Prof. dr. Muhsin Rizvić (1930–1994) bio je ključna figura u afirmaciji bošnjačkog identiteta kroz književnost i kulturu. Kao prvi predsjednik obnovljene Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” 1990. godine, predvodio je intelektualni preporod Bošnjaka. Njegov naučni rad, uključujući 18 autorskih knjiga i preko 300 naučnih i stručnih priloga u periodici, zbornicima i drugim publikacijama, osvijetlio je dotad zanemarenu bošnjačku književnost. Posebno se bavio periodom od kraja 19. do sredine 20. stoljeća, otkrivajući zanemarene bošnjačke pisce. Rizvićevo djelovanje predstavlja temelj za razumijevanje bošnjaštva kao kulturnog i nacionalnog identiteta. Prenosimo dio njegovih istraživanja objavljenih 1990. godine:

Pisci starije hrvatske književnosti u Dalmaciji stavljaju Bošnjake naporedo uz druge južnoslavenske narode. Na početku XVI stoljeća u Molitvi suprotiva Turkom Marko Marulić daje Bošnjacima mjesto uz druge narode zaslužne u borbi protiv Osmanlija: „Boj su bili s njimi Hrvati, Bošnjaci, Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci…“

Na prelazu iz druge u treću deceniju XVII stoljeća, Ivan Gundulić u Osmanu, pored isticanja pojedinih Bošnjaka, spominje i skupno učešće bosanskih junaka u Hoćimskoj bici: „Na konjijeh sve Bošnjaci (sijahu svijetlo odjeveni,) zatočenici hrli i jaci, konjanici sve hrabreni…“

Ivan Tomko Mrnavić 1626. smatra da za reformu hrvatskih obrednih knjiga treba naći „u Iliriku osobu koja je vješta čitavom jeziku zemlje sa svim narječjima i djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo potrebne knjige nego također i savjetnike, najmanje četvoricu, i to jednog Dalmatinca, jednog Hrvata, jednog Bosanca i jednog Makedonca ili Srbina“.

I dok se u djelima ove stare hrvatske književnosti, humanizma, renesanse i protureformacije, razlikovanje Bošnjaka koji su prihvatili islam od onih drugih koji su ostali u svojoj vjeri – vidi po imenu ili po kontekstu radnje u kojoj su se pojavljivali, imamo slučajeva da se precizna identifikacija bosanskih muslimana počela vršiti u notarskim dokumentima dalmatinskih gradova od vremena kada su oni počeli nalaziti svoj interes u trgovini sa kršćanima, čak i onoj prekomorskoj.

Dok je poslije 1463. godine, sa nestankom bosanske države, sve što je od proizvoda pristizalo iz Bosne u Dalmaciju nazivano „cose turchesche“, a ljudi iz turske Bosne također imenovani „Turcima“, stotinjak godina kasnije jedan dokument iz Zadra, sačinjen 25. maja 1568. godine, svjedoči da se počelo prihvatati razlikovanje islamiziranih Bošnjaka od Turaka. Šestorica trgovaca, Hadži-Memi, Jusuf, Alija, Kara-Oruč, Hasan i Ferhat, upisani su tada, možda i na svoj izričit zahtjev kod notara kao „Mossolmani di Bossina“. To je bilo isticanje svoje posebnosti u smislu dvostrukog odnosa u Bosni i Turskoj Carevini: prema istovjetnim Turcima etničke; prema inovjernim Bošnjacima – vjerske.

U to doba, u samom bosanskom pašaluku, koji je u nekim vremenskim razdobljima osmanske vladavine obuhvatao, pored današnje Bosne i Hercegovine, i druge okolne teritorije, muslimani slavenskog porijekla i jezika nastavljali su tradiciju državnosti srednjovjekovne Bosne pa su sebe u etničkom, političkom i jezičkom smislu nazivali Bošnjacima, diferencirajući se tako prema Turcima i vlastima u Catigradu. A tako su ih imenovali i Turci i osmanlijska administracija: u službenim dokumentima Porte bošnjačko ime, kao regionalna i narodna oznaka, upotrebljava se u oblicima Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u značenju Bošnjaci, odnosno narod Bosne.

Veći broj pisaca orijentalne književnosti iz Bosne nosi pridjevak al-Bosnawi, Bosnewi, Bosnali ili Bosna (Bošnjak).  Taj isti naziv tj. Bošnjaci upotrebljavali su, u tridesetim godinama XIX stoljeća, prvaci pokreta Huscin-kapetana Gradašćevića u pismima koja su slali austrijskim vlastima.

Istovremeno se u Bosni i okolnim južnoslavenskim zemljama za Bošnjake upotrebljavao i naziv „Turčin“, kao vjerska oznaka kojom se htjelo reći da su oni „turske“, tj. islamske vjere, koju su Turci donijeli u ove krajeve, čime su se razlikovali od pripadnika drugih južnoslavenskih naroda istog jezika, ali drukčije religije.

Orijentalni pisci iz Bosne su tako nazivom Bošnjak uz svoje lično ime javno, u sredinama izvan Bosne namjerno, naglašavali svoju pripadnost Bosni, svoje bosansko porijeklo, svoje narodno ime, a kod mnogih su se, u djelima i biografijama, sačuvala i svjedočanstva o njihovim  domovinskim osjećanjima i narodnom ponosu.

O Šejh-Juji, Arif Hikmet-begu Rizvanbegoviću, Hasanu Bošnjaku, koji je pjevao na arapskom jeziku,  u tom pogledu svjedoče Hadžić, Bašagič i drugi istraživači bošnjačke orijentalne književnosti.  (…)

(Zbornik „Bosna i bošnjaštvo“, Sarajevo, 1990.)