Naša suradnica pridružila se zajedničkom putovanju Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Labina i Općine Sveta Nedelja u Bosnu i Hercegovinu. Od Kapije u Tuzli, preko Baščaršije, Vrela Bosne i Trebevića, do bosanskih piramida u Visokom – donosi dojmove iz prve ruke o krajolicima, povijesti i, ponajviše, o ljudima čija je srdačnost obilježila četiri dana provedena u matičnoj domovini.

Piše: Azra Kljajić

Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Labina i Općine Sveta Nedelja i ove su godine tradicionalno organizirali posjet svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Iako ih je većina već više puta zajednički putovala, a za mene je to bilo novo iskustvo. Putovanje je započelo vrlo rano, krenuli smo u pola pet ujutro. Iako je pred nama bio dug put, uzbuđenje zbog novog putovanja i nekoliko dana koje nas čeka učinilo je rano buđenje mnogo lakšim.

Putovanje i prvi dolazak u Tuzlu

Prvog dana naše putovanje odvelo nas je u Tuzlu, grad koji nosi snažnu i emotivnu povijesnu priču. Po dolasku smo se zaustavili na Kapiji, mjestu sjećanja na tragediju iz 25. svibnja 1995. godine, kada je poginula 71 mlada osoba. Vijenac su u ime građana Labina položili Esad Spahić  predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Labina, Ramiza Trumić predsjednica Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Općine Sveta Nedelja te Loreta Blašković pročelnica Grada Labina. Bio je to trenutak tišine i poštovanja koji čovjeka zaustavi i podsjeti koliko su neka mjesta trajno obilježena sjećanjem.

Ovom prigodom Esad Spahić je održao govor rekavši: “Danas stojimo na mjestu gdje riječi teško izlaze, a srce postaje teško. Stojimo pred Kapijom, mjestom gdje je u jednom trenutku prekinut 71 mladi život. Ovdje je ubijena mladost, ubijena je radost. Mi smo danas došli iz naše Istre, iz Labina, tj. Labinštine, ne samo da bismo položili vijenac i proučili Fatihu ili odali počast minutom šutnje, već smo došli poručiti da daljina ne briše sjećanje. Iako živimo kilometrima daleko, bol tuzlanskih majki i očeva je i naša bol. Neka nam ova tišina na Kapiji bude snaga da još jače radimo za naše zajednice, da čuvamo naš identitet i da nikada ne dopustimo da se ovakvo zlo zaboravi. Neka je vječni rahmet i pokoj svim nevinim žrtvama tuzlanske Kapije.“

 

U ovom smo gradu iskoristili priliku za ručak i kraće razgledavanje, a predvečer smo nastavili put prema Sarajevu, gdje smo stigli u večernjim satima. Osoblje u hotelu Saraj nas je dočekalo srdačno, a poseban dojam ostavio je pogled iz sobe. S prozora se pružao pogled na cijelo Sarajevo, a osvijetljen grad u večernjim satima izgledao je uistinu posebno.

Nakon kraćeg odmora odlučili smo odmah otići u grad na večeru. Pozvali smo taksi, a vozač nas je usput odveo u restoran za koji je, uz osmijeh, rekao da je bilo omiljeno mjesto Halida Bešlića. Hrana nije bila spektakularna, ja bih rekla prosječni restoran, ali atmosfera, gostoljubivost i završetak prvog dana u Sarajevu ostavili su vrlo dobar dojam.

Slobodno vrijeme u Sarajevu i Baščaršiji

Subota je bila slobodna, bez organiziranog programa pa je svatko mogao istraživati grad vlastitim tempom. Kako sam na izlet išla s mamom i tetkom, mi smo se odlučile prošetati središtem grada i Baščaršijom. To je bez sumnje jedno od najpoznatijih i najživljih mjesta u Sarajevu koje je prepuno ljudi, trgovina i mirisa hrane. Iskreno, mene taj dio nije potpuno osvojio, ponajviše zbog velike gužve gdje ste morali stalno paziti na torbu i osobne stvari te se probijati kroz masu.

Štandovi su se nizali jedan za drugim, a ponuda je bila ista: suveniri, rukotvorine, bakreno posuđe, tekstil i razni tradicionalni proizvodi. Ipak, treba priznati da se ondje mogu pronaći doista lijepi i autentični predmeti karakteristični za Bosnu i Hercegovinu. Da sam krenula ozbiljnije kupovati, mislim da bih danas bila “u bankrotu”.

 

S druge strane, iznenadilo me je koliko se može naći proizvoda koji su kopije poznatih brendova te koliko je to normalizirano u ponudi. Stječe se dojam kao da gotovo svi nose markiranu odjeću iako je jasno da velik dio toga nije original.

