Osamdesetih godina jedan moj poznanik, koji je prečesto vlastiti smisao za humor u pravilu situirao u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, dobio je sedam dana vojničkog pritvora nakon što je na času političke nastave kapetanu prve klase predočio vlastitu definiciju vojne discipline. Misleći valjda da će ga dojmiti, u najmanju ruku nasmijati, vojnu disciplinu okvalificirao je „kao malu osovinu oko koje se vrti velika zajebancija“. Zgode se prisjetim kad god po medijima krene priča o ispunjavanju uvjeta iz Mape puta, te zagonetne transferzale koja vodi ravno pod skute Stare dame ili Evrope, da budem zvaničniji, ili još konkretnije „općeprihvaćenog“ modela njenog političkog postojanja u liku Evropske unije.

Sjećanje na malu osovinu oko koje se vrti velika zajebancija prisjetio sam se nakon već gotovo zaboravljene izjave novog predsjednika Evropske komisije Jean-Claudea Junckera, koji je po zaposjedanju nove funkcije potrudio pojasniti da EU neće primati nove članice tokom narednih pet godina. Onda je krenula prestava, koja je javnosti imala staviti do znanja da ništa nije tako utvrdo, da svaki stav, bez obzira ko ga je izrekao, ima demokratski raspraviti. Evropa, naravno, ne bi bila to što jeste da se odmah nakon toga na sceni nije pojavio ništa manje uticajniji dvojac, Visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini i evropski komesar za politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn, koji su poručili da proces treba odblokirati i što hitnije krenuti u reforme.

Da potpuno zaboravimo na Jean-Claudea Juncera, nešto kasnije su se potrudili i britansko-njemački ministarski dvojac Philip Hammond i Frank-Walter Steinmeierom, koji su pokrenuli inicijativu kojom bi se dala nova poticajna snaga procesu pristupanja BiH ka EU. Svakako, Britansko-Njemačka veza izrazila je nadu da će čelni ljudi političkih stranaka potpisati dokument i da će krenuti „zacrtanim stazama“. Sve su prilike da hoće, ali i da nisu, ne bi bilo nekog posebnog razloga za zabrinutost! Došao bi, opet, neko drugi, zadužen za deblokade. Na koncu, ne dolaze oni ovamo samo radi nas?!

Da smo mi spori, neodgovorni, da politika živi u svijetu kalkulacija i odugovlačenja, čekanja povoljne prilike da se realiziraju davno zamišljeni i osmišljeni koncepti, to je nešto oko čega se u kontekstu dokazivanja ne treba posebno naprezati. Naravno, i da je takva vrsta čekanja izrazito povoljan okvir da se štošta uzgred ušićari. Ali, to je jedna strana medalje. Pravo pitanje je zapravo da li su ti uvjeti koje Brisel postavlja uistinu nešto što valja ispuniti, ili su pak upravo ona mala osovina oko koje se vrti velika zajebancija?! Jer, sve su prilike da se ni njima odveć ne žuri. Zapravo najozbiljnije se valja upitati, kome je ovo odugovlačenje u nedogled predstavlja „viši interes“, našim ili briselskim šićardžijama?!

U tom smislu postoje dva razmišljanja. Prvo afirmira tezu da je Evropa glavni krivac, da su oni glavni vinovnici svega što se ovdje zbivalo samim tim i kočničari našeg puta. Ovakav stav se, dakako, podgrijava u domaćim krugovima, kako bi se vlastita lijenost, nesposobnost i odsustvo volje za promjenama, opravdali u javnosti, koja dvije decenije uporno čeka, ni sama više ne znajući šta. Drugo „razmišljanje“ na tragu je dokazivanja apsolutne evroatlanske nevinosti u cijelom slučaju.

Koliko god da ono prvo razmišljanje ima svoje uporište u klasičnom pokušaju obmanjivanja, ni drugom ne fali laži i licemjerstva. Kod jednih se da sagledati klasična demonstracija podaničkog mentaliteta, kod drugih „vješto“ zahvatanje novca iz gomile koja kao milost njenog briselskog veličanstva kroz grotla ranih institucija organizacija i udruženja ulazi u BH-praonice. Malim djelićem tog novca, koji se ne vraća u evropske hazne, može se kupiti značajan broj „bosanskohercegovačkih intelektualaca“, „analitičara“, „buntovnika s razlogom i bez razloga“ itd. Evropa je davno skužila da oni ionako ne traže previše. Najvećem broju odgovara uobičajena suma „svatovskih kićenja“.

