U vrijeme Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, islamski vjerski život počeo se oblikovati izvan djelokruga vojnoga dušobrižništva tek kada je Ministarstvo vjera u Beogradu zaključilo potrebu da se namjesti stalni imam.

Ismet Muftić tim je rješenjem postao prvi stalni imam u Zagrebu od 1919. Od 1922. godine zagrebački imamski ured postaje muftijstvo (1924. godine muftijstvo je ukinuto zbog navodnoga malog broja muslimana). Na području Zagreba u to vrijeme (popis iz 1921. godine) živi 474 muslimana, a na teritoriji čitave Hrvatske njih 3.015. Vidljivo je da je najveći broj muslimana tada živio u Dalmaciji, Požeškoj i Zagrebačkoj županiji te u gradovima Zagrebu, Osijeku i Varaždinu. Radilo se sasvim sigurno o vojnicima i trgovcima, a dio njih sigurno je bio albanske nacionalnosti.

Već spomenuti Ismet Muftić bio je uređivač nacrta zakona o muslimanima izvan Bosne i Hercegovine. U Zagrebu je svoj ured imao u Prilazu Đure Deželića, u unajmljenoj sobi gdje je spavao, a krajem dvadesetih preselio se u Varšavsku ulicu. Na početku imamske službe Muftiću je bio osnovni zadatak vođenje pogreba umrlih muslimana iz Bosne i Hercegovine. Zbog velike ekonomske krize broj Muslimana u Zagrebu se u roku od deset godina utrostručio. U Zagrebu je 1931. godine bilo 1.239 muslimana, a na području čitave Hrvatske njih 4.511. U velikoj mjeri ovu su zagrebačku muslimansku zajednicu činili ljudi s dna društvene ljestvice iako je prema popisima bilo i trgovaca, kafedžija, činovnika, trgovačkih pomoćnika, brijača, piljara, stolara, konobara, slastičara, trgovačkih putnika, privatnih namještenika, gostioničara, mesara, soboslikara, pekara, ćilimara…

Iz popisa iz 1931. godine vidljivo je da je mnogo muslimana živjelo u većim gradovima poput Dubrovnika, Karlovca, Varaždina, Zagreba, Slavonskog Broda, Osijeka, Požege, Bjelovara i Splita. Prema odredbama Ustava islamske vjerske zajednice u Zagrebu je postojao birački popis muslimana s pravom glasa na izborima za Džematski medžlis. Prema tom popisu iz 1937. godine bilo je upisano na području čitave Savske banovine tek 726 birača, od čega ih je 563 bilo iz Zagreba.

Džematski medžlis u Zagrebu utemeljen je 6. listopada 1934. godine, dobio je stan u Tomašićevoj ulici 12 za svoje sjedište, a ondje je otvoren i mesdžid kao prvi stalni gradski molitveni prostor koji je u funkciji sve do otvaranja džamije u augustu 1944. godine.

U vrijeme Kraljevine Jugoslavije 1933. godine postavljen je prvi dubrovački imam, a u Osijeku je 1927. godine osnovana Islamska zajednica. U vrijeme Banovine Hrvatske važan je posjet Zagrebu reisul-uleme Islamske vjerske zajednice Fehima Spahe koji je u Zagrebu boravio od 24. do 27. juna 1940. Zagreb mu je odao sve počasti prigodom dolaska.

Muslimani su u Zagrebu osnovali niz kulturno-prosvjetnih društava. Muslimansko kulturno-prosvjetno društvo Gajret utemeljeno je 1903. godine u Sarajevu u svrhu stipendiranja muslimanske srednjoškolske i fakultetske mladeži i promicanja ciljeva kulturnoga preporoda bosanskohercegovačkih muslimana.

Muslimansko kulturno društvo Narodna uzdanica utemeljeno je u Sarajevu 1923. godine, a bilo je svojevrsni prohrvatski antipod Gajretu. Mjesni odbor Narodne uzdanice u Zagrebu osnovan je 6. novembra 1923. godine. Narodna je uzdanica u Zagrebu imala početkom 1930. godine 65 članova, a već 1933. godine broji 311 članova. Uz Narodnu uzdanicu postoji i Društvo zagrebačkih muslimana/Hrvatsko muslimansko društvo koje je osnovano 1931. godine u Građanskoj pivnici u Radićevoj ulici. U Zagrebu je od 1935. djelovao i kotarski šerijatski sud. Između 1921. i 1945. godine ovaj je sud zaključio čak 741 brak.

Početkom 1940. odobreno je osnivanje katedre za šerijatsko pravo na Zagrebačkom univerzitetu. O strukturi muslimana u Hrvatskoj saznajemo iz jednoga dopisa Ministarstva unutrašnjih poslova iz Beograda koji traže podatke o muslimanima koji su intelektualci, a koji žive na području Savske banovine. Razlog tome priprema je Ministarstva vanjskih poslova za Evropski kongres muslimana u Ženevi. Izvještaji su stigli iz 82 mjesta u Hrvatskoj, a iz njih je vidljivo da su se muslimani koji su bili intelektualci i državni službenici bavili raznim poslovima: njih 17 bili su policajci, 7 su bili inženjeri, jedan je bio pravnik, jedan sudac, četiri profesora, 32 službenika, dva ljekara, tri carinska službenika, jedan kotarski ljekar i četiri učitelja. Savska banovina predložila je za Evropski kongres muslimana u Ženevi jednoga pravnika, dva ljekara, četiri profesora, jednog inženjera, jednog suca i 32 visoka službenika.