Gazija i legenda iz Bužima
Za velike ratne zasluge tokom obrane od agresije na Bosnu i Hercegovinu devetorici heroja Armije BiH je posthumno dodijeljen orden Narodnog heroja odbrambenog rata 1992.-1995., a to su: Safet Hadžić, Mehdin Hodžić „Crni labud“, Midhad Hujdur Hujka, Hajrudin Mešić poznatiji kao Kapetan Hajro, Safet Zajko, Enver Šehović, Adil Bešić, Nesib Malkić i Izet Nanić. Naravno, postoje određene postdaytonske kritike zbog toga što se na ovom spisku nisu našli još neki veliki bosanski heroji, poput rahmetli Zaima Imamovića, Senahida Bolića Bole i Avde Palića.
Oslonac i uzdanica bošnjačkog naroda
U prvom članku donosimo priču o rahmetli Izetu Naniću. Komandant 105.-505. Viteške motorizovane brigade, brigadni general Izet Nanić, rođen je u Bužimu 4. oktobra 1965. godine. Osnovnu školu završio je u Bužimu, a srednju vojnu školu u Zagrebu 1984. godine. Poslije upisuje Vojnu akademiju u Beogradu, gdje provodi dvije godine, zatim u Sarajevu jednu godinu, da bih se ponovno vratio u Zagreb i 1987. godine završio Vojnu akademiju (smjer RV i PVO). Oženio se 1987. godine Sefijom, djevojačko Remetić, iz Varoške Rijeke kod Bužima. Sa Sefijom je izrodio troje djece: kćerku Izetu (1988.) i dva sina – Nevzeta (1991.) i Ibrahima (1993.).
Svoje službovanje u bivšoj JNA, kao poručnik, provodi u Kragujevcu. U januaru 1992. godine, Izet se na nagovor oca Ibrahima vratio iz Kragujevca u Bužim. Nakon napuštanja JNA dolazi sa porodicom u rodni Bužim, gdje uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica. Formira Štab Teritorijalne odbrane, a 1. avgusta 1992. godine postavljen je na dužnost koman danta Štaba TO Bužim. Formirao je specijalne jedinice „Hamza“ i „Gazije“, koje kroz brojne bitke izrastaju u najbolje jedinice 5. korpusa i cijele Armije RBiH.
Svi vojno sposobni članovi Nanićeve porodice nosili su pušku. U rejonu Osmače, kod Bosanske Otoke, 30. juna 1992. godine u zaustavljanju četničke ofenzive herojski je poginuo Izetov mlađi brat Nevzet, koji je dobitnik priznanja „Zlatni ljiljan“. Za samo nekoliko mjeseci, Izet Nanić je izrastao u narodnu legendu. Ubrzo postaje oslonac i uzdanica bošnjačkom narodu Bihaćkog okruga. Brigadu vodi iz pobjede u pobjedu, a u svakoj njenoj pori ostavio je upečatljiv trag. Sa izuzetnim organizatorskim sposobnostima stvara jedinstven kolektiv i postavlja sve na svoje mjesto. Poseban pečat daje načinu izvođena borbenih dejstava jednim specifičim nastupanjem. Pokazalo se da u uslovima totalnog okruženja i nije bilo drugog načina ratovanja. Filigranskim pripremljenim operacijamaoslobađani su kilometri okupirane teritorije Republike Bosne i Hercegovine, zapljenjivane ogromne količine prijeko potrebnog naoružanja i tehnike.
Nije lahko bilo rahmetli Izetu. Trebalo se izboriti za svoje mjesto u svom mjestu, među herojskim narodom tersli mentaliteta, koji se stoljećima taložio na granici napaćene Krajine i Bosne. U jednom periodu agresije, određeni krajiški politički krugovi su proširili vijest da je Nanić „komunistički nastrojen“ i da „nije povjerljiv“. Tada je izmanipulisan žestoki bužimski gazija, rahmetli Asim Bajraktarević, došao pred Štab 505. brigade, pozvavši Nanića da odstupi od komandovanja brigadom. Znajući da je Bajraktarević izvrstan borac koji je u rat došao iz Austrije i da nije kalkulirao u patriotskim namjerama, Nanić je rekao Bajraktareviću da može odmah preuzeti komandovanje najelitnijom jedinicom 505. brigade „Hamzama“, a da će Nanić odstupiti ako narod bude tako želio. Narod je podržao Nanića, a Bajraktarević je do pogibije u Lušci Palanci na Grmeču, u operaciji „Sana“ u septembru 1995. godine, ostao komandant „Hamzi“. Tada je, prema tvrdnjama Nanićevih suboraca, odbrana i koordinacija između vojske i policije postala najčvršća, zbog čega četnici i autonomaši nikada nisu zauzeli Cazin i nastavili prema Bihaću.