Jedina praktična poteškoća s kojom smo se stalno susretali bio je način plaćanja. Mi smo računali da ćemo većinom koristiti kartice, no u mnogim manjim trgovinama i na štandovima plaćanje je bilo moguće isključivo gotovinom. Najčešće se primaju konvertibilne marke, a ponegdje i euri. Zato svakome tko planira put u Sarajevo ili općenito u Bosnu i Hercegovinu preporučujem da sa sobom ponese dovoljno gotovine kako ne bi stalno tražio mjenjačnice, kao što smo mi morali.

 

Razgledavanjem ulica posjetile smo i kulturno povijesne spomenike, kao što je Sebilj, Gazi Husrev begova džamija, Sahat kulu, Vječnu vatru, Katedralu Presvetog Srca Isusova, Narodno kazalište, Sabornu crkvu, Markale-tržnicu,..

Vrelo Bosne

Nakon razgledavanja uputili smo se prema Vrelu Bosne, jednom od najpoznatijih prirodnih izletišta u okolici Sarajeva. Budući da se nalazi na drugom kraju grada na Ilidži, do tamo nije bilo najjednostavnije stići pa smo morali kombinirati više oblika prijevoza. Najprije smo se uputili tramvajem, zatim nastavili autobusom, a ukupna vožnja trajala je gotovo sat vremena.

Ipak, to nam nije teško palo jer smo putem imali priliku vidjeti veći dio Sarajeva- ulice, zgrade i trgove. Mogu reći da me dosta podsjeća na Zagreb, ali mi je djelovalo zelenije, prostranije i nekako mirnije s više prirode utkane u samu gradsku svakodnevicu.

 

Na samo Vrelo Bosne došle smo kočijom te mi je odmah bilo jasno zašto je to mjesto toliko omiljeno među lokalnim stanovništvom i posjetiteljima. Ručale smo, a potom krenuli u šetnju kroz park. Priroda me iskreno oduševila: drvoredi, izvori, mali vodopadi, bistra voda, drveni mostići, zelenilo na sve strane i mir koji se ondje osjeća stvaraju poseban ugođaj. Da ga moram usporediti s nečim poznatim, rekla bih da me podsjeća na manju i intimniju verziju Plitvičkih jezera.

Posebno me razveselilo što je bila subota pa je cijeli park bio pun života. Bilo je mnogo mladih ljudi, obitelji s djecom, ljudi koji voze bicikle, šeću, razgovaraju i jednostavno uživaju na svježem zraku. Djeca su se igrala, ljudi su sjedili uz vodu, a svuda se osjećala neka zdrava, opuštena atmosfera zajedništva.

Put Prema Visokom i bosanskim piramidama

Sljedećeg jutra probudili smo se već u sedam sati i dan započeli doručkom u hotelu. Od cijelog švedskog stola uzela sam si samo palačinke. Kao netko tko ih voli, a rijetko ih jede mogu reći da mi je to bio idealan početak dana. Nakon doručka krenuli smo grupno prema Visokom, gradu koji je posljednjih godina postao poznat po priči o bosanskim piramidama.

Kompleks u Visokom posebno je privukao pažnju javnosti zbog tvrdnji o postojanju drevnih piramidalnih struktura, među kojima je najpoznatija Piramida Sunca.

Tuneli Ravne i doživljaj podzemlja

Imali smo priliku proći s vodićem kroz podzemne tunele Ravne, labirint hodnika koji su mnogima jedan od najzanimljivijih dijelova posjeta. Boravak u tim prostorima ostavlja poseban dojam: tišina, svježina zraka i neobična atmosfera stvaraju osjećaj kao da ulazite u neki drugi svijet.

Nakon obilaska imali smo dva sata slobodnog vremena pa smo se prošetale po parku, uključujući prostor oko Piramide Sunca. To je uređeni park koji spaja prirodu, simboliku i duhovne motive. Poseban dojam ostavila je Čarobna šuma, prostor koji je ispunjen zelenilom, stazama, mjestima za odmor i meditaciju. Uz prirodu koja je izgledala gotovo nestvarno – šum potoka, miris drveća i potpuni mir, cijelo je mjesto djelovalo kao prizor iz bajke.

 

Šetajući šumom nailazile smo na velike skulpture, simbole i figure inspirirane drevnim kulturama. Tu su bili prikazi starih božanstava, različiti energetski simboli, kristali i minerali. Cijeli prostor nosi notu mistike, duhovnosti i alternativnog pogleda na svijet što mu daje dodatnu posebnost i privlači posjetitelje koji traže nešto drukčije od klasičnog turističkog izleta.

