Izložba „Pozicija“ u Galeriji Kranjčar otkriva rani, dosad neizlagani ciklus Fadila Vejzovića nastao između 1972. i 1976. godine. Kroz kombiniranu tehniku na papiru, umjetnik istražuje osjećaj vožnje, kretanja i titraja prostora, nudeći vizualne zapise unutarnjih stanja između kontrole i prepuštanja. Ciklus prikazuje rijetko viđenu fazu Vejzovićeve prakse, između lirske apstrakcije i slobodne figuracije, s iznimnom grafičkom osjetljivošću. Izložba, otvorena do 12. travnja 2025., ima i emotivnu dimenziju – kao posveta preminulom umjetniku i dirljivo okupljanje njegove obitelji i prijatelja. 

U prozračnom prostoru Galerije Kranjčar, pod svjetlom koje se poput plitkog daha spušta po zidovima, otvorena je izložba Pozicija Fadila Vejzovića. Nema mnogo takvih trenutaka u domaćem likovnom životu kada se publika zatekne u svojevrsnom susretu s nečim neizloženim, a dovršenim – zaboravljenim, a živim. Takva je Pozicija: ciklus radova koji su nastajali od 1972. do 1976., da bi svoj galerijski prostor pronašli tek pola stoljeća kasnije.

Atmosfera na otvorenju bila je mješavina tihe koncentracije i suzdržanog uzbuđenja. Među okupljenima – umjetnici, likovni kritičari, kulturni radnici, studenti, kolege… i obitelj. Jer ova izložba ima i intimnu dimenziju: ona je hommage preminulom umjetniku, Sarajliji s adresom u Zagrebu, slikaru i grafičaru čiji je život stao 2022. godine, ali čiji opus – upravo zahvaljujući ovakvim izložbama – pulsira i dalje. Kako je zabilježila Gloria.hr, otvorenje je bilo i emotivno okupljanje obitelji koja s ponosom čuva nasljeđe oca i supruga.

Na zidovima galerije dominira papir. Ne platno, ne grandiozni formati koji viču za pažnjom, nego baš papir – površina koja traži intimnost i povjerenje. Ciklus Pozicija sastoji se od osam radova formata 70 x 100 cm, jednog velikog 136 x 100 cm i tri manja, gotovo dnevnički skromna, 71 x 51 cm. Izvedeni kombiniranom tehnikom, ovi radovi upijaju pogled promatrača, ne pokušavajući mu se dodvoriti.

Što je zapravo „pozicija“ u ovom kontekstu? Vanja Babić, autor uvodnog teksta u katalogu izložbe, pojašnjava da se radi o Vejzovićevoj likovnoj interpretaciji statičko-dinamičke napetosti koja proizlazi iz iskustva vožnje automobilom. To nije tek narativ, to je egzistencijalna postavka: subjekt (čovjek) upravlja mašinom (automobilom), a prostor oko njih se razgrađuje, rastapa i pulsira u vizualnom kaosu mrlji, linija i pokreta.

Ti radovi ne „pričaju priču“ u klasičnom smislu, nego oblikuju osjećaj – fragment, titraj, gubitak kontrole i njezino ponovno stjecanje. Boje su zemljane, prigušene, povremeno proparane akcentima crne, sive ili poneke organske žute. Nema raskoši, ali ima slojevitosti. Nema naracije, ali ima kretanja. Linije su nervozne, titrave, kao da je ruka vođena intuicijom, a ne planom. Povremeno se pojavljuju obrisi – sugestija sjedišta, bočnih vizura, silueta, ali sve ostaje nedovršeno, kao sjećanje koje je prebrzo izblijedjelo.

Stojeći pred tim radovima, imate osjećaj da gledate vlastiti pogled – kako se gubi na cesti, kako skače s retrovizora na instrument tablu, s vozača na suvozača, i ponovno u prazninu.

Upravo tu leži Vejzovićeva snaga. On ne bilježi svijet oko sebe, već osjećaj toga svijeta u pokretu. Njegove slike implodiraju i eksplodiraju istovremeno, s neobičnom lakoćom gradeći kompozicijsku napetost koja nikada ne prelazi u kaos. To je umjetnost ritma, umjetnost unutarnje logike. Čak i kada se čini da je sve proizvoljno – ništa nije.

Za one koji poznaju opus Fadila Vejzovića, ciklus Pozicija dolazi kao svježe poglavlje u ionako složenoj likovnoj priči. Počeo je kao pripadnik lirske apstrakcije (Zid, 1979.), da bi kasnije uveo likove i slobodnu figuraciju, osobito u ciklusu Pigmalion (1984–1986). Bio je i izniman grafički urednik i pedagog, a dio njegove grafičke produkcije nalazi se u stalnom postavu Moderne galerije u Zagrebu.

Ova izložba nije retrospektiva – ona je, usprkos vremenskoj distanci, posve sadašnja. Možda zbog toga što Pozicija govori o nečemu što je u srži ljudskog iskustva: o pokušaju orijentacije u svijetu koji se stalno mijenja. O čovjeku koji drži volan, ali ne upravlja uvijek putem.

Izložba ostaje otvorena do 12. aprila, i svakako zaslužuje pažnju kako stručne javnosti, tako i radoznale publike željne tihog susreta s djelima koja ne traže objašnjenje – nego prisutnost.

FADIL VEJZOVIĆ: (Sarajevo, 14. ožujka 1943. – Zagreb, 30. rujna 2022.)

Istaknuti hrvatski i bosanskohercegovački slikar i grafičar, rođen u Sarajevu 1943. godine. Diplomirao je 1966. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Raula Goldonija. Usavršavao se u području grafike na Akademiji der Bildenden Künste u Nürnbergu (1971–1975), a umjetničku i profesionalnu karijeru gradio je na relaciji između grafike, slikarstva i dizajna. Značajan trag ostavio je kao ilustrator, grafički savjetnik i umjetnički ravnatelj časopisa Start (1976–1986), a paralelno je razvijao i svoj prepoznatljivi likovni opus. U početnoj fazi stvaralaštva bio je blizak lirskim apstrakcijama (Zid, 1979), dok je u kasnijem razdoblju sve više uvodio figuralne elemente, osobito u ciklusu Pigmalion (1984–1986). Vejzović se istaknuo i u području grafike, izrađujući višebojne bakropise i drvoreze. Zajedno s Veljkom Barbierijem izdao je 1987. bibliofilsku mapu Petar Hektorović, ukrašenu iluminacijama koje odišu renesansnom živosti i bogatom simbolikom. Posebno se isticao kao grafički urednik i oblikovatelj izložbenih kataloga i monografija. Njegova djela izlagana su na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a od 2007. godine nalaze se u stalnom postavu Moderne galerije u Zagrebu. Fadil Vejzović preminuo je 2022. godine u Zagrebu, ostavivši iza sebe značajan opus koji i danas nadahnjuje svojim formalnim bogatstvom, intelektualnom preciznošću i vizualnom snagom.

Fotografije: Edib Ahmetašević / Novi glas