Sportaši, tajkuni, ratni zločinci, kriminalci: Dvojno državljanstvo BiH i Hrvatske je blagodat za bjegunce

Prema pravosudnim podacima BiH, u posljednje četiri godine 40-ak građana Hrvatske tražilo je služenje kazne u BiH, a njih 60-ak iz BiH tražilo je služenje kazne u Hrvatskoj. Podsjetimo da su Bosna i Hercegovina i Hrvatska 2013. godine potpisale protokol o saradnji u procesuiranju predmeta ratnih zločina. Time je trebalo onemogućiti osumnjičene za ratne zločine da izbjegnu pravdu izvan granica njihovih zemalja. Hrvatska se, naravno, ne drži dogovora.

Priredio: Istraživački tim Novog glasa

Treba li se mijenjati sporazum između Hrvatske i BiH koji regulira takve slučajeve ili se moraju mijenjati stavke oko pravosudnih mjera opreza, u HRT-ovom Studiju 4 odgovorio je Jure Martinović, državni sekretar u Ministarstvu uprave.

– Nije mali broj zahtjeva, ali broj nije ni toliko velik kad se uzme u obzir da kroz zatvorski sistem Hrvatske godišnje prođe desetak hiljada ljudi i da veliki broj građana Hrvatske ima dvojno državljanstvo – kazao je Jure Martinović.

Međutim, dodaje, u pitanje se može dovesti vjerodostojnost pravosuđa Hrvatske i BiH s obzirom na odstupanja od sporazuma u sferi izvršenja kazni zatvora.

Ponovio je da se radi o legalnim zahtjevima, temeljenim na sporazumu koji su vlade dvije država potpisale u Splitu 16.2.1996. godine, a na pitanje što bi se trebalo dogoditi da se taj dokument suspendira, odgovorio je:

– Dokument se ne može ad hoc suspendirati, ali se iz njega može istupiti. Otkazni rok je 6 mjeseci, ali ovoga trenutka nijedna strana o tome ne razmišlja.

Možemo, međutim govoriti o duhu, slovu sporazuma i njegovom smislu. Pravnici na taj sporazum gledaju kao na pomoć države državi da zadovolji svoj suverenitet u krivično-pravnoj sferi kad osuđena osoba nije dostupna da se izvrši izrečena kazna. Sporazum ima i socijalno-penološke razloge – proces resocijalizacije i rehabilitacije zatvorenika najviše uspjeha ima u domicilnoj državi, u državi okruženja, porodici, prijatelja i posla – dodao je Martinović

Naglasio je da je u ovom slučaju ono što je atipično – dvojno državljanstvo.

– To je suspektnost ovog sporazuma u konkretnim slučajevima – naglasio je.

Na pitanje mogu li se kazne zatvora zamijeniti novčanim kaznama, odgovorio je:

– Kazne zatvora u krivično-pravnom sistemu BiH mogu se mijenjati za novac. Međutim, radi se samo o kaznama do godine zatvora. Takva kazna košta oko 18.000 eura.

Zoran Mamić, donedavni trener zagrebačkog Dinama i brat Zdravka Mamića, trenutno se nalazi u Bosni i Hercegovini. Zoran Mamić je putovao u Dubai, potom je otišao u BiH. Od sudije izvršenja dobio je poziv da se 26. aprila javi zbog odsluženja kazne, a tada će dobiti datum kada se mora javiti u zatvor.

Međutim, on je 19.4.2021. godine nadležnom Županijskom sudu Zagreb, kao sudu izvršenja, podnio putem svojih advokata molbu za ustupanje izvršenja kazne Bosni i Hercegovini čiji je državljanin.

Podsjećanja radi, Zoran Mamić je u sudskom procesu pred osječkim Županijskim sudom osuđen na kaznu zatvora od četiri godine i 11 mjesecim, a kasnije je Vrhovni sud tu istu kaznu smanjio za tri mjeseca. Mamić je osuđen da je zajedno s bratom Zdravkom Mamićem, Milanom Pernarom i Damirom Vrbanobićem iz Dinama izvukao 15,3 miliona eura.

