Dok hrvatski poslodavci vape za stranim radnicima i dok ih Ministarstvo graditeljstva uči kako reći “daj mi valjak” i “zovi 112”, stvarnost tih istih radnika sve više liči na tihi egzodus dostojanstva. Oni su ovdje jer ih trebamo – ali ne poštujemo. Bez njih ne možemo, ali ih napadamo, vrijeđamo, ne plaćamo, ostavljamo bez liječničke pomoći, a ponekad im uzmemo i putne dokumente.

 

Ako postoji društvena šizofrenija, onda se najbolje očituje u hrvatskom odnosu prema radnicima iz Nepala, Indije, Bangladeša i drugih dalekih zemalja – koji sve češće završavaju u najgorim poglavljima godišnjeg izvješća pučke pravobraniteljice.

Najnovija vijest iz Ministarstva graditeljstva najavljuje optimistično: pokreće se program edukacije za strane radnike u građevinarstvu, s fokusom na zelene prakse i osnove jezika. Radnici će učiti izraze poput “pripremi cement”, “drži ljestve”, “pad s visine”, “zovi 112”. Također će biti upućeni u kulturne norme – kako se pozdravlja u kantini, kome se kaže “vi”, a kome “ti”.

Na kraju, polažu i ispit: znaju li prepoznati ekološki prihvatljivo ponašanje. I to je, naravno, pohvalno. Problem? Taj jezik dolazi prekasno.

ZAKON ŠUTNJE, ZAKON JAČEG

U istom trenutku kada ih učimo da kažu “prva pomoć”, stranim radnicima se u stvarnosti pomoć – ne pruža. Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter u godišnjem izvješću bilježi: strani radnici često ne znaju svoja prava, nesreće se ne prijavljuju, a ako se i prijave, oni ostaju bez ugovora. U 2024. šestoro ih je poginulo, a čak 20% svih smrtnih slučajeva na radu otpada upravo na njih.

I dok se država hvali “integracijom”, podaci Ministarstva unutarnjih poslova otkrivaju porast napada na strane radnike: 527 žrtava u sedam mjeseci, dvostruko više nego godinu ranije. Najviše među njima: ljudi iz Indije, Pakistana, Bangladeša.

Jedna žena iz Nepala došla je konobariti – završila je čuvajući djecu i čisteći kuću. Kad je odbila, poslodavac joj je zaprijetio ukidanjem vize. Takvih je priča mnogo. Radnici se žale na prijetnje, neisplate, zlostavljanje. I još nešto: MUP te slučajeve klasificira kao imovinske delikte. Pljačka, krađa, razbojništvo. Rasizam i govor mržnje? Nisu predmet analize. Pa čak ni kada žrtve biraju po boji kože.

KO NAPADA?

Naročito zabrinjava podatak da su mnoge napade počinili mladi i maloljetnici. To više nije samo kriminal, to je odraz duha vremena. Duh u kojem se s vrha politike šalju poruke o “stražama na granicama”, o “zamjeni stanovništva”, o “otimanju radnih mjesta”. A stvarnost je da domaći radnici te poslove – jednostavno ne žele. Niti za 600 eura. Niti s dva slobodna dana mjesečno. Niti bez zdravstvene zaštite.

U tom kontekstu, edukacija stranih radnika o hrvatskoj poslovnoj kulturi, sigurnosnim frazama i ekološkoj svijesti zvuči kao savršena dimna zavjesa. Ili, bolje rečeno, alibi. Da, strani radnici će znati reći “požar” i “zovi 112” – ali hoće li doista biti zaštićeni kad se nešto dogodi?

Značenje integracije ne leži u tome da ih naučimo pravilima ponašanja u kantini. Leži u tome da ih ne smatramo potrošnim materijalom. Da ih ne vrijeđamo, ne tučemo, ne zakidamo. Da ih ne tretiramo kao ljude “za zamjenu”, već kao ljude – tačka.

Sabor još nije ni raspravio izvješća pučke pravobraniteljice za 2022. i 2023. A kamo li da nešto poduzme na temelju izvješća za 2024. godini. Dok se institucije prave da sve štima, Hrvatska iz dana u dan postaje zemlja paralelnih društava: onih koji šute i rade, i onih koji viču i gaze. I što je najgore – ti koji šute, već znaju što znači “pad s visine”. Na svojoj koži.