Pod Nanićevom komandom krenulo se u oslobađanje privremeno okupirane teritorije Republike BiH na Ćorkovači. I od tog dana Nanićeva brigada nije znala za poraz. Njegove gazijske poduhvate najbolje su zapamtili malobrojni preži- vjeli četnici u operaciji „Munja ’93.“ i ratni zločinac Ratko Mladić koji je septembra 1994. jedva izvukao živu glavu sa Radoča, tokom operacije „Breza 94“. Bježali su četnici ispred Bužimljana od Banjana, Bos. Krupe, Otoke, Grabeža, Lohovskih brda do Velike Kladuše. Nikad nije izgubio ni milimetra teritorije u svojoj zoni odgovornosti, a činjenica je i to da su bužimski vitezovi oslobodili preko 300 kilometara kvadratnih okupirane teritorije.
Posebno treba istaknuti momenat začetka ideje tzv. autonomije, kada je zasi- gurno komandant Nanić odigrao odluču- juću ulogu i sačuvao narod Bihaćkog okruga od izdaje. Tih dana sve oči sta- novnika Cazinske krajine bile su usmje- rene prema komandantu Naniću. Svima je bilo jasno da bužimska riječ neće izdati narod i državu Bosnu i Hercegovinu. I da nas se svi borci i starješine 505. Viteške brigade sjećaju riječi komandanta: „Mi smo Armija BiH i dobro znamo da ciljeve naše borbe. Izdajnici i Fikretovi poslušnici su u zabludi, ali ja sam ubijeđen da će oni doći sebi.“
Na dženazi jednom od komandira četa za specijalne namjene „Hamza“, 24. novembar 1994. godine, rahmetli Nanić je kazao: „Ja sam malo zakasnio, ali sam ipak stigao na vrijeme da čujem nekoliko riječi efendije koji vam se obratio prije mene. On je kazao da mi imamo jednog zaštitnika – Allaha, dž.š. Ja sam se u to jučer i uvjerio. Spomenuo je i jučerašnju akciju koju smo imali. I jučer smo pobijedili dušmanina, ali vjerujte, nismo pobijedili zato što smo bili jači borci, jer smo bili popustili, već nam je Dragi Bog pomogao i donio nam pobjedu i kao da je rekao vi morate pobijediti. Ako Bog da, i ubuduće će nam pomagati. Mi smo jučer pobijedili i četnike i autonomaše. Dakle, bilo je tu miješanog sastava. U jučerašnjoj borbi palo je, ako Bog da, nekoliko šehida. Prvi je bio komandir čete za specijalne namjene ‘Hamza’, a onda je pao i komandir Jurišnog voda, pa još dva njegova borca, pa poslije još jedan. Bila je to krvava borba. Ali, kao što rekoh, uz Božiju pomoć mi smo uspjeli pobijediti. Htio sam kazati i sljedeće. Efendija je pitao hoćemo li halaliti ovome šehidu koji je pred nama? Vjerovatno je njegova duša tu negdje oko nas. On vama nije ništa dužan. A vi razmislite šta ste vi njemu dužni i šta ste dužni svim ostalim šehidima koji su pali u borbi širom države Bosne i Hercegovine. Ako vam je poznato šta ste im dužni, onda je svaka druga riječ izlišna.“
Kada sam avgusta 2009. godine bio gost Nanićeve porodice u Bužimu – majke Rasime, braće Nijaza i Mujage, slušao sam mnoge priče o rahmetli Izetu, ali najdublje mi se u moždane fijoke urezala izjava proslavljenog Nanićevog borca Nijaza Veladžića Veljuna, koji mi reče: „Da je cijela Srbija išla na nas, mi bi je zajedno sa rahmetli Izetom dočekali, mi sa njim straha nismo imali.“
Mnoge najelitnije jedinice Vojske Republike Srpske, Vojske Jugoslavije, SAO Krajine i Abdićeve “Zapadne Bosne”, desetkovane su u borbama protiv Nanićevih gazija. Tako je zarobljen komandant Prve, Druge i Treće brigade tzv. NO ZB , a pred njima su bježali Keđini specijalci, čuveni „Mauzeri“ iz Bijeljine, Legijine „Crvene beretke“, đenerali Mladić i Talić. Krajem avgusta 1995. godine paravojska Fikreta Abdića bila je u rasulu povlačeći se prema granici sa Hrvatskom. Druga gardijska brigada Hrvatske vojske sa zapovjednikom Zvonimirom Petrinjcem probijala se prema Dvoru na Uni, dok se drugi krak ove brigade HV-a probijao prema Žirovcu i Glini, gdje se tre- bao spojiti sa jednim od bataljona 505. brigade.
