“Nismo mi ni svjesni što imamo u Gunji. Mi smo dio povijesti Islamske zajednice, ne samo Hrvatske nego i Europe, pa i svijeta. U svakoj ozbiljnoj priči o islamu u Europi u kojima se spominje Hrvatska Džamija u Gunji je nezaobilazna. Izgradnja džamije je bio odgovor na jaku potrebu vjernika kojih je bilo ne samo u Gunji nego i u okolnim mjestima. Ona je prva i najstarija džamija u Hrvatskoj, ali isto tako i jedinstvena džamija po tome što ju je gradio narod. Kako ovdje u Slavoniji kažu ‘u svom ruhu – o svom kruhu’, koju je doslovno izgradio narod; što svojim darovima u novcu i materijalu, što svojim radom”, kaže efendija Bešić.

Idriz ef. Bešić, dugogodišnji imam koji je u džematu Medžlisa Islamske zajednice Gunja vršio dužnost imama, hatiba i muallima pune 44 godine, na svečanosti u nedjelju 31. augusta, koju je organizirao Savjet muftije Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, ispraćen je u penziju.

Idriz-ef. Bešić rođen je u mjestu Sokol kraj Gračanice (Bosna i Hercegovina) 5. novembra 1959. godine. Godine 1980. završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Na Pravnom fakultetu u Travniku postao je bachelor prava 2012, a magistar struke u Brčkom 2014, odbranivši rad na temu međunarodnoga prava. Od 1981. počinje obnašati dužnost imama u Medžlisu Islamske zajednice Gunja, a glavni imam istoimenog medžlisa postaje 1995. Bio je član Mešihata i Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj kao i Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i član savjeta muftije Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Također, pored djelovanja u institucijama Islamske zajednice, bio je predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Vukovarsko-srijemske županije, član Koordinacije vijeća manjina Republike Hrvatske, sudac porotnik na Županijskom sudu u Vukovaru. Prvobitno je bio član, zatim potpresjednik, a nakon toga i predsjednik Općinskoga vijeća Gunje i zamjenik načelnika općine Gunja iz reda bošnjačke nacionalne manje.

Općenito, za svoga aktivnog djelovanja bio je član više komisija i odbora na lokalnom i regionalnom nivou. Njegove pisane radove objavljivali su periodnici izdanja Preporod, Bošnjačka pismohrana, Bošnjački glasnik, Minber i drugi.

Idriz ef. Bešić kroz svoj dugogodišnji angažman dao je nemjerljiv doprinos vjerskom i društvenom životu zajednice. Njegovo djelovanje nije bilo ograničeno samo na vjerske obrede, već je aktivno radio na jačanju međusobnih odnosa i suradnje, promoviranju vrijednosti dijaloga i solidarnosti, te pružanju podrške onima kojima je bila najpotrebnija.

Kroz brojne projekte, predavanja i humanitarne inicijative, ostavio je dubok trag u srcima vjernika i šire zajednice, a njegova posvećenost i iskrenost služili su kao primjer budućim generacijama. Ostavio je duboki trag na polju infrastukturnog, humanitarnog i društvenog angažmana u domovinskom ratu i u poplavama. Nakon Idriz ef. džemat u Gunji dobio je novog imama, Ensar ef. Joldića. Muftija Aziz ef. Hasanović istaknuo je kako vrijedno iskustvo Idriza ef. može i dalje služiti zajednici, a novom imamu Ensar ef. zaželio je hairli početak i uputio dovu da uz Ensar ef. vjerski život u Gunji nastaviti teći.

O rodnom Sokolu

Bošnjaci u Gunji u mnogo čemu su prvi. Osim što su prvi, tada na prostoru još uvijek Jugoslavije uveli islamski vjeronauk u osnovnu školu, imaju i prvu i najstariju džamiju s munarom u Hrvatskoj. Iz Gunje je i prvi učenik iz Hrvatske u Gazi Husrev-begovoj medresi, Uzeir ef. Haskić, sada umirovljenik, potom je Mustafa Korajac bio prvi hadžija iz ovog dijela Hrvatske.

“Nismo mi ni svjesni što imamo u Gunji. Mi smo dio povijesti Islamske zajednice, ne samo Hrvatske nego i Europe, pa i svijeta. U svakoj ozbiljnoj priči o islamu u Europi u kojima se spominje Hrvatska Džamija u Gunji je nezaobilazna. Izgradnja džamije je bio odgovor na jaku potrebu vjernika kojih je bilo ne samo u Gunji nego i u okolnim mjestima. Ona je prva i najstarija džamija u Hrvatskoj, ali isto tako i jedinstvena džamija po tome što ju je gradio narod. Kako ovdje u Slavoniji kažu ‘u svom ruhu – o svom kruhu’, koju je doslovno izgradio narod; što svojim darovima u novcu i materijalu, što svojim radom”, kaže efendija Bešić.

