U emisiji HRT-a Priče iz Hrvatske, novinar Marijo Beganović donosi izvanredan portret Zijada Fuke, sisačkog profesora i kulturnog entuzijasta, koji je unatoč teškoj životnoj sudbini postao oslonac zajednice u Capragu. Njegovo djelovanje u okviru Bošnjačkog kulturnog društva “Nur” možda pripada onome što se naziva manjinskim kulturnim amaterizmom, ali po svom dometu, utjecaju i dubini nadilazi tu definiciju. Fuka je svojim radom uspio stvoriti prostor otpora zaboravu, inspiracije mladima i očuvanja identiteta, potvrđujući da istinska kultura raste iz predanosti, a ne iz budžetskih linija i institucionalnih priznanja.

U predgrađu Siska, u naselju koje je godinama bilo simbol radničke snage i industrijskog ponosa – Capragu – jedno ime duboko odjekuje: Zijad Fuka. Profesor, kako ga svi zovu, ostavio je trag koji nadilazi učionice, granice zdravlja, pa i vrijeme. Njegov život je priča o nepokolebljivoj volji, predanosti zajednici i ljubavi prema kulturi.

Kao mladić iz Bosne i Hercegovine, Fuka je sedamdesetih godina stigao u Sisak. Nakon završetka studija germanistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, zaposlio se kao profesor u Obrtničkoj školi u Capragu, srcu tadašnje radničke svakodnevice. Upravo su učenici i kolege prepoznali njegovu predanost i znanje, a nadimak “profesor” ubrzo je postao znak poštovanja.

No sudbina mu nije bila blaga. Prije više od dva desetljeća, Fuka je nakon jedne naizgled rutinske operacije ostao nepokretan. Zatvoren u invalidska kolica, bio je prisiljen okrenuti novu stranicu života. Umjesto da se povuče, odlučio je – još snažnije se uključiti u život zajednice.

Glazba, a posebno sevdah, postala mu je nova životna linija. U njoj je pronašao i terapiju i inspiraciju. Zajedno s prijateljem Aganom i grupom entuzijasta iz Capraga, osnovao je Bošnjačko kulturno društvo “Nur”. Bila je to organizacija s misijom: očuvanje bošnjačke tradicije, jezika i pjesme, ali i izgradnja mostova s drugim zajednicama.

“Nur” – što na arapskom znači “svjetlost” – doista je unio svjetlost u Caprag u godinama kada su mnogi svjetionici tamo već bili ugašeni. Industrija je propadala, Sisačka željezara tonula, a Caprag je ostajao bez nade. No u prostorijama Nura, i uz Fuku kao duhovnog i stvarnog vodiča, stvarala se nova snaga: pjesma, ples, okupljanje mladih i starih.

Fukina filozofija bila je jednostavna, a duboka – svakom članu pristupiti pojedinačno, otkriti njegov ili njezin talent, dati priliku i podsticaj. Nije bilo važno ko si, već šta možeš dati. Upravo je to društvo u “Nuru” pretvorilo u rasadnik kulturne energije Capraga.

Ni pandemija ni potres koji je pogodio Petrinju i Sisak 2020. nisu ugasili ovu zajednicu. Prostorije su stradale, ali duh nije. Fuka i njegovi saradnici nastavili su okupljati djecu i omladinu, organizirati probe, nastupe i radionice.

Danas, Zijad Fuka promatra nove generacije koje plešu, sviraju i pjevaju u “Nuru”, i zna da je ono što je posijao izraslo u nešto što nadilazi njega samog. Njegova biografija možda ne puni naslovnice, ali njegovo djelo zauvijek će živjeti među ljudima Capraga.

U vremenu kada se gasi zajedništvo i kad ljudi zaboravljaju susjede, Fuka je, bez pompe i nagrada, kroz potret u emisiji na HRT-u ukazao na to što znači služiti zajednici. Njegova “svjetlost” nije reflektor, nego topla lampa nad stolom gdje se uči, stvara i voli.