Isti sporazum iskoristio je i Zdravko Mamić, za kojeg je 2019. godine Sud BiH donio odluku da neće biti izručen Hrvatskoj.

BiH je postala utočište za bjegunce iz Hrvatske, ali i obrnuto.

Od hrvatskog pravosuđa pobjegao je i osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš, koji je dio kazne izdržavao u KPZ-u Zenica. Tu je i riječki kardiohirurg dr. Ognjen Šimić, koji je bio osuđen na devet godina zatvora zbog korupcije i primanja mita te je pobjegao u BiH. Kaznu je izdržavao u poluotvorenom zatvoru na Igmanu, gdje je i preminuo od srčanog udara 2012. godine.

Jedan je od najdugovječnijih bjegunaca od hrvatskog pravosuđa koji se skriva u rodnoj Bosni i Hercegovini je i Miroslav Kutle. Najpoznatiji hrvatski tajkun na Interpolovoj je crvenoj potjernici od početka novembra 2010, i to nakon što je MUP za njim izdao potjernicu zbog izbjegavanja služenja pravosnažne zatvorske kazne u aferi Gradski podrum. A kad je trebao ići na odsluženje kazne, Kutle se zbog zdravstvenih problema zatekao u mostarskoj bolnici radi kardioloških problema.

U septembru 2016. godine BiH je službeno zatražila od Hrvatske da preuzme predmet iz 2004. gdje se optuženi Ante Jelavić, bivši član Predsjedništva BiH i bivši predsjednik HDZ-a BiH, tereti za podrivanje vojne i odbrambene moći te za zloupotrebu položaja i ovlasti u slučaju “hrvatska samouprava”.

Jelavića je Sud BiH 2005. godine nepravosnažno osudio na 10 godina zatvora u slučaju “Hercegovačka banka” za zlopotrebu finansijske pomoći iz Republike Hrvatske namijenjene Hrvatima u BiH. U trenutku izricanja presude on nije bio u BiH, već u Hrvatskoj, gdje živi i danas kao slobodan građanin.

Prošle godine u novembru u mostaru je ubijen osuđeni ratni zločinac Marko Radić Maka. Sud BiH ga je 9. marta 2011. godine osudio na 21 godinu zatvora, a u kaznu mu je uračunato i vrijeme koje je proveo u pritvoru, od 2. juna 2006. godine.

Ministar pravde BiH Josip Grubeša (HDZBiH) je 8. oktobra 2018. godine potpisao Rješenje o transferu osuđene osobe, kojim se dopušta transfer Marka Radića iz BiH u Hrvatsku, kako bi zatvorsku kaznu zbog počinjenih ratnih zločina izdržavao u toj zemlji. Županijski sud u Zagrebu je ovom osuđenom ratnom zločincu preinačio presudu Suda BiH, gotovo je prepolovio te izrekao kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i šest mjeseci. Iz zatvora je izašao krajem 2018. godine.

Utočište u Hrvatskoj pronašao je i bivši policajac Oliver Knezović, optužen za ubistvo navijača FK Sarajevo Vedrana Puljića. Knezović je nakon ovog događaja pobjegao iz BiH i nastanio se u Zagrebu, a suđenje mu je na splitskom sudu počelo u martu 2016, nakon što je predmet ustupljen hrvatskom pravosuđu te je podignuta optužnica, među ostalim, i na temelju vještačenja vještaka iz BiH.

Ratni zločini

Dominik Ilijašević zvani Como osuđen je u BiH na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina nad bošnjačkim civilima u Varešu i Kiseljaku. On je 2013. godine pobjegao iz mostarskog zatvora. Iskoristio je pogodnosti, te je izašao na “godišnji odmor” i nije se više vratio. Regularno je prešao granicu i ušao u Hrvatsku.

