Kobni 24. maj u Kozarcu: Dan kada su počeli masovni zločini nad Bošnjacima

Sistematska ubistva, plansko razaranje privatnih i vjerskih objekata, odvođenje civila u koncentracione logore, u potpunosti protjerano bošnjačko stanovništvo rezultat je ratnih zločina počinjenih na području Kozarca u periodu od početka napada 24. maja 1992. do aprila 1993. godine sa epilogom od najmanje 1.226 bošnjačkih žrtava. Cjelokupno područje nekadašnje općine Kozarac će od jula 1992. godine biti naseljeno isključivo srpskim stanovništvom i zajedno sa ostalim dijelom općine Prijedor ući će u sastav “Srpske republike Bosne i Hercegovine” (kasnije Republike Srpske kao entiteta u sastavu Bosne i Hercegovine).

Piše: Jasmin Medić

Područje Kozarca je i prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu bilo u potpunosti okruženo srpskim selima čije se stanovništvo masovno odazvalo mobilizaciji, tako da se područje našlo u potpunom okruženju srpskih snaga. Napad koji je započeo u podnevnim satima 24. maja 1992. godine predvodile su jedinice 1. Krajiškog korpusa VSrBiH / VRS s obzirom na to da je cijela prijedorska regija bila u zoni odgovornosti ovog korpusa.

Uslijed odluka o općoj mobilizaciji, u ovoj agresorskoj akciji učestvovali su dijelovi 343. motorizovane brigade policijske strukture Stanice javne bezbjednosti Prijedor, 5. kozarske brigade te druge vojne jedinice iz 1. Krajiškog korpusa VSrBiH / VRS i pripadnici Centra službe bezbjednosti Banja Luka.

S druge strane, jedinice TOBiH odnosno Štaba TO Kozarac, na čijem je čelu bio Sead Čirkin, i policija koji su branili Kozarac nisu po svom brojnom stanju i naoružanju mogli pružiti značajniji otpor. Ovome treba dodati i procjenu srpske strane o stanju branilaca Kozarca gdje je navedeno da “područje mjesnih zajednica Kozarac i Kozaruša čine jačinu čete naoružane streljačkim naoružanjem i minobacačima”.

Jedna četa nakon razoružavanja TOBiH-a suprotstavila se srpskim vojnim i policijskim snagama s iskustvom ratovanja u Hrvatskoj čiji je potencijal u ljudstvu brojao oko 12.000 osoba.

Početkom napada civilno je stanovništvo stavljeno pod koncentričnu vatru artiljerije, tenkova i drugog naoružanja da bi, potaknuto “uspjesima” početnog dijela napada, ovo područje zaposjele srpske snage. Kontinuirano granatiranje u pravcu područja Kozarca nije popuštalo. Nakon što su srpske snage pojačale intenzitet napada u naoružanju i ljudstvu, sistematski rušeći sve pred sobom i sistematskim napadom na civile, veliki broj civila uputio se prema Kozari, gdje će i dalje biti izloženi napadima srpskih vojnih i policijskih snaga. Mnogi civili su nakon neuspjelog pokušaja proboja do Bosanske Gradiške uhvaćeni i odvedeni u kasarnu Benkovac, gdje će biti zlostavljani, a potom prebačeni u logor Omarska.

Jedan dio civila deportovan je prema gradu Prijedoru. Srpske snage nakon intenzivnog granatiranja i vojnog zauzimanja Kozarca kreću u akciju “čišćenja” odnosno ubijanja civila, pljačke i razaranja imovine kao i protjerivanja stanovništva te odvođenja u koncentracione logore Omarska, Keraterm i Trnopolje.

U izvještaju načelnika SJB Prijedor od 26. maja 1992. godine se navodi da je u “akciji čišćenja terena u Kozarcu, Kozaruši, Trnopolju i Kamičanima očišćeno oko 70% teritorija”. Uvidjevši da srpske snage nemilosrdno vrše masovne zločine nad civilnim stanovništvom i da vlast ne dozvoljava ni evakuaciju ranjene djece, Stanica policije Kozarac 26. maja 1992. godine donosi odluku o predaji i na taj način pokušava naći rješenje za spas preostalih civila.

Prilikom predaje stanovništva Kozarca srpske vojne snage zloupotrebljavale su oznaku Crvenog krsta. Jedan od svjedoka navodi: “Uhvatili su nas tako što su stavili oznake Crvenog krsta i u megafon govorili: ‘Predajte se, čeka vas Crveni krst i bit ćete zaštićeni’.”

Uprkos predaji, zločini su nastavljeni. O tome svjedoči i izvještaj 1. Krajiškog korpusa VSrBiH / VRS od 3. juna 1992. godine u kojem se navodi da su “preduzete mjere u daljem čišćenju Kozarca”.