Ipak, uz oduševljenje došao je i određeni osjećaj razočaranja. Očekivala sam da ću vidjeti jasnije i konkretnije ostatke piramidalnih građevina, no stvarnost je ipak drukčija. Velik dio lokaliteta danas je prekriven vegetacijom, a ono što se istražuje i otkriva još je uvijek predmet rasprava, tumačenja i daljnjih istraživanja.

Primijetila sam i da se velik dio održavanja kompleksa financira kroz ulaznice, suvenirnice i dodatne sadržaje, što pokazuje koliko se lokalitet uvelike oslanja na vlastite prihode i interes posjetitelja. Ondje se mogu pronaći različiti proizvodi povezani s pričom o tunelima i energiji prostora od suvenira do vode i minerala kojima se pripisuju posebna ljekovita svojstva.

Vožnja Sarajevskom žičarom na Trebević

Drugi dio dana bio je Slobodan te smo odlučile otići na sarajevsku žičaru, jednu od atrakcija koju nikako nismo htjele propustiti. Vožnja žičarom trajala je desetak minuta. Kako smo se polako uspinjali, pogled na Sarajevo postajao je sve ljepši. Grad je ostajao ispod nas, a pred nama su se otvarali zeleni obronci i planinski krajolici. Što smo se više penjali, to je prizor bio veličanstveniji. U jednom trenutku imala sam osjećaj kao da se nalazim negdje u švicarskim Alpama. Sve je izgledalo gotovo nestvarno: zelenilo, planine, čisti horizont i osjećaj potpune slobode.

 

Kad smo stigli na vrh, najprije smo otišli do vidikovca i ondje se zadržali neko vrijeme promatrajući grad kao na dlanu. No, ono što me možda još više oduševilo bio je pravi planinski zrak – svjež, čist i lagan. Sjele smo, šutjele i udisale tu svježinu. To su oni trenuci kada ne trebate ništa govoriti.

Olimpijska bob-staza

Na Trebeviću se nalazi poznata bob-staza iz vremena Zimskih olimpijskih igara 1984., kada je Sarajevo bilo domaćin. Odlučili smo prošetati do nje, ne znajući koliko je zapravo udaljena pa smo se pošteno nahodale. Sama staza danas djeluje pomalo tužno, oštećena je u ratnom periodu Srpske agresije te napuštena i neobnavljana. Na nekim dijelovima priroda je preuzela prostor, a ponegdje je sve ostalo u poluruševnom stanju iscrtano grafitima. Bilo nam je žao vidjeti da takvo mjesto, koje nosi veliku sportsku i povijesnu vrijednost, nije bolje očuvano.

Kad smo se vratile do gornje stanice žičare, mogu slobodno reći da smo ostale bez daha i zbog uspona i zbog manjka kondicije. Sjele smo i još jednom uživale u pogledu. U tom trenutku pomislila sam kako bih se mogla cijeli dan voziti žičarom samo zbog tog prizora planina, šume i Sarajeva pod nogama.

Sarajevska Vijećnica

Po silasku otišle smo do sarajevske Vijećnice koja se nalazi uz rijeku Miljacku. Ona je jedan od najprepoznatljivijih simbola grada, poznata po svojoj raskošnoj arhitekturi i bogato ukrašenim interijerima. Tijekom opsade Sarajeva 1992. godine zgrada je teško oštećena u požaru pri čemu su uništeni brojni vrijedni dokumenti i dio kulturne baštine. Nakon višegodišnje obnove, Vijećnica je danas ponovno otvorena i predstavlja simbol obnove, sjećanja i otpornosti grada Sarajeva.

 

Kad smo ušle, ostale smo bez riječi od ljepote. Vijećnica je iznutra veličanstvena, raskošna, prostrana i puna detalja. Šareni ornamenti, veliki lusteri, visoki stropovi i monumentalne dvorane ostavile su nas bez daha. To je zgrada koja pokazuje koliko arhitektura može biti istodobno elegantna i moćna.

Zajednička večer i glazba

Navečer, dan prije povratka kući čekala nas je zajednička večera s ostatkom grupe. Okupili smo se svi zajedno, večerali i uživali u glazbi uživo.

 

Nastupao je Baš bend – bend od četvorice mladića koji su svirali različite instrumente i naizmjenično pjevali. Izvodili su poznate balkanske pjesme, a zaplesalo se i kolo.

