Nakon pet etapa i ukupno 227 pretrčanih kilometara, ultramaratonci iz Vukovara stigli su danas u Memorijalni centar Potočari, gdje su odali počast žrtvama Genocida počinjenog u Srebrenici u julu 1995. godine.

 

Od šestog jula su Dražen Čučić, Miroslav Dudić-Lovrić, Mirsad Softić i Duško Štrbac trčali od Ovčare ka Potočarima. Prva etapa bila je od Memorijalnog centra Ovčara, preko Vukovara do Vinkovaca. Dan kasnije trčali su od Vinkovaca do Gunje. Trećeg dana trčali su od Gunje do Janje. Četvrtog su dana trčali od Janje do Zvornika. Konačno, dana su trčali od Zvornika do Srebrenice.

Ovaj ultramaraton već četrnaestu godinu zaredom povezuje dva grada simbola stradanja – Vukovar i Srebrenicu a organizira ga Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba.

Među učesnicima ovogodišnjeg ultramaratona je i profesor sporta Mirsad Sofić, zaposlenik Prve gimnazije u Zenici, rodom iz Kladnja. Već dvije decenije Softić živi i radi u Zenici, a priča o njegovom angažmanu na ovom projektu počinje spontanim susretom s učesnicima maratona iz Vukovara.

„Prvi put sam ih sreo u Potočarima, na jednom obilježavanju dženaze, od tada se razvila jedna iskrena i duboka povezanost. Mi, entuzijasti iz Tuzle, organizovali smo trku iz Tuzle, s Kapije – simbola mladosti – do Srebrenice. Susretali smo se tih godina s maratoncima iz Vukovara i kroz te neformalne razgovore rodila se ideja da i ja budem dio njihovog tima. Pozvali su me i s radošću sam prihvatio“, kaže Sofić.

Prije nego što je preuzeo obavezu trčanja svih etapa, Sofić se nekoliko godina priključivao samo zadnjoj dionici – od Zvornika do Potočara. „Zadnje tri godine trčim od samog početka, iz Ovčare. Krenemo šestog jula i svakog dana trčimo jednu etapu sve do Srebrenice“, kaže on.

Na pitanje šta ga motivira da i dalje sudjeluje u ovom fizički i emotivno zahtjevnom projektu, odgovara bez zadrške:

„Srebrenica i Vukovar su gradovi istih sudbina. Brat i sestra. Planirani zločini, istovjetne matrice – samo što je u Vukovaru sve bilo u manjem obimu. Ovdje nema kompromisa. Svjesni ljudi treba da znaju šta se desilo i u Vukovaru i u Srebrenici. Nema opravdanja. Sve se može kad se hoće. Naše žrtve tokom trčanja su minimalne u odnosu na ono što su ljudi tamo preživjeli. Trčimo za one koji su čekali egzekuciju, koji su bili opkoljeni, koji nisu imali izbora.“ž

Maratonci su tokom puta prolazili kroz brojne gradove i mjesta, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. Reakcije mještana koje sreću na putu za Sofića su najvažnija potvrda da ono što rade ima smisla.

„Ljudi koji su ostali na svojim ognjištima, koji su se vratili, dočekuju nas s puno emocija. Pozdravimo se, popijemo kahvu, ugoste nas i vide u nama podršku. Znači im to, jer su često prepušteni sami sebi, a posebno u mjestima gdje su danas manjina, gdje žive s ljudima koji ne priznaju ono što se dogodilo. Naša poruka je jasna: lideri koji i dalje negiraju zločine – oni su ti koji prave probleme. Vrijeme je da se skinu te luđačke košulje, da se otvori put normalnom životu. Ne smijemo zaboraviti, ali možemo graditi mir.“

Sofićeve riječi nose duboku poruku pomirenja, ali bez zaborava: „Genocid se ne može zaboraviti. Možemo oprostiti nešto, ali temeljni zločin se mora pamtiti. Lideri koji prave karijere na negiranju patnje drugih ne smiju imati prostora u javnosti. Ovaj ultramaraton je naš način da podsjećamo i da opominjemo.“

