Godinama se govori o doznakama iz dijaspore, s divljenjem se zbrajaju milijarde koje stižu iz Njemačke, Austrije, Skandinavije i daleke Australije. Ipak, rijetko kad analiziramo šta te brojke zaista znače; ne samo za ekonomiju, nego i za odnos države prema onima koji su je napustili, najčešće ne svojom voljom. Najnoviji podaci Centralne banke BiH i Federalnog zavoda za mirovinsko osiguranje otkrivaju dimenzije jednog sistematski zanemarenog, ali presudnog odnosa.
Samo prošle godine u Bosnu i Hercegovinu iz inozemstva je stiglo više od 5,6 milijardi KM, od čega su doznake bliskih osoba iznosile 4,16 milijardi, a inozemne mirovine dodatnih 1,38 milijardi KM. Za usporedbu: cijeli proračun Federacije BiH za isplatu mirovina iznosi oko 3 milijarde KM.
Dakle, penzioneri iz inozemstva uplaćuju gotovo polovinu tog iznosa u domovinu iz koje su potekli. A oni nisu tek ekonomski resurs, oni su živi svjedoci vremena kada se nije odlazilo za boljim životom, nego za golim opstankom.
U strukturi priljeva novca jasno je: BiH ne bi mogla preživjeti bez svoje dijaspore.
Hrvatska i BiH su međusobno ogledalo
Zanimljiv je i uzajamni tok inozemnih mirovina između BiH i Hrvatske. Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), najviše hrvatskih inozemnih mirovina isplaćuje se upravo u BiH – čak 67.263 korisnika, što godišnje iznosi više od 192 miliona eura (oko 374 miliona KM).
S druge strane, Federalni zavod iz BiH u Hrvatsku isplaćuje penzije za 25.261 korisnika, u iznosu većem od 8,3 miliona KM mjesečno.
Ti podaci govore o dvosmjernom protoku života, sjećanja i ekonomije. Ipak, politički odnos prema toj populaciji gotovo ne postoji. Penzioneri iz dijaspore nisu samo broj u statistici, oni su i čuvari jezika, identiteta i kolektivnog pamćenja. Često prvi koji doniraju za džamije, udruženja, kulturne centre, stipendije i škole u domovini, bez da itko to od njih traži.
Dijaspora i neprepoznati patriotizam
Iako donosi novac, dijaspora rijetko dobija političku pažnju. Tek povremeno se organiziraju razni u konačnici neproduktivni kongresi i seminari, kada uglavnom predstavnici iseljeništva jasno poručuju: “Ne tražimo ništa osim toga da nas priznate kao dio BiH koji nije manji od onih koji ostaju.”
No, veličina bh. dijaspore nije samo rezultat stanja u državi, nego je najčešćim dijelom posljedica agresije te danas ta dijaspora, koja je izbjegla granate, logore i glad, ne traži privilegije, nego mogućnost da pomogne, da bude uključena, da ostane vezana za domovinu. Ali, umjesto strategije saradnje, bh. institucije dijasporu doživljavaju kao romantičnu epizodu ili bankomat bez emotivne vrijednosti.
Iako su inicijative za izradu strategije za dijasporu pokretane više puta, konkretnih institucionalnih koraka nema. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH ima sektor za dijasporu, ali bez operativne moći. Ne postoji zakon o dijaspori. Nema mehanizama za poreznu olakšicu na donacije, podrške za povratak ili ulaganje. Ne postoji nijedan centralni registar ljudi iz dijaspore. Kongresi i forumi dođu i prođu, a država ostaje gluha.
U međuvremenu, ljudi iz dijaspore sami podižu škole, grade kulture centre, donose medicinsku opremu i pomažu u krizama – od poplava 2014. do pandemije. I čine to bez pompe, često u tišini, jer domovina za njih nije ni predsjednik ni vlada – nego majka.
Vrijeme je da se dug prizna
Bh. dijaspora se nameće kao temelj opstanka zemlje. Svojim uplatama i aktivizmom u svijetu čini ono što bi država morala – afirmira identitet, povezuje BiH s međunarodnim partnerima, i stvara mrežu solidarnosti širom planete.
Dokle god se prema njoj budemo odnosili samo kao prema izvoru novca, a ne i kao političkom subjektu, intelektualnom kapitalu i kulturnom bogatstvu – BiH će gubiti ono što joj je najvrijednije.
