Bosna i Hercegovina je prije 29 godina, 22. maja 1992. godine primljena u Ujedinjene nacije. Ovaj datum jedan je od najvažnijih u historiji matične domovine Bošnjaka u Hrvatskoj.
RBiH primljena je u UN nakon donošenja Rezolucije 757 – prijem BiH u UN, od 20. maja 1992. godine.
No, zastava je usvojena 4. maja 1992. godine za zastavu Republike Bosne i Hercegovine, zasnivala se na zastavi srednjovjekovne Bosne i bosanske dinastije Kotromanić. Bila je pravougaonog oblika, bijele boje sa grbom Republike Bosne i Hercegovine u sredini. Odnos širine i dužine zastave bio je jedan prema dva. Prvi put je zvanično predstavljena 22. maja 1992. godine ispred zgrade UN-a u New Yorku.
Sve je počelo 1991. godine kada je iznijeta ideja od strane historičara prof. dr. Envera Imamovića da se za nova državna obilježja tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, prihvate ona iz doba srednjovjekovne bosanske samostalnosti. To je naišlo na opće simpatije većeg dijela javnosti.
Oformljena je stručna komisija u organizaciji onovremene Skupštine Bosne i Hercegovine, koja je u svom radu pošla od povijesnog i arheološkog materijala pa je po obavljenom zadatku Skupštini podnijet elaborat u vidu prijedloga.
Tokom javne rasprave koja je vođena u novembru i decembru 1991. godine u nacionalnim kulturno-prosvjetnim društvima “Preporod”, “Napredak”, “Prosvjeta” i “La Benevolencia” podršku ponuđenog rješenja dala su tri društva, dok je srpska “Prosvjeta” to odbila. Izbijanje rata spriječilo je da prijedlog uđe u skupštinsku proceduru pa je tako propao pokušaj da se predloženo rješenje državnih obilježja usvoji u mirnodopsko, prijeratno doba.
Grb i zastava sa ljiljanima su i prije izbijanja rata 1992. godine saživjeli u narodu. To se postiglo zahvaljujući širokoj medijskoj propagandi. Ljiljani su, naime, na sugestiju Envera Imamovića uzeti za osnovno grafičko rješenje i dizajniranje plakata, letaka i drugog propagandnog materijala namijenjenog održavanju narodnog referenduma zakazanog za 29. februar i 1. mart 1992. godine, na kojem se narod Bosne i Hercegovine trebao opredijeliti za samostalnu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Na referendumu se 2.061.932. građana ili 99,44 posto (ukupno glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31 posto) izjasnilo za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine kao “suverene i nezavisne države ravnopravnih građana i naroda – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”.
Tako se najšira bosanskohercegovačka javnost upoznala s autentičnim i povijesnim obilježjima svoje zemlje. To je doprinijelo da je po izbijanju rata grb i zastavu s ljiljanima narod spontano prihvatio i pod njima organizirano pružio otpor agresoru.
O tome kako su izgledali grb i zastava srednjovjekovne bosanske države pisao je historičar prof dr. Enver Imamović. „Treba naglasiti da je Bosna jedna od rijetkih evropskih zemalja, a time i u svijetu, koja ima tako dugu tradiciju državnih obilježja. O tome govori bogata građa. To su prije svega veliki državni pečati kojima su se ovjeravali međunarodni ugovori. Na njima je uz druge sadržaje (vladar na prijestolju, uokolo natpis itd.) prikazan i državni grb sa ljiljanima. Na jednom takvom pečatu iz vremena kralja Tvrtka I (14. stoljeće) uz grb je prikazana i bosanska zastava sa šest ljiljana. Istu predstavu sadrže i starobosanski novci raznih serija i tipova. Najbolji takav primjerak je veliki zlatnik kralja Tvrtka, također iz 14. stoljeća, na kojem je grb sa ljiljanima, a sa strana je još po jedan ljiljan. U Bosni je ljiljan korišten kao umjetnički motiv stotinatna godina prije pojave evropskih dinastija. Već je rečeno da je u Ilidži nađen rimski spomenik ukrašen znakom ljiljana od prije 2000 godina. Kao arhitektonsko-dekorativni elemenat u bazilikalnim gradnjama susreće se na tlu Bosne i u kasnoantičko doba (V-VI stoljeće). U srednjem vijeku njegov motiv je toliko upotrebljavan da je u pravom smislu postao zaštitnim znakom bosanskog naroda. Srednjovjekovni Bošnjani su su ga osobito rado stavljali na svoje grobne spomenike (stećke), izrađivali nakit s njegovim likom (naušnice, dijademe, pojaseve i sl.), njime ukrašavali knjige, utkavali ga u platno kao dezen, uzimali ga kao dekorativni elemenat u arhitekturi i sl. Čak je opjevan u pjesmama. U jednoj poemi napisana 1330. godine od nekog Završanina, stoji: ‘Lilije, cvijetu ima je krin’“, objašnjava jedan od najvećih poznavaoca srednjovjekovne Bosne.
Međutim, Imamović naglašava da bi bilo pogrešno misliti da se ljubav Bošnjaka prema ovom cvijetu veže samo za srednji vijek jer isti je slučaj bio u doba turske vladavine. Naime, za njega je u to vrijeme bio uobičajen naziv zambak. Uzgajan je u dvorištima, o njemu se pjevalo, njegovim likom su ukrašavani rukopisi, stavljao se na nišane (nadgrobne spomenike), primjenjivao se u ukrasnoj arhitekturi, posebno u džamijama. U Gradačcu se može vidjeti iznad mihraba džamije Husejnije, u Sarajevu iznad glavnog ulaza džamije Magribije na Marin Dvoru itd.
„Iako su sjećanja i ljubav Bošnjaka prema ljiljanu vremenom bili potisnuti zbog historijskih okolnosti, nisu nikada sasvim izišla iz njihove podsvijesti. To su pokazali ratni dogadaji koji su uslijedili 1992. godine kad je taj cvijet takoreći preko noći prihvaćen, i to sa takvim žarom i odanošću da je za mnoge to bio fenomen. Zanimljivo je da se u to vrijeme znak ljiljana počeo ponovo masovno stavljati na nadgrobne spomenike, onako kako je to bilo u srednjem vijeku. O njemu su se ponovo počele pjevati pjesme, borci koji su branili Bosnu nazivani su Zlatnim ljiljanima. Ljiljani su tokom četverogodišnjeg rata postali simbolom nadljudskog otpora, patnji, stradanja i herojskih pobjeda golorukog bošnjačkog narada. Pod ljiljanima je na kraju izvojevana krvava, ali zaslužena pobjeda što je spasilo Bosnu i Hercegovinu od nestanka. I to je razlog što su oni ušli duboko u srca svih kojima je Bosna jedina domovina, i što se prema njima odnose s toliko ljubavi i emocija“, kaže Imamović.
Republika Bosna i Hercegovina inače, u UN je primljena poslije proglašavanja nezavisnosti i međunarodnog priznanja zemlje u aprilu 1992. godine. Tog dana, 6. aprila, koji se, inače, proslavlja i kao Dan Grada Sarajeva, BiH su priznale države tadašnje Evropske ekonomske zajednice (EEZ), današnje EU, a dan kasnije i SAD.
Današnja zastava usvojena je po prijedlogu i modifikacijama drugog po redu visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Carlosa Westendorpa. Njegovu odluku potvrdila je Parlamentarna skupština BiH, koja je četvrtog februara 1998. godine donijela Zakon o zastavi Bosne i Hercegovine.