Na današnji dan, 28. maja 1463. godine, u mjestu Milodraž nedaleko od današnjeg Kiseljaka, bosanski franjevci su primili jedan od najvažnijih dokumenata u povijesti Bosne i Hercegovine – Ahdnamu sultana Mehmeda II Fatiha.
Ovaj dokument, koji je franjevcima garantirao slobodu ispovijedanja vjere, zaštitu života, imovine i časti, više je od puke političke geste, on predstavlja vrhunac jedne višestoljetne pravne i vjerske tradicije islamske tolerancije prema Sljedbenicima Knjige, kako to temeljito obrazlaže dr. Senad Hasanagić u studiji “Bosanska Ahdnama – osnova, primjena i posljedice”.
Dan kasnije, fra Anđelo Zvizdović, gvardijan fojničkog samostana, simbolično je, u ime bosanskih katolika, predao pokornost osmanskom suverenu, čime je Ahdnama stupila na snagu. No, kako ističe Hasanagić, ovaj čin nije bio rezultat slučajnog milosrđa, već pravna manifestacija šerijatskog principa zaštite nemuslimanskih zajednica koji seže do Medinske povelje Muhammeda a.s.
Za razliku od evropskih država koje su u to vrijeme izricale religijske slobode iz političke nužde (poput Nantskog edikta ili Augsburškog mira), osmanska praksa tolerancije imala je duboko ukorijenjenu vjersku i pravnu osnovu. Ahdnama nije bila tek ferman izdan usljed “osobnog dojma” sultana o hrabrosti Zvizdovića, kako pogrešno navode neki popularni prikazi, već formalizacija osmanskog sistema milleta koji je omogućavao očuvanje vjerskih i etničkih identiteta u cijelosti.
U tekstu Ahdname stoji: „Neka se slobodno vrate u svoje samostane, neka ih niko ne uznemirava, neka budu sigurni i njihovi životi, i njihova vjera, i njihove crkve.“ Time je bosanskim katolicima, a posredno i svim nemuslimanskim zajednicama, zagarantovano ono što će se u Evropi javiti tek u prosvjetiteljskom razdoblju – prava na jezik, vjeru, imovinu, obrazovanje i etničku samobitnost.
U vrijeme kada su jevreji i muslimani bili istjerivani iz Španije, Bosna postaje utočište vjerske pluralnosti. Zbog toga je Ahdnama s pravom danas simbol bosanskog duha suživota i jedno od prvih pisanih svjedočanstava institucionalizirane vjerske slobode u evropskom prostoru. Kako piše dr. Aladin Husić, ona je „preteča Deklaracije UN o ljudskim pravima“
Tekst bosanske Ahdname glasi:
Mehmed, sin Murad-hanov vazda pobjedonosni!
Zapovijed časnoga, uzvišenog sultanskog znaka i svijetle carske tugre, osvajača svijeta je sljedeća:
Ja, sultan Mehmed-han, (dajem) na znanje cijelom svijetu (puku i odličnicima), da se prema posjednicima ovog carskog fermana, bosanskim kaluđerima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam sljedeće:
Neka niko spomenutim (kaluđerima) i njihovim crkvama ne pravi smetnje i neka ih niko ne uznemirava. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli i otišli) neka su slobodni i sigurni. Neka dođu i neka bez straha stanuju u zemljama mog carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva, – ne vrijeđa i ne uznemiruje spomenute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeđa ni njih ni njihove duše (živote), ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu čovjeka sa strane (iz tuđine) u zemlje moga Carstva. Zbog toga spomeutima velikodišno podarujem carsku zapovijed, i zaklinjem se sljedećim teškim zakletvama: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba,, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhammeda), i tako mi sablje koju pašem, niko se neće protiviti ovome što sam napisao sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi.
Napisano 28. maja
U stanu Milodraž