Podsjetimo da su Bosna i Hercegovina i Hrvatska 2013. godine potpisale protokol o saradnji u procesuiranju predmeta ratnih zločina. Time je trebalo onemogućiti osumnjičene za ratne zločine da izbjegnu pravdu izvan granica njihovih zemalja. Hrvatska se, naravno, ne drži dogovora.

Ivan Ančić, kako se navodi u predmetu koji protiv njega vodi Sud BiH, nedostupan je pravosudnim organima Bosne i Hercegovine. Inače, on je i hrvatski državljanin nastanjen u Splitu. Kako se navodi u optužnici, Ančić je od kraja juna 1993. godine do sredine augusta 1993., u vrijeme oružanog sukoba između jedinica Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike BiH, kao pripadnik III (V) bojne Vojne policije HVO-a, u svojstvu upravnika logora Dretelj kod Čapljine i istovremeno pomoćnika komandanta III (V) bojne Vojne policije za Jug i komandanta Kasarne Dretelj, vršio nadzor i imao potpunu kontrolu nad uvjetima u logoru Dretelj, gdje je bilo zatvoreno oko 2.000 civila bošnjačke nacionalnosti, među kojima je bilo dječaka mlađih od 16 godina i muškaraca starijih od 60 godina, s područja općina Stolac, Čapljina, Prozor, Neum, Ljubuški i Mostar.

Jakov Duvnjak također je nedostupan pravosudnim organima. U optužnici, koju je potvrdio i Sud BiH, navedeno je kako je Duvnjak, koji sada živi u Gračacu, kao pripadnik vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO), u junu 1993. godine u Kraljevoj Sutjesci ubio jednog civila bošnjačke nacionalnosti pucavši iz automatske puške.

Zlatan Mijo Jelić prije rata radio je u lokalnoj fabrici trikotaže. U ratu je bio zapovjednik vojne policije, a poslije rata biznismen i predsjednik NK Široki Brijeg. Danas je stanovnik Zagreba i rado viđen gost na javnim priredbama. Sud BiH potvrdio je 7. januara 2016. godine optužnicu koja ga tereti da je počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti.

U optužnici se navodi da je Jelić od maja 1993. do početka marta 1994. godine, za vrijeme oružanog sukoba između Armije BiH i HVO-a, u svojstvu zapovjednika 1. djelatne bojne Vojne policije HVO-a te zapovjednika 1. lakojurišne bojne Vojne policije HVO-a i zapovjednika Odbrane grada Mostara, koji je pod kontrolom imao sve jedinice na području grada Mostara, učestvovao u organiziranju i izvršenju širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva na području općine Mostar u cilju realizacije strateških ciljeva hrvatskog naroda, i to: etničkim čišćenjem, protupravnim lišavanjem slobode muškaraca i zatvaranjem u zatvore i logore, izvođenjem muškaraca na prinudne radove na liniji fronta i u živi štit te prisilnim progonom i premještanjem žena, djece i starih na teritoriju pod kontrolom ARBiH. Protiv Jelića je istragu vodilo i Tužilaštvo u Hagu te je predmet ustupilo Tužilaštvu BiH.

Perica Kustura još je jedan od pravosudnim organima nedostupnih BiH. Eno i njega u Zagrebu, ondje je nastanjen. U optužnici se, između ostalog, navodi da je Perica Kustura, kao pripadnik jedinice “Ante Starčević” HVO-a, počinio ubistvo i nanio tjelesne povrede pripadnicima Armije BiH zarobljenim prilikom napada HVO-a u mjestu Hrasnica u općini Gornji Vakuf. Kustura je pucao iz automatskog oružja na skupinu pripadnika Armije BiH zarobljenih tokom borbi u mjestu Hrasnica kod Uskoplja. Pritom je jednog zarobljenika ubio, a drugoga ranio i zatim ga pokušao ubiti, u čemu su ga spriječili drugi pripadnici HVO-a. Sud je 2014. godine potvrdio optužnicu.