Pobjeda je blizu. Biće naša!
Nekoliko dana uzastopno, prije kobnog 5. avgusta 1995.godine, Izet je odlazio na mezar svog brata Nevzeta i dugo ostajao. Na česte opaske svojih saradnika da se čuva i da se ne izlaže nepotrebnim opasnostima tokom bitki, Izet je uvijek imao isti odgovor: „Da, ja vas pitam jel’ ikad iko ostao na ovome svijetu?“
Petak, 4. avgusta 1995. godine, na džumi se Izet sreo sa mnogim Bužimljanima. Želio je da razgovara. Par sati kasnije, predavajući ratnu zastavu komandantu „Hamzi“, rahmetli Asimu Bajraktareviću, obratio se borcima i narodu riječima: „Ovdje smo danas, da se pogledamo, da popričamo, da se halalimo…“ Navečer, 4. avgusta, rahmetli Izet je napisao posljednje riječi u svom ratnom dnevniku: „Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti. I ja sa njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu. Biće naša, ako Bog da, Bosna i Hercegovina. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno, da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje… Sretno.“
Ćorkovača, rano jutro 5. augusta 1995. godine. Vitezovi su krenuli na borbeni zadatak, zadatak spajanja sa vojskom Republike Hrvatske. Vitez Nanić kreće u svoju posljednju bitku u kojoj je imao tajni znak „Igman“. Jer, sanjao je da sa oslobodiocima preko Igmana uđe u Sarajevo. I pred samo kretanje, vitez Nanić obraća se svojim borcima: „Znate svi zadatak, cilj nam je spojiti se sa Hrvatskom vojskom u Dvoru, ali ako Hrvata ne bude u Dvoru, mi idemo u Kostajnicu. Uglavnom, spojit ćemo se. Sretno!“
Kretali su se teritorijom Hrvatske ka Dvoru na Uni, kroz šumu, u rejonu Vijenca, ispod kote Hleb. Nailaze na tek osvojeni četnički bunker. Okolo razbacane četničke stvari. Idu dalje. Čuju se pojedinačni pucnji iz pušaka. Zastaju. Komandant Nanić puca na zasjedu. Iz stojećeg stava rafalima zasipa četnike. U jednom momentu, panterski se baca na desnu stranu puta. Mijenja okvir. Ponovo otvara vatru. Vodi se žestoka borba. Vatra je sve žešća i žešća. Četnici su na 20-ak metara ispred. Komandant je pogođen. Pada na leđa. Pogođen u glavu i vrat, mnogo je krvario. Vidjelo se da umire. Nešto je htio reći…
Zajedno sa velikim komandantom poginula su dva pratioca, braća Ismet i Suljo Isaković, te načelnik bezbjednosti 505. viteške brigade Meho Bašić. Na licu mjesta je ostao živ samo vezista u štabu Alija Osmanović, inače rodom iz Srebrenice. Osmanović je, nakon što su Nanićevo tijelo izvukli tri kilometra dalje, poslao poruku generalu Atifu Dudakoviću. Poruka je glasila: „Komandant 505. poginuo.“ „Dva minuta nije bilo odgovora“, sjeća se Osmanović. Onda je stigao generalov odgovor: „Neka najstariji među vama preuzme komandu.“ Najstariji je bio Sead Jusić.
U momentu Nanićeve pogibije putna komunikacija Bihać-Karlovac je bila slo bodna, jedinice Armije RBiH su ušle u Veliku Kladušu, a nastavljena su napredovanja prema Bosanskom Novom, Sanskom Mostu i Ključu. Prvi putnici, koji su u pratnji hrvatske policije stigli novooslobođenom cestom u Bihać, bili su roditelji Izeta Nanića, koji su iz izbjeglištva u Splitu stigli na dženazu svom sinu.
Avdo HUSEINOVIĆ
(„PREPORODOV JOURNAL“ br. 135 – studeni/novembar 2011.)
