Trgovački lanac Kaufland je na billboardu u Zagrebu napisao „Dom je bliže nego što misliš“ na hindi jeziku, ne očekujući da će pokrenuti političku buru. No upravo se to dogodilo. Domovinski pokret prijavio je trgovački lanac Državnom inspektoratu jer plakat nije bio na hrvatskom jeziku. Time se opravdano treba upitati je li u Hrvatskoj, zemlji u kojoj strani radnici sve više grade, čiste, kuhaju, brinu se za stare i voze dostave, počela nova faza – jezična inkvizicija pod krinkom domoljublja.

U zemlji u kojoj je broj stranih radnika eksplodirao, većinom iz Indije, Nepala, Bangladeša i Filipina, marketinška kampanja na jeziku radne snage nije ništa neobično. Dapače, činilo bi se logičnim. No ne i Domovinskom pokretu, koji u tome vidi prijetnju hrvatskom jeziku i identitetu. Njih ne smeta što se ti isti radnici guraju u kontejnerima, rade bez dana odmora, bez poznavanja svojih prava. Njih smeta što plakat nije na hrvatskom.

A upravo je to ono što ilustrira sav apsurd hrvatske jezične politike ako bi joj jezični standardolog bio Domovinski pokret – radniku iz Nepala dopušteno je pasti s krova bez zaštite, ali ne i čitati reklamu na svom jeziku.

Podsjetimo, prije samo nekoliko mjeseci Ministarstvo graditeljstva najavilo je hvalevrijedan program edukacije za strane građevinske radnike. U njemu se učilo kako reći “daj mi valjak”, “drži ljestve”, “zovi 112”. Učili su se i hrvatski običaji, ponašanje u kantini, ekološka svijest. Ukratko, državni aparat pokušao je, barem u teoriji, integrirati ljude koji su postali neizostavni dio hrvatskog tržišta rada.

No čim se izvan učionice pojavio trag jezika koji nije hrvatski, nastaje alarm. Dvostruki standard: učimo ih hrvatski, ali ne smiju ništa drugo čuti osim hrvatskog. Ako ne znaju hrvatski, problem je. Ako ga uče, i dalje su problem, jer su tu.

U pozadini svega nalazi se i novi Zakon o hrvatskom jeziku, dokument koji je trebao afirmirati, a ne postati sredstvo represije. Akademik Ranko Matasović je jasan: “Ne vidim kako oglas na hindskom jeziku krši zakon.” Za njega je to čisto tržišno pitanje. Profesor Mate Kapović ide dalje te naziva prijavu DP-a “bizarnom” i “smiješnom populističkom predstavom”, jer pravi problem nije plakat, nego činjenica da poslodavci zapošljavaju ljude koji ne znaju hrvatski, a nisu im dužni platiti tečaj.

Ako već zakon postoji, zaključuje Kapović, onda bi ga trebalo primijeniti na kapitaliste koji uvoze radnike, a ne na plakate koji im poručuju gdje mogu kupiti jeftinu hranu.

Nema spora da svaka država ima pravo štititi svoj jezik. Hrvatska također. No postoji granica između zaštite i paranoje. Ona se prelazi kada se politički instrumentalizira svaki trag drugog jezika (a šta ćemo sa anglizmima koji su duboko penetrirali u jezičnu praksu), kada se zakoni selektivno tumače, i kada se radnik iz Indije, koji jedva preživljava u Zagrebu, proglašava prijetnjom kulturnom identitetu.

Pritom se zaboravlja da u Indiji postoji više od 120 aktivnih jezika, a hindi govori tek manji dio stanovništva. Dakle, nije isključeno da radniku kojemu je upućen plakat – on ionako nije jasan. Ali je jasan onima koji su spremni podići uzbunu zbog svega što nije hrvatski.

Ova medijska galama skriva dublju istinu: Hrvatska nije spremna integrirati ljude koje koristi. Ne postoji sustav besplatnih tečajeva jezika, nema kulturne politike koja bi strane radnike uključila u zajednicu. Umjesto toga, imamo političke stranke koje napadaju trgovačke lance jer su pokušali malo više zaraditi i usput pokazati neki oblik ljudskosti – koliko god logika bila kapitalistička. Plakat, u ovom slučaju, nije bio kulturni atentat, nego jedna od rijetkih gesta poštovanja prema radniku koji je ionako nevidljiv.

Odgovor je jasan: svaki poslodavac koji zapošljava strane radnike koji dolaze u kontakt s ljudima – trebao bi platiti intenzivan tečaj hrvatskog jezika. Tjedan dana, osnovne fraze. “Dobar dan.” “Kruh.” “Cijena je 2,50.” To je minimum. Sve ostalo je prebacivanje krivnje na one koji su najslabiji.