Koncert sjećanja u čast Đeli Jusiću, održan na platou Lazareta, bio je više od muzičkog događaja. Bio je to zajednički čin zahvalnosti, duboko emotivni omaž čovjeku koji je glazbom utisnuo dušu ovom gradu i narodu.

Na trgu Lazareti održan je dirljiv koncert posvećen Đeli Jusiću – glazbeniku koji je Dubrovnik pretočio u melodiju, a Mediteran u emociju. Grad mu se odužio pjesmom, baš onako kako bi on to volio.

U organizaciji Dubrovačke baštine na platou Lazareta održano je ovogodišnje izdanje Lazareti Festa. Festival je ove godine posvećen uspomeni na jednog od najznačajnijih glazbenika koje je Dubrovnik iznjedrio – maestra Đela Jusića.

Bio je srpanjski sumrak, a nad Lazaretima se prosula ona posebna dubrovačka večernja svjetlost – mekana, nostalgična, gotovo zlatna. Na pozornici su se smjenjivali izvođači, zvučale su melodije koje je generacijama pisao Đelo Jusić, a publika je, sjetna i ganuta, pljeskala u ritmu njegovog života.

Koncert sjećanja u čast Đeli Jusiću, održan na platou Lazareta, bio je više od muzičkog događaja. Bio je to zajednički čin zahvalnosti, duboko emotivni omaž čovjeku koji je glazbom utisnuo dušu ovom gradu i narodu. Odlazak Đele Jusića u 81. godini ostavio je tišinu – ali ne onu praznu, nego onu u kojoj odzvanjaju stotine pjesama, stotine uspomena i hiljade emocija.

Na koncertu su nastupili njegovi prijatelji, bivši članovi Dubrovačkih trubadura, njegovi učenici i brojni izvođači koji su tokom decenija izvodili njegove pjesme – od tradicionalnih balada do oratorija i filmske glazbe. Trg ispred Lazareta bio je ispunjen, ne samo tijelima već i emocijama.

Jer, Đelo Jusić nije bio samo kompozitor. Bio je Dubrovnik u notama. Rođen 1939. u ovom vječnom gradu, Jusić je već kao dječak pokazivao nevjerojatan sluh i glazbeni talent. Karijeru je započeo kao gitarist i aranžer, ali je vrlo brzo postao autor čiji su stihovi i melodije oblikovali duh čitave generacije.

Njegova grupa, Dubrovački trubaduri, osnovana 1961., bila je nešto sasvim novo – fuzija kancone, folklora, šansone i tadašnjeg popa. Pjesma “Ulicama moga grada” iz 1967. postala je neformalna himna Dubrovnika. I nije to bio samo hit – to je bila pjesma s identitetom, pjesma koja miriše na sol, borovinu i kamen starog Grada.

“Dubrovnik je moj instrument. Ja ga slušam, s njim sviram, za njega pišem,” govorio je Đelo.

Njegova je muzika bila posvećena ljudima – običnim i neobičnim. Pisao je za Terezu Kesoviju, Olivera Dragojevića, Ibricu Jusića, Milo Hrnića, ali i za djecu, za kazališta, za simfonijske orkestre. Komponirao je oratorije, balete, glazbu za filmove i dokumentarce. U ratnim godinama ostaje u Dubrovniku, dijeleći s njim i granate i molitve. Njegov Oratorij Istina o Gradu slobode bio je glazbeni vapaj, patriotska elegija i molitva otpora.

Trag koji je ostavio je ogroman. Više od tisuću skladbi. Šezdeset albuma. Porin za životno djelo. I nebrojeno mnogo srca koje je taknuo.

Ali, možda najviše govori činjenica da se sinoć, usred srpnja, na trgu ispred Lazareta, okupilo toliko ljudi ne da bi slušali glazbu – nego da bi se prisjetili čovjeka koji je bio sama glazba.

Dubrovnik je još jednom zapjevao u čast trubadura koji je pjevao o ljubavi, o Gradu, o životu. Na pozornici su se ovom prigodom okupili Đelova glazbena obitelj i prijatelji: Đelo jr. Jusić i bend, Ibrica Jusić, Paula i Ema Jusić, Markos, Klapa Kaše, Suzi Sokol, Sebastijan Vukosavić i Nevio Končić.