Nekada mjesto smrti, znoja i tame, danas rudnik Raša privlači turiste željne podzemne avanture. Iza te pažljivo oblikovane slike krije se historija stotina poginulih rudara, štrajkova, eksplozija i života provedenih stotinama metara ispod zemlje. U središtu ove priče je Mehmed Džekić Meho, rudar koji je u Rašu stigao iz Bosne kao osamnaestogodišnjak i u rudniku proveo čitav radni vijek, od kopača do direktora. Njegova sjećanja otkrivaju svijet u kojem su miševi bili saveznici, vino nagrada za preživljenu smjenu, a solidarnost pitanje života i smrti

 

Na Labinštini danas turisti ulaze u rudnik kao u avanturistički park. Oblače radna odijela, stavljaju kacige, prolaze tunelima i podzemnim hodnicima, slušaju priče vodiča i fotografiraju se ondje gdje su nekada ljudi silazili da bi preživjeli – ili poginuli. Rudnik Raša, mjesto u kojem su glavu izgubile stotine rudara, danas je turistički hit. Ipak, ispod te pažljivo režirane pustolovine leži teška, mračna i krvava historija crnog zlata.

„Mi danas ovdje koračamo po kostima rudara. Oni su naši crni anđeli“, kaže jedan od ljudi koji taj svijet poznaje bolje od ikoga – Mehmed Džekić Meho. U rudnik je ušao sa 18 godina. Danas mu je 81. Prošao je sve: od nekvalificiranog radnika do direktora, od kopača do rudarskog inženjera, od mladića koji je tek stigao iz Bosne do čovjeka koji će, kako kaže, „i ostati ovdje – na groblju iznad rudnika“.

Meho se precizno sjeća svog prvog dana i prve plaće. „Znam i tačan datum – 15. juli 1962. godine. Prije toga radio sam u poljoprivrednom kombinatu u Osijeku i za mjesec dana dobio 6.800 dinara. U Raši – 25.800. Nisam znao šta ću s tim novcem.“ Smije se dok prepričava kako je otišao u Pazin, ne u Labin, „u pravi momački šoping“. Kupio je odijelo, košulje, kravate, cipele, hlače – pa čak i kaput, usred ljeta. „Htio sam se lijepo obući, da me djevojke primijete. Subotom navečer išlo se na ples.“

Rudarski život imao je svoj ritam, svoje običaje i svoje poroke. Alkohol je bio neodvojivi dio tog svijeta. „Dolje se nije pilo, ali gore – jest. Rudar se u jami naguta prašine, pa mu paše“, kaže Meho. U doba Benita Mussolinija, koji je eksploatirao rudnik zbog potreba talijanske mornarice, svaki je rudar nakon smjene dobijao „polić“ – bocu od pola litre vina. Red za vino znao je biti dug do zgrade općine. Dolaskom nove države, Tito je zabranio alkohol i uveo čaj. „Niko ga nije htio. Govorili su: ‘Nismo bolesnici, mi pijemo vino.’“

Rudnici Labinštine radili su punih 373 godine – od prve koncesije 1626. do zatvaranja 1999. Iskopano je više od 39 miliona tona ugljena. Najveća proizvodnja ostvarena je 1942. godine – više od 1,1 milion tona. Nakon rata, rekord je bio 1959. sa 860.100 tona. U zlatno doba u rudnicima je radilo oko 7.000 ljudi.

Ali cijena tog „crnog zlata“ bila je ogromna. Najveća nesreća dogodila se 28. februara 1940. godine, kada je u jami Raša stradalo 185 rudara. U jami Labin, 14. marta 1948, od eksplozije ugljene prašine poginulo je 86 ljudi, a još 40 umrlo je kasnije u bolnici. Samo u te dvije tragedije izgubljen je 311 život. A nesreća je bilo mnogo.

„Metan je najveći neprijatelj rudara. Jedna iskra je dovoljna“, objašnjava Meho. Još opasnija je ugljena prašina – toliko fina da lebdi u zraku i ne gori, nego eksplodira. Ruši sve pred sobom. Zato su hodnici stalno prskani vodom, da se prašina zalijepi za zidove. Rudarska geodezija zahtijevala je preciznost do 12 decimala. „U jami se ne smije pogriješiti ni za dlaku“, kaže Meho.

Radilo se neprekidno – tri smjene, 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Jedan rudar u jednoj smjeni znao je iskopati četiri do pet tona ugljena. Osim kopača, postojala je čitava armija drugih zanimanja: strojovođe, električari, bolničari, ljudi koji su održavali putove i spašavali živote.

Jelo se obilno. Rudari su u jamu nosili marendu: sir, kobasice, špek, kranjske kobasice koje su se pekle na motorima pumpi. Porcije su bile ogromne – pola štruce kruha i 300 grama pancete. Ono što se nije moglo pojesti – bacalo se miševima. „Miševi su naši najveći prijatelji“, kaže Meho. „Oni imaju instinkt. Kad miševi bježe – bježe i ljudi. To znači da se sprema nešto loše.“

Rudari su se bunili, štrajkovali i ginuli. Veliki štrajk iz 1921. trajao je 37 dana i ugušen je u krvi. Tražili su osmosatno radno vrijeme. Drugi veliki štrajk, 1987. godine, trajao je 33 dana i bio najveći u bivšoj državi.

A danas? Danas turisti prolaze tim istim hodnicima. Rudnik je pretvoren u muzejsko-turistički kompleks, u „primamljivu pustolovinu“. Vodiči pričaju priče, djeca poginulih rudara sjećaju se očeva, a posjetioci slušaju, gledaju i izlaze – živi.

Meho danas poznaje više rudara na groblju nego u gradu. „Život u rudniku bio je kao život u ratnom području“, kaže. Sirena koja je označavala smjenu, označavala je i smrt. Humanost, solidarnost i požrtvovanost bile su rudarska filozofija. „Nije bilo rijetko da neko pogine pokušavajući spasiti kolegu. Život za ruku. Život za nogu.“

Na kraju, Meho se opet smije. Prisjeća se akcije „Za gladne u Africi“, kada je jedan rudar predložio da rade još jednu subotu. „Imat će gladni za ručak, ali neće imati za pivo – pa da im i to zaradimo.“

Crno zlato je nestalo. Ostale su priče, kosti i sjećanja. I pitanje: može li se od patnje napraviti turistički proizvod, a da se ne zaboravi cijena koja je plaćena?

CIJELI TEKST PROČITAJTE U DANAŠNJEM IZDANJU VEČERNJEG LISTA