Strani radnici u Hrvatskoj već odavno nisu više vijest – oni su postali temelj ekonomije. No upravo taj “fenomen tuđih ruku” ili ti temeljni radnici, bez kojih sezona na Jadranu ne bi mogla početi, a ni zgrada narasti, nerijetko su žrtve neplaćenog rada, rasističkih napada, neljudskih uvjeta stanovanja i sistemskog previda države koja ih prima, koristi, a potom prešućuje njihove muke.
Najnovije godišnje izvješće Ureda pučke pravobraniteljice za 2024. godine ne ostavlja prostora za uljepšavanje stvarnosti. Napadi su učestaliji, izrabljivanje sve sofisticiranije, a institucije – začuđujuće nijeme.
Jedna od pritužbi pristiglih Uredu pučke pravobraniteljice dolazi od žene iz Nepala a prenio ju je “Večernji list”: došla je raditi kao konobarica, ali poslodavac je od nje tražio da mu čisti kuću i čuva djecu. Kada je odbila, zaprijetio joj je – ili prihvaća sve zadatke koje joj nametne, ili će joj otkazati vizu i radnu dozvolu. To je samo jedno svjedočanstvo među mnogima. I dok hrvatsko društvo uvozi tuđu radnu snagu kako bi nadomjestilo sve praznije tržište rada, poslodavci istovremeno koriste neinformiranost i ranjivost stranih radnika kako bi ih tretirali kao tihu robovsku silu.
Prema podacima MUP-a, samo u prvih sedam mjeseci 2024. zabilježeno je 326 kaznenih djela nad strancima, od čega je 527 osoba postalo žrtvama. Najčešće su to radnici iz Indije, Pakistana, Bangladeša, Nepala – ljudi čije su kože tamnije, a prava slabije zaštićena. Od 527 žrtava, njih 160 dolazi upravo iz zemalja koje najčešće šalju radnu snagu Hrvatskoj. Godinu ranije, taj broj bio je gotovo dvostruko manji.
MUP takve napade klasificira kao razbojstva ili krađe. No pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter upozorava da se često zanemaruje rasistički motiv: “Pitanje je bi li 160 ljudi bilo napadnuto da ih u očima napadača nije izdvojila boja kože?” – pita se u izvješću.
Zabrinjavajuće je da počinitelji sve češće dolaze iz redova mladih i maloljetnih osoba. Ta činjenica nije samo policijska bilješka, već i sociološka dijagnoza. U društvu koje se sve više polarizira i gdje neki političari prizivaju vojsku na granice zbog “invazije migranata”, retorika o “otimanju radnih mjesta” od strane stranaca pada na plodno tlo – osobito među mladima koji nisu uspjeli pronaći vlastito mjesto pod suncem kapitalizma.
U 2024. godini strani radnici činili su 12,3% ozlijeđenih na radu i čak 20% poginulih u nesrećama na radu. Šest smrtnih slučajeva: trojica iz BiH, te po jedan iz Srbije, Egipta i Ekvatorijalne Gvineje. Iako bi svakom radniku u slučaju nesreće trebala biti pružena medicinska pomoć, realnost je često suprotna – nesreće se ne prijavljuju, a oni koji nastradaju ostaju bez ugovora o radu.
Zakon u džepu, putovnica kod gazde
Izvješće bilježi i slučajeve oduzimanja putovnica, neisplata plaća, rada “na ruke”, neprijavljivanja, otkaza bez osnove, ignoriranja prava na bolovanje, nepriznavanja stranih diploma i – što je najporaznije – ignoriranja jezika kojim bi se ti ljudi mogli pobuniti. Kada ni ne znaš što ti pripada, teško se za to boriti.
Jedan od najdramatičnijih opisa dolazi iz slučaja gdje 40 stranih radnika dijeli jednu kupaonicu i kuhinju – radnici koji rade za hrvatsko gospodarstvo, ali žive u uvjetima koje bi i zakon o životinjama osudio.
Domaća radna snaga ne želi raditi za 500 do 800 eura. Odlaze u Njemačku, Irsku, Norvešku. Umjesto njih, dolaze Nepalci, Indijci, Filipinci. No to nije “zamjena stanovništva”, kako desničari tvrde, nego zamjena dostojanstva: jedni bježe jer ne žele biti potplaćeni, a drugi pristaju jer kod kuće imaju još manje. Hrvatska postaje tranzitna zona između radne sirotinje koja odlazi i one koja dolazi – bez ikakve strategije za zaštitu ljudskog bića u tom procesu.
U pozadini ovog složenog društvenog problema tinja još jedan – ekonomski. Strani radnici nisu samo tu jer ih Hrvatska želi, već i jer svijet više nije siguran za ekonomske prognoze. Rat carinama između velikih sila već stvara potrese na globalnom tržištu. Recesija prijeti. A kad jednom ciklus uspori i više ne bude potrebe za tolikom radnom snagom, pitanje je – hoće li Hrvatska ostati zemlja u kojoj se želi ostati ili iz koje će svi otići?
Pitanje stranih radnika nije više pitanje radne dozvole – to je pitanje vrijednosne orijentacije društva. A kada znamo da Sabor još nije raspravio ni izvješća pučke pravobraniteljice iz 2022. i 2023. godine, teško je biti optimist.
