsjednik na državnoj razini oporbenog Domovinskog pokreta, kaže kako su u Vukovar i ove godine svi dobrodošli, ali u koloni sjećanja nemaju što tražiti “oni koji ne priznaju vrijednosti Domovinskog rata”, optužujući Vladu i Vijeće za domovinski pijetet za pokušaj “krađe kolone sjećanja” i njeno podvrgavanje državnom protokolu, vladajući i većina opozicionih stranaka smatraju kako je na djelu pokušaj Domovinskog pokreta da na račun vukovarske ratne tragedije ostvari politički profit uoči izborne 2024. godine.