Na kraju razgovora upućuje posebnu poruku mladima:

„Generacijama koje dolaze poručujem: čuvajte mir. Ne zaboravite šta se dogodilo, ali nemojte živjeti u mržnji. Gajite kulturu sjećanja jer samo tako se može spriječiti fašizam, iz kojeg uvijek proizlaze zločini. Ovaj projekat koji organizuje Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba je zaista velika stvar. Povezujemo mnoge gradove, nosimo poruku mira i to je naš osnovni cilj.“

I onima koji su preživjeli genocid, koji su se vratili i danas žive na tim prostorima, Sofić šalje poruku ohrabrenja:

„Neka nađu snage, neka svoju djecu usmjere ka budućnosti. Neka ih ne zasjeni mržnja, neka ih vode da ne bi bilo novih ratova i tragedija. To se odnosi na sve narode, sve vjere. Jer niko ništa dobro nije izvukao iz rata. Mi koji smo prošli to, znamo da ništa dobro ne dolazi iz sukoba. Čuvajmo ono što imamo i gradimo zajedno. Da se ne ponovi.“

Jedan od četvorice ultramaratonaca je i Miroslav Dudić-Lovrić, svima poznat kao Miran, rođen 1973. godine u selu Boće kod Brčkog. Danas živi u Beču, gdje se još od 1989. godine posvetio svojoj medicinskoj profesiji i porodici. Miranova životna priča prepuna je discipline, empatije, ljubavi prema trčanju i – iznad svega – duboke ljudske potrebe da se oda počast žrtvama, a istovremeno gradi mir.

“Više od 30 godina radim u operacionim salama, kao tehničar. Posao je jako stresan, psihički iscrpljujući. Smjene traju po 10, 12, pa i 24 sata. Zato mi trčanje dođe kao terapija, kao ventil. Očisti mi misli, oslobodi me,” kaže Miran. Iza njega su hiljade kilometara, brojni humanitarni i memorijalni maratoni, a svako jutro ustaje prije četiri sata kako bi istrčao svoju turu – često i polumaraton. “Bez obzira da li imam smjenu ili ne, svaki dan trčim. Kad se približava višednevni projekt kao što je Ultramaraton Vukovar – Srebrenica, treninzi se podižu na 30 do 35 kilometara dnevno. Ovo nije samo fizički izazov – ovo je misija.”

Prvi kontakt s ultramaratonskom zajednicom koja povezuje Vukovar i Srebrenicu imao je 2022. godine, tokom vlastitog humanitarnog projekta. “Organizirao sam trku od Beča do Brčkog, zajedno sa svojom suprugom Mirjanom. Cilj je bio pomoći djeci slabijeg imovinskog stanja u školama, obezbijediti im topli obrok. Dok sam trčao kroz Hrvatsku, priključivali su mi se trkači iz različitih gradova. Tad sam prvi put čuo za organizatore ultramaratona koji povezuje Vukovar i Srebrenicu”, prisjeća se.

Tada je postao dijelom ove posebne trkačke misije. “Prošle godine sam prvi put stigao u Srebrenicu. Doček majki Srebrenice, suze, zagrljaji, pitanja: ‘Jeste li gladni? Umorni?’, to je bilo nešto neopisivo. Niko ne pita za ime, za naciju – samo ljudska toplina. Svaki korak od Vukovara do Potočara boli, ali to je emotivna bol koja te mijenja”, priča Miran. Dodaje da mu je ovo najteži ultramaraton koji je ikada istrčao – ne fizički, nego emotivno. Simbolika je, kaže, sve. “Svakim korakom odaš počast žrtvama, širiš istinu i poruku mira. To je ono što nas pokreće. Taj ljudski odnos je najvažniji – skroman, iskren, topao.”