Marinko Marić i Željko Rodin također su nedostupni našim pravosudnim organima. Obojica su nastanjeni u Splitu i državljani su Hrvatske. Prema navodima optužnice, Marinko Marić i Željko Rodin postupali su u drugoj polovini 1993. godine u logorima Gabela, Silos i Dretelj suprotno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civila tokom rata, kao pripadnici brigade HVO-a “Knez Domagoj” u svojstvu isljednika Sigurnosno-informativne službe (SIS) ove brigade.

Istina, Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je optužnicu protiv Marinka Marića i Željka Rodina. Temeljem Protokola o progonu počinitelja ratnih zločina, sklopljenog između tužilaštava Hrvatske i Bosne i Hercegovine, susjedna je država DORH-u ustupila informacije na osnovu kojih je dvojac optužen.

Nedeljko Matić također je u bijegu. Optužnicu protiv Matića Sud BiH potvrdio je 6. augusta 2015. godine. Tereti ga da je učestvovao u zločinima počinjenim u zatvoru VIZ u Ljubuškom 1993. i 1994. godine. Prema podacima Tužilaštva BiH, u objektu VIZ bilo je zatvoreno oko 200 osoba bošnjačke nacionalnosti, među kojima je bilo žena i djece, a koje su držane u nehumanim uvjetima, mučene, zlostavljane, premlaćivane i pljačkane.

U bijegu je i Vide Palameta. U optužnici koju je Sud BiH potvrdio 2014. godine navedeno je da je Palamenta, kao pripadnik Vojne policije HVO-a, u svojstvu komandira logističke desetine Vojne policije HVO-a i kao komandir smjene u logoru Dretelj na području općine Čapljina od početka jula do kraja augusta 1993. godine učestvovao u zlostavljanju i namjernom nanošenju tjelesnog i duševnog bola i patnje zatvorenim civilima.

Vinko Papak, koji je također u bijegu, optužen je da je od juna do kraja augusta 1993. godine, kao pripadnik HVO brigade “Rama”, vršio progon civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi na području općine Prozor. Optuženi je Papak, kako se navodi u optužnici, učestvovao u protupravnom zatvaranju civila, fizičkom i psihičkom zlostavljanju, kao i pljačkanju i paljenju njihove imovine. Papak je, navodno, u julu 1993. godine s drugim pripadnicima HVO-a učestvovao u teškom oduzimanju fizičke slobode više desetina civila bošnjačke nacionalnosti koji su bili zatvoreni u kući jednog civila, a potom prebačeni u mjesnu džamiju u selu Skrobučani. Sud je optužnicu potvrdio 14. septembra 2011. godine.

Za zločine u općini Prozor sudi se i Željku Jukiću. Na području Prozora i dalje se traga za 52 osobe, dok je njih 91 do sada ekshumirano. Sve osobe ubijene su ili nestale tokom 1993. godine. U masovnim grobnicama na ovom području žrtve su uglavnom bile starije od šezdeset godina, čak jedna trećina, a među ubijenima su i dva maloljetna lica – beba od sedam mjeseci i dijete od petnaest godina. U ovim grobnicama pronađeni su i posmrtni ostaci dviju osoba starijih od devedeset godina, izjavio je Amor Mašović u svojstvu svjedoka na suđenju Jukiću.

Vještak sudske medicine Vedo Tuco utvrdio je da su, prema pregledanim posmrtnim ostacima, žrtve ekshumirane iz grobnica u općini Prozor umrle nasilnom smrću te da su uglavnom imale povrede u predjelu glave.

“Razorenje lobanje, mozga, kičmene moždine. Krvarenje, smrt nastala krvarenjem i gušenjem. Neka tijela nađena su i u karboniziranom stanju, što znači da su vjerovatno zapaljena. Kod nekih žrtava nije bilo moguće utvrditi uzrok smrti jer skeletni ostaci, odnosno kosti, nisu bili oštećeni”, objasnio je Tuco.