Male geste koje čine razliku

Moram priznati da me Sarajevo duboko dirnulo. Kao netko tko vuče bosanske korijene, a prvi put je Bosnu posjetio tek s 26 godina, imala sam osjećaj kao da sam došla negdje među “svoje ljude”. Ono što me najviše osvojilo nisu bile samo znamenitosti, nego ljudi. Srdačnost, spremnost da pomognu, normalan i topao pristup, otvorenost prema nepoznatome, sve ono što se danas rijetko viđa. Kad nekoga nešto pitate, on stane, objasni, pomogne i učini to iskreno. Upravo su ti mali, spontani susreti ostavili najveći trag i pokazali ono što se ne može pronaći ni u jednom turističkom vodiču.

Jedan od primjera je kad smo šetale gradom, a ja sam mami komentirala kako posvuda vidim mjenjačnice, ali nigdje bankomat gdje bismo mogle podići novac. Nisam se obraćala nikome osim njoj no gospodin koji je prolazio sa suprugom i djetetom samo se okrenuo i sasvim prirodno rekao: “Ondje lijevo imate bankomat, ali uzimaju proviziju.” Rekao je to usputno, prijateljski i nastavio dalje. Možda sitnica, ali upravo takve sitnice govore mnogo.

Slična se situacija dogodila i u tramvaju. Mama i ja razgovarale smo između sebe trebamo li izaći na toj stanici ili pričekati sljedeću. Žena koja je sjedila preko puta nas odmah se uključila i objasnila nam gdje je bolje izaći, ovisno o tome kamo idemo. Zatim nam je još pojasnila smjerove i kako se najlakše snaći. Nitko je nije ništa pitao, jednostavno je čula da smo zbunjene i odlučila pomoći.

Takve spontane geste posebno su me iznenadile jer sam se mnogo puta vozila javnim prijevozom u drugim gradovima Hrvatske i rijetko sam doživjela da se netko sam od sebe uključi kako bi pomogao nepoznatoj osobi.

Još ljepše iskustvo dogodilo se kada smo išle prema Vrelu Bosne. Zbog presjedanja nismo znale u koji tramvaj trebamo ući, pa smo pitale jednog starijeg gospodina. On nam je rekao da i sam ide u tom smjeru te da pođemo s njim i da će nam pokazati. Tako smo cijelim putem od tramvaja do autobusa, razgovarale s njim kao da ga poznajemo godinama. Vodio nas je, objašnjavao i pomagao potpuno nesebično.

Bilo je još mnogo sličnih trenutaka, u trgovinama, kafićima i na ulici. Ljudi su lako ulazili u razgovor, bili otvoreni, nasmijani i srdačni. Konobari bi vas dočekali s osmijehom, započeli razgovor, pitali treba li što dodatno. Sve je djelovalo nekako toplije i prirodnije. U samo nekoliko dana doživjela sam više spontanih lijepih ljudskih gesta nego negdje drugdje kroz godine.

Je li to stvar mentaliteta, odgoja ili načina života, teško je sa sigurnošću reći. Ja bih rekla da je riječ o kulturi bliskosti i otvorenosti koja se ondje još uvijek osjeti. Sarajevo me dotaknulo na poseban način, toliko da sam se u jednom trenutku uhvatila kako razmišljam da bih se ondje bez problema mogla zamisliti živjeti.

Naravno, život nisu samo dojmovi s putovanja tu su obitelj, prijatelji i cijeli jedan svijet koji nosimo sa sobom. Ali rijetki su gradovi koji u čovjeku probude osjećaj pripadnosti već nakon nekoliko dana. Sarajevo je u meni upravo to i uspjelo.

Dojmovi organizatora

“Naš odlazak u matičnu domovinu bio je ispunjen lijepim trenucima, druženjem i veseljem. Dani su prošli brzo, ali su iza sebe ostavili mnoštvo predivnih dojmova. Kućama smo se vratili sretni, bogatiji za uspomene koje ćemo prepričavati sve do sljedećeg odlaska u Sarajevo”, Ramiza Trumić, predsjednica Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Općine Sveta Nedelja

“Cilj ovih putovanja je da Bošnjaci s Labinštine bolje upoznaju svoju domovinu, kao i njezinu kulturu, običaje i tradiciju. Rute svake godine mijenjamo, pa smo tako ranijih godina posjetili Mostar, Travnik i Jajce, dok smo ove godine obišli Tuzlu i Visoko, uz tradicionalni boravak u Sarajevu. Putovanje traje tri noći i četiri dana, što se pokazalo kao bolja organizacija u odnosu na ranije dvodnevne posjete, kada nismo uspijevali obići sve planirane destinacije. Interes za putovanje je velik, što potvrđuje činjenica da je svake godine više zainteresiranih nego što ima mjesta u autobusu, a zadovoljstvo sudionika dodatno nas motivira za nastavak ove tradicije”, Esad Spahić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Labina.