U Islamskom centru u Rijeci obilježen je Dan bijelih traka, u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Primorsko-goranske županije i vijeća bošnjačke nacionalne manjine Rijeke, Kastva, Viškova i Vrbnika. Datum 31. maj podsjeća na 1992. godinu kada su vlasti bosanskih Srba u Prijedoru naredile nesrpskom stanovništvu da nosi bijele trake i označi kuće, što je bio uvod u masovne zločine, logore i etničko čišćenje.
Program je moderirala Tea Hajdarević, koja je u uvodu jasno poručila:
„Danas obilježavamo Dan bijelih traka. Počinitelji se ni danas ne srame toga, nego brane ono čega bi se častan čovjek trebao stidjeti.“
Osvrnula se na važnost znanja i svijesti kao temelja otpora zaboravu:
„Neznanje, kao i nepostojanje državotvorne svijesti i nepoimanje vrijednosti same države, jedni su od najvećih grijeha. Običnom narodu ispravno prosuđivanje mora postati shvatljivo, jer tek tada postajemo sposobni za odbacivanje ispraznih parafraziranja kojima smo okruženi.”
Predsjednik županijskog vijeća Senad Hajdarević podsjetio je na najteža mjesta stradanja:
„Omarska, Keraterm, Korićanske stijene, sve su to mjesta gdje je izvršen genocid. Mi koji još nosimo svijest o tome, moramo uporno podsjećati, jer ako ne budemo, može nam se opet dogoditi.“
Dodao je i podatak koji se često zanemaruje:
„Ne smijemo zaboraviti 122 djece koji su nevini stradali. Bijele trake koje nosimo simbol su tog zla, baš ovako su mještani Prijedora i Kozarca bili obilježeni.“
Pročelnica župana Primorsko-goranske županije, Ermina Duraj, govorila je iz lične pozicije:
„Ovaj trenutak nije za velike govore nego za tišinu i sjećanje. Dolazim iz obitelji čiji su članovi bili u nekim od tih logora. Među mojim prijateljima su neki od onih više od tri tisuće ubijenih. Nadam se da ćemo kao društvo prenositi ono što je Tea rekla – da je znanje moć, kako bi ovakvi događaji ostali u sjećanju i nikad se ne ponovili.“
Centralni dio večeri bilo je obraćanje novinara i bivšeg logoraša Rezaka Hukanovića, autora knjige Deseta vrata pakla.„Prijedorska bijela traka, crnja je od svakog mraka“, kazao je, prisjetivši se riječi pokojnog akademika Abdulaha Sidrana.
„Svaki put kada govorim o onome što sam prošao, govorim i u ime onih koji ne mogu, onih čija usta više nikad neće progovoriti. Govorim i u ime onih koji neće ni da svjedoče.”
Istaknuo je potrebu za dokumentiranjem istine:
„Sve ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo. Ljudi me pitaju kako mogu spavati. Kažem – spavam. Ali filmovi nam se vraćaju čim zatvorimo oči. Pisanje mi je pomoglo. Dok sam pisao knjigu, osjećao sam fizičke bolove, kao da ponovno doživljavam batine.“
Osvrnuo se i na netačne podatke koji kolaju u javnosti:
„Nije tačno da je u Prijedoru ubijeno 3.172 ljudi u, bijeno je preko 4.000 Bošnjaka, poimenice evidentiranih. To su podaci Centra za istraživanje zločina iz Sarajeva, koji financira norveška vlada. Neko ih namjerno iskrivljuje.“
Oštro je upozorio na unutrašnje slabosti:
„U našim redovima ima onih koji rade protiv interesa vlastitog naroda, protiv majki koje su izgubile sinove. Ja ne pripadam nijednoj partiji. Moja partija je moj narod.“
Hukanović je pročitao i nekoliko pjesama, te podsjetio da je od posljednjeg boravka u Rijeci objavio tri nove knjige. Njegova Deseta vrata pakla postala je prvi književni dokaz prihvaćen u Haškom tribunalu.
Posebnu emotivnu notu unijela je dr. Esma Halepović-Đečević, doktorica iz prijedorske bolnice:
„Bila sam supruga dr. Musića, a dr. Cerić i dr. Sadiković, obojica ubijeni, bili su moji kolege. Vodila sam evidenciju o svakom pacijentu. Osnovala sam dermatološku službu. Danas se pišu lažne monografije u kojima se ne spominju ljudi koji su zaista radili.“
Zaključila je riječima koje su uokvirile večer:
„Ako ne pišemo istinu, neistina postaje istina. Čak i riječi jedne stare nene moramo zabilježiti. Sve se mora pisati.“
Na kraju programa, organizator Senad Hajdarević uručio je zahvalnice istaknutim učesnicima, a Denis Beganović, predstavnik bošnjačke manjine iz Crikvenice, uručio je Rezaku Hukanoviću poklon, fotografiju s akademikom Sidranom, snimljenu prije šest godina u istoj dvorani.
„Hvala vam što govorite u ime onih koji to više ne mogu. Ta fotografija svjedoči da je duh otpora i sjećanja živ i danas“, poručio je Beganović.
Večer je završila simboličnim činom: na platou ispred džamije, okupljeni su pustili bijele balone u znak sjećanja na žrtve Prijedora i doline Sane. U tišini su nebo dodirnule poruke koje riječima ne treba prevoditi.
Fotografije: Denis Beganović