Miran nije sam na tom putu. Njegova supruga Mirjana prati ga ne samo u životu, nego i tokom svakog ultramaratona. Medijski pokriva trku, vodi logistiku i – što je najvažnije – daje mu snagu. “Bez nje ne bih bio ni blizu ovome gdje sam sada. Prati me svaki dan, podržava, motiviše. Ove godine je dio logistike i fizioterapeutskog tima. Kada me prošle godine iznenadila u Srebrenici sa našom djecom, to mi je bio jedan od najsnažnijih momenata u životu.”

Miranova poruka je jasna: “Ne smije se zaboraviti. Ovo nije nikakva provokacija, ovo je put pomirenja, put oprosta. Spremni smo oprostiti, ali ne smijemo zaboraviti. Jer ako zaboravimo, ponovit će se. Na ovom putu nije bitan pojedinac – bitan je projekat, bitna je poruka, bitna je simbolika. Ovo nije takmičenje – ovo je misija.” Dodaje da bi bilo dragocjeno kada bi se projekat Ultramaratona mira integrirao i u školske programe. “Treba edukovati mlade. Da znaju šta se dogodilo, da ne odrastu u zaboravu. Mi svi pričamo isti jezik. Vjera nas ne bi trebala dijeliti, nego spajati. Ako smo pravi vjernici, to i mora biti tako,” poručuje, zaključujući: “Planiramo, ako Bog da zdravlja i narednih godina sudjelovati. I Mirjana i ja. Ovaj projekt mora živjeti. Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba se zaista trudi. Nova logistika, nova energija. Bitno je da svi osjećamo – projekat je iznad pojedinca. I drago mi je da to svi znaju i poštuju.”

Dražen Čučić iz Osijeka već dvanaestu godinu zaredom učestvuje u Ultramaratonu mira, koji povezuje Vukovar i Srebrenicu. Za njega maraton nije samo sportski izazov, već, kako sam kaže, njegov lični životni poziv. Na pitanje šta ga to godinama motivira da trči ovu zahtjevnu dionicu, Čučić odgovara bez zadrške: “Motivaciju, nažalost, nije teško pronaći. Ona je sadržana u svim onim ljudskim žrtvama koje, iako ih nikada nisam lično upoznao, osjećam kao da ih poznajem. Suosjećam s civilima koji su izgubili život u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije – bez obzira na njihovu nacionalnost. Bili oni Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, meni kao čovjeku i roditelju izuzetno mnogo znači da se svake godine ponovo pošalje poruka mira.”

Za njega i njegov tim trkača, kaže, ovaj ultramaraton je mnogo više od fizičke aktivnosti. “To nije samo utrka. To je moj lični životni poziv – da mlađim generacijama pošaljemo poruku da se Srebrenica i Vukovar nikada ne smiju zaboraviti. Ne možemo vratiti izgubljene živote, ali možemo iz godine u godinu vraćati sjećanje na njih. Oni zaslužuju svaki naš korak i svaku kap znoja na ovom putu. Svaku suzu poklanjam njima.”

Iako se imena Vukovara i Srebrenice često vežu uz tugu, patnju i smrt, Čučić ističe kako je u ovom putovanju pronašao i novu dimenziju tih mjesta.

“Zadnjih godina ih počinjem doživljavati i kao simbole jednakosti, tolerancije, međusobnog poštovanja i pravde. Simbole jednakih mogućnosti i nade za bolji život generacija koje dolaze”, kazao je poručivši: “Moja poruka budućim generacijama je: razmišljajte svojom glavom. Budite svoji. Ne podliježite utjecajima političkih elita koje ne zaslužuju to ime. Gradite svoj put i ne zaboravite žrtve koje su dale živote da bismo danas mogli govoriti o miru.”