Govoreći o svom rodnom Sokolu, ef. Bešić kaže: “Do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća to je bio veoma pasivan kraj u koji se zbog ‘ratnih zasluga’ u Drugom svjetskom ratu nije mnogo ili skoro ništa ulagalo. Moj Soko je pao više od mjesec dana poslije Berlina, i kod nas se u narodu nije rabio termin ‘oslobođenje’, nego pad Gračanice. Otvaranjem granica mnogi moji susjedi, među njima i moj otac, otišli su, kako se kaže, ‘trbuhom za kruhom’ i tako je i moj otac punih trideset godina proveo radeći u Berlinu. Nije bilo kuće da iz nje nije bio netko u inozemstvu, što je uveliko utjecalo na životni standard. Mnogi moji Sokoljani su radili u Zagrebu, tako da je i po pet autobusa petkom uvečer dovozilo, a nedjeljom odvozilo radnike u Zagreb sve do početka Domovinskog rata u Hrvatskoj, a kasnije, nažalost, i agresije na Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na to da imam samo sestru, ja sam, kako u Bosni kažu, ‘jedinac’, a dugo sam bio i jedino muško unuče, na meni se nije štedjelo, ali se od mene kao ‘bistrog djeteta’ nešto i očekivalo. I tada kao četrnaestogodišnjak sam znao, da bi nešto napravio i postigao, moram ‘u svijet’. Nisam se zadovoljio tadašnjom ŠUP školom, Gimnazija me nije privlačila, istina, davala je znanje, ali nije zvanje, i zbog tradicionalno religiozne obitelji s obje strane odlučio sam se za Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Tako sam 20. oktobra 1974. definitivno napustio moj rodni i nikad zaboravljeni Soko”.

Nakon odsluženja JNA u jesen 1981. godine, došao je u Gunju u zimu 1981. pred Novu godinu, radni staž mu se broji od 1. 1. 1982. godine.

“Ja sam tražio jednu heterogenu multikonfesionalnu sredinu i, kažu, Gunja je bila k'o stvorena za mene, mada kod nas, kad nekoga kunu, kažu: ‘Dabogda mašio Gunju’, a moj rahmetli djed koji je radio kao imam u ovom kraju moj odabir Gunje je prokomentirao: ‘Uh! Sine Mujo, opaši se kruto.’ Pripadam generaciji koja u Islamskoj zajednici nije vidila poduzeće, niti službu, mi smo ovo vidjeli kao poziv, napuštanje ovoga smatralo se izdajom. Svaki se smatrao pozvanim i prozvanim da ‘mijenja svijet’. Ja sam završio Medresu 1980. godine, ako imamo u vidu da se 1979. godine dogodila tzv. Islamska revolucija u Iranu, islam je u ekspanziji, nema školovanog kadra na terenu, mi smo žrtvovali redovni studij, zaposjedali džemate po cijeloj tadašnjoj državi, kasnije i dijaspori. Bili smo, takvi kakvi jesmo, nositelji, najblaže rečeno, promjena, što je u jednoj konzervativnoj sredini vrlo teško išlo.

Nismo imali potporu niotkuda, nismo se snalazili, imali smo najiskrenije namjere, možda nismo imali stila jer se često improviziralo i stvari rješavale u hodu. Svi smo to (ne)iskustvo skupo platili. Bilo je nerazumijevanja uglavnom od starijih ljudi, a takvi su većinom dolazili u džamiju, to je bio tzv. sukob generacija. Narod zaostao i svake novine su teško prolazile, bilo je mnogo ljudi dobronamjernih koji su željeli i mislili da rade najbolje, ali zbog uskih, ograničenih i primitivnih shvaćanja bili veliki kočničari. Bilo je tragikomičnih scena, neke je npr. trebalo ubjeđivati da li se smije koristiti mikrofon i pojačalo u džamiji prilikom obreda ili šta će klupe u mektebu, to prije nije bilo. Štogod bi radio, slijedio je komentar: ne možeš ti to, ti si hodža. Tako su ‘smrtni grijesi’ bili nogomet, uske pantalone, duga kosa, solufi, brkovi, brada, igranka, glazba, šah itd. To je izgledalo kao sukob generacija, mada je kasnije postalo tjeranje principa. To je tako bilo jedno vrijeme, dok ja nisam ‘progledao’ i zaključio da ti starci u biti na meni, nezaštićenom, jer smo bili pravno vaninstitucionalni, liječe kompleks. Ono što ne mogu kući i svojim najbližim reći meni ‘istresaju’, tada sam i ja ‘okrenuo ploču’, okupio i angažirao mlađe osobe”, opisuje ef. Bešić svoje rane imamske početke.

Kaže da su oni bili potpuno drugačija generacija, imali su neke ideale. Možda s ove vremenske distance pogrešne, ali su bili ideali.