Gdje je onda istina. Kao i uvijek, na sredini. Najjednostavnije rečeno – mi opstruiramo a Evropa nas u tom poslu dodatno podržava i educira, kako bi ga obavili što je moguće uspješnije. U njene edukativne moći iz domena manipulacija, pogotovo u strategiji pranja novca i sličnih detalja uspješnog poslovanja ne treba sumnjati. A da mi učimo brzo, ni to posebno ne treba podvlačiti. Bolonjski se prilagođavamo takvoj vrsti dinamike.

Sve ovo govorim iz prostog razloga, što je svakome ko iole misli jasno da su ta ispunjavanja uslova najobičnija obmana, providan razlog za odugovlačenje, jer evropskim gulikožama, koji se u oficijelnoj retorici nazivaju biznismenima, u njenoj blizini naprosto je neophodan teritorij na kojem se novac može bez posebnih teškoća oprati, na kojem u tom velikom poslu mogu naći srodne duše, koje izvan tih novčanih transakcija ne prepoznaju bilo kakvu vrijednost.

Javnost na našu nesreću te srodne duše uglavnom prepoznaje u predstavnicima vlasti ili onima koji su joj bliski, što je kao kvalifikacija bez sumnje tačno. Ali to je samo dio istine. Problem je što ih nije u stanju uočiti i među onima koji u javnosti podižu pravu larmu oko nezakonitih tošenja i pranja. BH javnost je potpuno osakaćena za informacije koliko se novca iz raznih evropskih fondova, po osnovu programa raznih debata, konferencija i edukacija po raznim osnovama, slijeva u džepove brojnih „galamdžija“. Nema, jer upravo oni su (pre)zaduženi za kreiranje javnog mnijenja, oni su tu da usmjeravju „razmišljanja“ građana, utvrđuju „stavove“, zajednički kuju planove…

Povijest odnosno nastanak najvažnijih institucija moderne svjetske politike na koncu uči nas da se zakonodavni segment u kontekstu ispunjavanje uslova nikada tako rigorozno nije tretirao kako se tretira na BiH. Ako je Velika Britanija s aktuelnim „Zakonom o vješticama“ koji je, da ne bi bilo kakve zabune, ukinut 1951. godine, mogla biti jednim od glavnih utemeljitelja Ujedinjenih naroda, kao međunarodne organizacije za održavanje mira i sigurnosti u svijetu, razvijanje dobrosusjedskih odnosa, ekonomsku saradnju, širenje tolerancije i afiramciju ljudskih prava i sloboda, ili Amerikanci koji su zakon o diskriminaciji zbog boje kože ukinuli tek 1964. godine, ako je Grčka u Evropsku uniju bez posebnih poteškoća ušla sa zakonom o posebnom nagrađivanju zaposlenika koji se znaju služiti računarom i ne kasne na posao, Rumunija i prije eliminacije natrijevog bikarbonata iz ćevapa, valjda se i BiH pod skute Stare dame može zavući i sa odgođenim rješavanjem domaćih zadaća koje u prvi plan stavljaju zakonsku regulativu i razna usklađivanja, kao najbolju formu vještih prikrivanja stvarnih interesa i apetita.

Kad će putovanje započeti teško je reći. Još misterioznije je, naravno, kada bi se moglo okončati. Odgovore ne znamo, jer ruku na srce, evropskim „biznismenima“ BiH ne treba u EU; ni našim, također, dok se „dogovoreni poslovi“ ne završe. Što se evropskih tiče za njih je najvažnije da BiH ostane tu gdje jeste – ni tamo ni amo. U statusu čardaka ni na nebu ni na zemlji. I, naravno, da se se kojim slučajem kome ne prikloni u ovoj hiperprodukciji bjelosvijetskih „ponuda“ s raznih strana. Do tada će, treba li posebno podsjećati, u prvom planu da budu privatizacije lukrativnih firmi – proizvođača ekstra profita i slični poslovi koji donose novac na „obostrana“ zadovoljstva, dok će javnost i dalje biti zabavljana refleksijama međustranačkih nesuglasica oko implementacije presude u slučaju Sejdić – Finci, finesama usaglašene izjave državnog Predsjedništva, i sličnim pitanjima koja ih imaju ima uvjeriti u ozbiljnost i mukotrpnost poslova oko evropskih i evroatlanskih integracija.

Izvor: Stav.ba