Pero Vincetić zvani Konj bio je zapovjednik Vojne policije 106. Oraške brigade HVO-a. Kako je ranije pisao Stav, optužnica protiv Vincetića podignuta je 2010. godine. Dodatnu optužnicu potvrdio je Sud BiH 24. februara 2012. godine na ime Marco Vidović jer je Vincetić u međuvremenu promijenio ime i prezime. Optužen je da je kao zapovjednik 5. bojne Vojne policije Posavina-Orašje, u sklopu 106. brigade HVO-a Orašje, sudjelovao u nezakonitom hapšenju, zatvaranju, fizičkom zlostavljanju, pljački i silovanju civila. Vincetić je nekoliko puta mijenjao identitet, zna se da je koristio imena Marco Vidović i Victor Demarco. Lično je, stoji u optužnici, sudjelovao u brutalnom mučenju i usmrćivanju više zatočenih civila srpske nacionalnosti iz mjesta Bukova Greda. Kao zapovjednik Vojne policije 106. brigade HVO-a Orašje, imao je neposrednu kontrolu nad zatočeničkim objektima za civile i ratne zarobljenike srpske ili bošnjačke nacionalnosti i znao je da su zatvorenici u objema školama bili izloženi svakodnevnom mučenju i fizičkom zlostavljanju od njegovih podređenih te da ništa nije učinio da to spriječi niti da počinioce kazni. Neki od zarobljenih srpskih civila preminuli su prilikom ovih brutalnih zlostavljanja. Vincetić je već godinama nedostupan bosanskohercegovačkom pravosuđu. Prema nepotvrđenim informacijama, nalazi se na području Osijeka.

Ministar, a osumnjičen za zločin

Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu i protiv Ante Golubovića iz Osijeka, državljanina Hrvatske, i Jurice Božića iz Županje, državljanina Bosne i Hercegovine i Hrvatske, za zločine nad srpskim civilima na području općina Odžak i Brod. Optuženi se nalaze u bijegu i trenutno nisu dostupni pravosuđu BiH.

Golubović i Božić optuženi su da su između maja i novembra 1992. godine na području općina Odžak i Bosanski Brod, kao pripadnici Vojne policije HVO-a pri 102. Odžačkoj brigadi, sami, ili zajedno s drugim pripadnicima HVO-a, nečovječno postupali prema civilima srpske nacionalnosti. Riječ je o civilima nezakonito zatvorenim u osnovnoj školi u Odžaku, u tvornici “Strolit” u općini Odžak, osnovnoj školi u Novom Gradu u općini Odžak, kao i u zatvoreničkim objektima u prostorijama građevinskog materijala u Bosanskom Brodu te u prostorijama Srednjoškolskog centra “Fric Pavlik” u općini Bosanski Brod. Prema optužnici, Golubović i Božić činili su i pomagali, te nisu sprečavali niti kažnjavali namjerno nanošenje snažnih fizičkih i duševnih bolova i patnji zatvorenim civilima, a nečovječno postupanje prema zatvorenicima i zlostavljanje rezultiralo je smrtnim posljedicama.

Optuženima je na teret stavljeno učestvovanje u ubistvima, mučenjima, odvođenju zatvorenika na prinudni rad na prve borbene linije, gdje je nekoliko njih izgubilo život, a više je lica ranjeno, kao i aktivno učešće u pljačkanju imovine i protuzakonito zatvorenih civila. Golubović i Božić optuženi su za učešće u silovanjima i prisiljavanju nezakonito zatvorenih žena na prisilni seksualni odnos s pripadnicima HVO-a ili drugi oblik teškog seksualnog nasilja nad duševno oboljelom zatvorenicom. Golubovića optužnica tereti da je u više navrata dolazio i višestruko silovao četiri žene, među njima najčešće jednu maloljetnu žrtvu.

