Folklor nije samo igra. On je kolektivno sjećanje jednog naroda, njegova pjesma, pokret i vez. Kao što šare na ćilimu nadopunjuju jedna drugu, tako se i u kulturnoj tradiciji bošnjačkog naroda nadovezuju ezani, kur’anski mekami, ilahije i sevdalinke. Iz tih izvora, iz te duhovne vertikale, rađa se i folklor.
Čuvajući zaboravljene stihove, muzičke motive i plesne korake, folklor zapravo oblikuje savremeni identitet svoje zajednice. Njegova scena je istovremeno i prostor u kojem se vježba odgovornost za baštinu, ali i radost susreta kroz kulturni proizvod koji ne ostaje zaleđen u vremenu, već diše i raste.
Da to proširimo i na razmišljanje o kulturnom amaterizmu i našim mnogobrojnim udrugama u Hrvatskoj koje njeguju sevdalinke, ilahije i folklor – zapravo govorimo o temelju svake žive zajednice. To su ti tihi čuvari identiteta, često bez zasluženog priznanja, ali s neumornom stražom pred pragom zaborava. Njihovo odbacivanje ili podcjenjivanje znači rezanje korijena iz kojih raste osjećaj vlastitosti, svijesti o pripadanju i odgovornosti prema jeziku, pjesmi i predaji.
Naravno, folklor ne smije biti svrha samome sebi. Kad postane sredstvo taštine, umjesto mosta postaje rov. Upravo su takve situacije u prošlosti često vodile do podjela, ogorčenja i gubitka vrijednih ljudi. Zato se mora ponavljati: svrha folklora je zajednica, što se često ističe u ideji “Bošnjaci zajedno” Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj.
Folklor je, dakle, čuvar djetinjstva jednog naroda, njegova igračka iz prošlosti koja još uvijek sije svjetlo. Ne služi on ni nagradama ni samohvalama, već obnavljanju povjerenja između generacija.
Kulturna baština nije spomenik, ona je mravinjak, živa i slojevita zajednica u kojoj svaki pojedinac ima svoje mjesto. A samo onaj narod koji čuva svoj mravinjak zna ko je, zna kuda ide i ima pravo da govori u svoje ime.
VIŠE O TEMI:
Pjesma, nošnje i sajam knjige: “Sevdah” otvara vrata bošnjačke kulture
Bošnjaci obradovali pulsku publiku: “Sevdahom kroz Hrvatsku” u kinu Valli