Duško Štrbac iz Zagreba, 66-godišnji ratni vojni invalid i iskusni maratonac, već 26 godina trči za sjećanje, za pomirenje i za mir. Jedan je od pokretača i stubova Ultramaratona mira, koji već četrnaest godina povezuje Vukovar i Srebrenicu. “Do sada sam pretrčao više od 86 hiljada kilometara. Organizator sam brojnih memorijalnih trka, i prije 15–16 godina rodila mi se ideja: da spojimo Vukovar i Srebrenicu, dva najveća stratišta nakon Drugog svjetskog rata, i da trčimo za civilne žrtve – bez obzira s koje strane dolazile. Kao sportaši, željeli smo pružiti ruku pomirenja i suživota,” prisjeća se Štrbac.

Ideju je, kaže, prenio tadašnjem predsjedniku Vijeća bošnjačke nacionalne manjige Grada Zagreba, nakon preporuke jednog poznanika Bošnjaka. “Na sreću, prihvatili su projekt, i evo već četrnaest godina ga uspješno realiziramo.”

Za Štrpca, motivacija je od početka bila duboko lična. “Počeo sam trčati nakon rata. Htio sam istrčati ultramaraton Zagreb–Pakrac, dužine 120 kilometara, u čast svog brata koji je poginuo u Domovinskom ratu. Trčao sam tada za poginule branitelje. Ali, uvijek me boljelo pitanje nevinih civilnih žrtava. Mi smo, kao vojnici, imali oružje, bili smo obučeni. Ali civili… ginuli su samo zato što su druge vjere, druge boje, drugog imena.”

Za njega, maraton Vukovar–Srebrenica bio je i ostao “točka na i”. Kako sam kaže, trči za sve civile – Bošnjake, Srbe i Hrvate – koji su izgubili živote u ratu, s porukom: nikada više. “Simbolika ovog projekta je jasna. Trčimo za nevine žrtve i pružamo ruku pomirenja. Mojeg brata su ubili Srbi, ali ja ne krivim sve Srbe. U svakom narodu ima kukolja. Oni koji su počinili zločine neka odgovaraju, a mi ostali moramo živjeti zajedno i dijeliti dobro i zlo.”

Pakrac, njegov rodni grad, bio je – i ostao – mjesto miješanog stanovništva. “Zajednički život je moguć i potreban. Suživot je realnost koju moramo graditi, ako želimo budućnost.” Na spomen Vukovara i Srebrenice, kaže, prvo mu na um pada: nepravda, patnja, nevine žrtve. “Nestane cijelo prezime. To je genocid. I zato ponavljam – nikada, nikada da se ne zaboravi, i nikada da se ne ponovi.” Štrbac ima jasnu poruku budućim generacijama: “Morate znati šta se dogodilo. Morate pamtiti. I morate raditi sve da se tako nešto više nikada ne dogodi.”

Kako su naveli organizatori, Kako navode organizatori, cilj ove memorijalne trke jeste da se oda počast svim žrtvama rata, s posebnim naglaskom na zločin u Vukovaru i Genocid u Srebrenici, ali i da se ukaže na urgentnu potrebu rješavanja pitanja nestalih osoba, koje i dalje opterećuje brojne porodice. Povezivanjem ova dva grada, ultramaraton postaje most sjećanja i poziv na odgovornost, ali i platforma za kulturu mira i suživota.

„Ovim ultramaratonom ne trčimo samo kilometre, već trčimo za istinu, pravdu i dostojanstvo svih žrtava. Trčimo da bismo podsjetili svijet da zaborav nije opcija, da su žrtve zločina i genocida urezane u kolektivno pamćenje našeg naroda i čovječanstva“, poručuju iz Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba.

Ultramaraton se održavao pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske, Zorana Milanovića, članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Denisa Bećirovića i Željka Komšića, kao i gradonačelnika Grada Zagreba, Tomislava Tomaševića. Ova podrška dodatno potvrđuje važnost koju manifestacija ima ne samo za porodice žrtava, već i za širu društvenu zajednicu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.