Svi odbjegli optuženi za ratne zločine imaju dvije zajedničke stvari: pobjegli su u Hrvatsku jer imaju dvojna državljanstva i predmeti im se vode u Sudu BiH. Spisak bi sigurno bio mnogo duži ako bi se nabrajali i slučajevi koji se vode u kantonalnim sudovima. Spomenut ćemo samo jedan koji se vodi u Kantonalnom sudu u Mostaru. Riječ je o Tadiji Šunjiću, koji se 2014. godine nije pojavio na izjašnjenju o krivici u Kantonalnom sudu u Mostaru. Porodica je prijavila nestanak, a Tadija je, kako se ispostavilo, pobjegao, najvjerovatnije u Hrvatsku jer ima i hrvatsko državljanstvo. Tokom istrage, Šunjić je priznao da je za vrijeme rata ubio Ibrahima Hodžića.

Šta očekivati od države čijeg se ministra odbrane sumnjiči za ratne zločine u BiH, tačnije u Mrkonjić‑Gradu i Jajcu. Riječ je generalu u penziji Damiru Krstičeviću. Nekoliko dana nakon hapšenja deseterice pripadnika HVO-a osumnjičenih za zločine u Orašju, Krstičević je trebao doći u Sarajevo na međunarodnu konferenciju o odbrani. U posljednjem trenutku odlučio je poslati zamjenika. General se uplašio. O njegovim navodnim zločinima pisao je prije četrnaest godina zagrebački Nacional, čiji je vlasnik Ivica Pukanić raznesen bombom. Riječ je o zločinu nad stotinjak srpskih civila i zarobljenika u Mrkonjić‑Gradu prilikom ulaska Hrvatske vojske u ovaj grad 1995. godine. U tekstu objavljenom u ovom listu Krstičeviću je na teret stavljen i masakr 32 izbjeglica, žena i djece. Nacional je objavio da je došao do svjedočanstava i sadržaja nepoznate i zataškavane prijave protiv Krstičevića u kojoj se navodi: “Hrvatski vojnici izrešetali su autobus pun civila, a potom ga pogodili zoljom i zapalili. Riječ je o nenaoružanim i potpuno zatečenim civilima u izbjegličkoj koloni, koji nisu pružali nikakav otpor. To se dogodilo u Bravnicama kod Jajca, 13. septembara 1995. godine u sklopu akcije ‘Maestral’”.

Komandant logora Gabela živi u Vinkovcima

Rani zapovjednik koncentracijskog logora Gabela, šezdesetšestogodišnji Boško Previšić zvani Boko, već godinama mirno živi u Hrvatskoj. Previšić je u Vinkovicima, ima redovna primanja i ne dolazi u BiH, gdje postoji optužnica protiv njega za ratne zločine. Kantonalno tužilaštvo u Mostaru podiglo je optužnicu protiv Previšića u novembru 2005. godine, jer je, kako stoji u optužnici, ubio Mustafu Obradovića u oktobru 1993. godine, te je prišao i pucao na šestericu zatočenih civila u logoru Gabela. Tada je, kako se navodi u optužnici, ranio Asima Merdžu u lijevu natkoljenicu i uskratio mu medicinsku pomoć. Budući da je nedostupan organima gonjenja u BiH, za Previšićem je raspisana potjernica. Pošto posjeduje hrvatsko državljanstvo, neće biti izručen BiH. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku otvorilo je početkom ove godine istragu protiv Previšića, koji se sumnjiči za psihičko i fizičko zlostavljanje civila i ratnih zarobljenika, jedno ubistvo i nesprečavanje sedam ubistava. Logor Gabela osnovan je prije 23 godine potpisom tadašnjeg premijera HZHB Jadranka Prlića. Prvi zapovjednik ravnatelj logora u Gabeli bio je Jerko Ramljak iz Čapljine. On je prije nekoliko godina preminuo, a Previšić se već 11 godina nalazi u bijegu.