Mada se u izvještajima srpskih vojnih i policijskih snaga navodi da je “sukob” na području Kozarca počeo nakon što su “muslimanski ekstremisti 24. maja 1992. godine u selu Jakupovići uz upotrebu vatrenog oružja napali vojnu patrolu i ranili jednog vojnika”, čak i da jeste tačan, postavlja se pitanje zašto su srpske snage toliku koncentraciju naoružanja usmjerili ka mjestima gdje su Bošnjaci činili većinski dio stanovništva? Događaj u Jakupovićima na koji se pozivala srpska strana nikada nije istražen niti je dokumentacija potkrijepljena adekvatnim dokazima o tome da je vojna kolona napadnuta. On je samo “poslužio srpskim vlastima kao dugo očekivani izgovor da konačno očiste područje Kozarca od nesrpskog stanovništva”.

Civili koji nisu deportovani u Prijedor, odvedeni u koncentracione logore ili se sakrivali po Kozari, našli su utočište u selima i zaseocima u okolini Trnopolja sve do 9. juna 1992. godine kada i ovo područje postaje izloženo napadima srpskih snaga, a civilno stanovništvo masovnim zločinima. Pripadnici srpske vojske i policije su 14. juna 1992. godine uz ogradu “kartonaže” strijeljali veći broj civila.

Istog dana srpske snage napale su Trnopolje i zaseoke Sivce, Jaskiće, Menkoviće, Kenjare, Kiliće i Huskiće. U Jaskićima je grupa okupljena oko Duška Tadića počinila zločine nad mještanima, uključujući ubistva i protjerivanja. Preživjeli su ukrcani u autobuse i odvedeni u logor Keraterm. Grupa od 41 civila koja je do 14. juna 1992. godine bila u navedenim zaseocima dovedena je prvo u logor Omarska, odakle su autobusima prebačeni u logor Keraterm.

Nakon napada i zauzimanja Trnopolja i okolnih zaseoka cjelokupno područje nekadašnje općine Kozarac bilo je pod kontrolom srpskih vojnih i političkih struktura. Srpska strana pokušala je javnosti predstaviti jednu potpuno pogrešnu sliku o zbivanjima u Kozarcu. U nizu sličnih primjera navest ćemo izjavu Radoslava Brđanina (lider Kriznog štaba “Autonomne regije Krajine”) povodom dešavanja na području Kozarca:

“Posjedujemo dokaze kako je u Kozarcu vršena priprema za totalni genocid nad srpskim narodom. Srpsku mušku djecu do tri godine je trebalo, prema zamisli mudžahedina, sunetiti, a svu ostalu poklati (…)”

Dokazi koje je navodno posjedovao Radoslav Brđanin nikada nisu predočeni javnosti.

U toku napada na Kozarac ubijeno je više od 800 civila. Nakon ulaska srpskih jedinica u Kozarac 26. maja 1992. godine počelo je prikupljanje posmrtnih ostataka ubijenih i njihovo odvoženje na lokalitet masovne grobnice Tomašica. Jedan broj ukopan je odmah na mjestima na kojima je ubijen, tako da su posmrtni ostaci pronalaženi na mjestu ili u blizini mjesta ubijanja. Iz svjedočenja pripadnika srpske vojske koji su učestvovali u sakupljanju i odvoženju posmrtnih ostataka žrtava, u razdoblju 3–4 dana s različitih lokacija na području Kozarca u masovnu grobnicu Tomašicu odvezeno je nekoliko stotina posmrtnih ostataka žena, djece i staraca.

Domaćinstva su porušena teškom mašinerijom. Dom zdravlja u Kozarcu je tokom napada oštećen. Svi islamski vjerski objekti, od čega četrnaest džamija i devet mesdžida su u potpunosti porušeni. U “akciji čišćenja”, kako je u izvještajima srpske vojske i policije opisan napad na Kozarac, poginulo je pet dok je ranjeno dvadeset pripadnika srpskih vojnih snaga. Jedan broj bošnjačkih kuća bio je sačuvan zbog planiranog koloniziranja srpskog stanovništva. Naime, srpske vlasti su namjeravale iseliti srpsko stanovništvo iz sela Bosanska Bojna, Gradina i Puzići u općini Velika Kladuša i naseliti ih u Kozarac, gdje će im biti dodijeljene kuće i zemljišta. Jedan broj ovih porodica se i doselio u Kozarac.

Plan iseljavanja srpskog stanovništva s područja Velike Kladuše i njihovo naseljavanje u Kozarac ukazuju na već pripremljen plan o homogeniziranju srpskog stanovništva na teritorij “Srpske republike Bosne i Hercegovine”. U periodu od maja do aprila 1993. godine, u toku i poslije napada na područje Kozarca, u logorima (Omarska, Keraterm i Trnopolje) i drugim mjestima masovnih ubijanja (Korićanske stijene, Hrastova glavica, Jama Lisac i druga mjesta) likvidirano je 1.226 kozaračkih Bošnjaka i Hrvata.

Kozarac je nakon ovih ratnih zločina nad bošnjačkim civilima postao područje naseljeno isključivo srpskim stanovništvom koje je obnovilo rad ove mjesne zajednice. Na mjesto sekretara imenovan je Duško Tadić, predsjednik Mjesnog odbora SDS-a Kozarac i kasniji osuđenik za ratne zločine.

(Ulomak iz naučnog rada pod naslovom „Pripreme, tok i razmjere napada na Kozarac 1992. godine, Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju. Rad je za potrebe portala Novi glas oslobođen pripadajuće naučne aparature koja je sastavni dio izvornog teksta)