“Bili smo veći patriote, jer tada se patriotizam nije bio isto što i nacionalizam i nije se mjerio na ‘nacionalistički kantar’. Nitko nije zamišljao da ide daleko od svog sela, a osobito ne iz države, bilo je ideja i raznih kombinacija, ali se uvijek ukalkulirao i lokalpatriotizam. Naša generacija nije znala što je to viza. Ja radim u školi i pratim tu djecu i nisam optimista. Ne bih dao moju mladost i moje momkovanje i ašikovanje, izlaske i igranke, udvaranje, pa to je bio merak, tu je bilo romantike, to su bili doživljaji. Ne bih dao opanke za Najke. Ova mladež je izgubljena, traži se, uglavnom vidi sebe negdje u inozemstvu. Nisu motivirani za studij, svi bi da nešto urade i zarade nabrzinu, izlaz vide u inozemstvu”, kaže ef. Bešić.

Njegov rad u zajednici, ne samo zajednici muslimana nego njegov rad za sve građane Gunje i cijele regije, itekako je prepoznat. Vukovarsko-srijemska županija, povodom jubileja 50 godina džamije u Gunji, dodijelila mu je Nagradu za životno djelo kao najvišu nagrada koju županija dodjeljuje.

Imam je lider

Rad u zajednici nije podrazumijevao samo imamski poziv. Jedno vrijeme bio je zamjenik načelnika Općine Gunja iz redova bošnjačke nacionalne manjine, a bio je i član Poglavarstva Općine Gunja te općinski vijećnik u nekoliko mandata. Njegovo mišljenje je da teza kako vjera i politika ne idu zajedno ne stoji i to je „obična floskula, stereotip i najobičnija prodaja magle narodu“.

„Ne postoji segment života iz kojeg treba isključiti vjeru. Ali se ne smije manipulirati vjerom. Treba politiku oplemeniti vjerom –  ne laži, ne ukradi, zatim afirmirati instituciju emaneta. Nama muslimanima je politika sunnet, Muhammed, a. s., je bio i državnik. Bio sam u više mandata član, potpredsjednik i predsjednik Vijeća Općine Gunja, te član Poglavarstva Općine Gunja. Bio sam i zamjenik načelnika Općine Gunja. Bio sam sve osim načelnik Općine. Sve te funkcije sam odrađivao iskreno, korektno, kooperativno i konstruktivno. Sve što sam radio i radim je transparentno, govorio sam tamo gdje treba i kome treba jer, po meni, problem se rješava tamo gdje je nastao. Mi smo akteri i svjedoci turbulentnih vremena. Mijenjale su se strukture lokalne i regionalne vlasti, mi smo to sve ‘izbalansirali’, sve promjene amortizirali i postavili profesionalne, direktne, korektne, konkretne, ljudske, vjerničke i susjedske standarde rada i (su)života. Znali smo da će sve to proći, sve će to jednom biti jučer, treba živjeti dalje i dostojanstveno ići ulicom uzdignute glave, a ne gledati podase”, govori ef. Bešić.

O imamskom pozivu ef. Bešić kaže: “Biti imam za čovjeka neradnika nema bolje ‘ladovine’ na zemlji, a za osobu s idejom, vizionara, kreativca nema veće ‘bauštele’. Mene se nije moglo omesti, ja sam znao što hoću. Osjetio sam i uvjerio se da je Bog sa mnom, da me prati, što god sam iskreno poželio, rekao ‘da mi je’ i bilo je.”

Efendija Bešić imamski poziv doživljava kao liderstvo, a lider je nešto što se nastane, o tome se na glasuje, to se stvara.

“Imam i jeste i znači vođa – lider, znači vođa, a ne predvodnik u obredu. Islam nije džamijska vjera, islam u biti i nije (samo) vjera, to je kompletan sustav života. Po meni Islam počinje tek kada izađemo iz džamije, mi smo Islam iznijeli iz džamija, što znači da ni mi nismo ostali u džamijama. Jednom riječju treba netko preuzeti odgovornost personalno, institucionalno i funkcionalno za sudbinu Bošnjaka i muslimana u Gunji. I da parafraziram rahmetli Aliju Izetbegovića, kada je rekao da je Islam suviše ozbiljna stvar da bi ga povjerili (samo) hodžama, čitano u kondicionalu Islamskoj zajednici, drugim riječima, da li možemo uraditi posao samo mi hodže i samo kroz Islamsku zajednicu s ovim kapacitetom i potencijalom. Smatram da neke stvari treba ‘prepakovati’ u nacionalne, kulturne, humanitarne, dobne, sportske, staleške i druge udruge, svakako ‘uz duhovnu pratnju’ Islamske zajednice. Treba djelovati alternativno“, zaključuje ef. Bešić.