Osnivanje Stranke demokratske akcije (SDA) 26. maja 1990. godine u sarajevskom Hotelu “Holiday Inn” historijski je događaj od velike i neosporne važnosti jer govorimo upravo o začetku i nultom mjestu demokratije u Bosni i Hercegovini, te o početku pluralizma i višestranačja. Govorimo o prvoj demokratskoj stranci građanske inicijative osnovanoj u Bosni i Hercegovini koja je navršila 30 godina postojanja, a čija je specifičnost u tome da je svoj razvojni put imala na teritorijama čak šest država nastalim raspadom Jugoslavije: Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu. Također, njen prvi predsjednik Alija Izetbegović jedini je devedesetih godina demokratski izabrani lider na prostorima nastalim raspadom bivše Jugoslavije koji ranije nije bio dio komunističkog establišmenta.
Mustafa Spahić će reći da je Izetbegovićevo geslo bilo “ko nije protiv nas, on je s nama”, nasuprot dotadašnje komunističke maksime “ko nije s nama, on je protiv nas”. Hasan Čengić ovo ilustrira konkretnim primjerom kada otkriva princip koji odlično ilustrira Izetbegovićev osjećaj za demokratiju i društveno-političku ravnotežu, naime, na pripremi pravnih akata stranke angažirao je Atifa Purivatru i Halida Čauševića, dvije ideološki sasvim suprotstavljene osobnosti. No i jedan i drugi dali su svoj doprinos.
Ovakvi detalji, osim sjećanja na jedan bitan jubilej i svojevrsni kuriozitet koji, s obzirom na to da je ova tema poprilično naučno neistražena, jednog dana mogu postati prvoklasni izvor informacija za istraživače politologe i historičare. Treba naglasiti i to da će obilježavanje ovog historijskog događaja neko vidjeti kao dnevnopolitički šićar stranke koja se nalazi na vlasti te i dan-danas sudjeluje u kreiranju bosanskohercegovačke stvarnosti. Međutim, od osnivanja SDA ne prestaju prijepori, napadi i osporavanja i njene ideje i njenog liderstva i njenog članstva te nedopustivog izjednačavanja njenih demokratskih principa sa srpskim i hrvatskim političkim nacionalizmima. Ako pogledamo sudbinu SDA-ovaca u Sandžaku i u Makedoniji, tada govorimo i o hapšenjima i o teškim mučenjima s kojima su morali deverati jer su vjerovali u ideju koja suštinski znači samo dvije riječi – demokratija i višestranačje.
No, kakve su veze SDA BiH sa Zagrebom ponajbolje je otkrio jedan od njenih osnivača publicist i politički analitičar Faris Nanić u svojem autorskom tekstu (sedmični list “Stav”, broj 273).
“Jesen je 1989. godine. U kancelariji dežurnog imama Islamskog centra Zagreb Hasan Čengić upoznaje me s Alijom Izetbegovićem. U društvu sam s ocem pa Hasan naumi i njega upoznati s Alijom. Gotovo simultano, obojica se nasmijaše i rekoše mu da ih nije potrebno upoznavati jer se znaju još od osnovne škole. Bilo je dirljivo vidjeti susret dvojice prijatelja nakon skoro 45 godina, koliko su ih sudbine razdvojile.
Islamski centar u Zagrebu tada je vibrantan, društveno aktivan i prepoznatljiv u cijeloj Jugoslaviji. Vode ga iskusni ljudi, ali i entuzijastični, u atmosferi tek pokrenutih pluralističkih promjena u zemlji, gdje je Hrvatska u odnosu na Bosnu prednjačila. Jedva su prošle dvije godine od njegova otvaranja, a već ima dvije etablirane međunarodne manifestacije, naučni skup u aprilu i takmičenje u učenju Kur’ana u septembru. Vodeći ljudi i članovi tadašnjeg Odbora IZ Zagreb privukli su Aliju Izetbegovića, koji još od zatvorskih dana ima naum osnovati stranku i pripremiti tadašnje Muslimane na višestranačje te im osigurati zastupljenost u svakom budućem raspletu već ozbiljne krize komunizma i jugoslavenske federacije.
Došao je po podršku i dobio ju. Tražio ju je i od moje beznačajnosti, tada apsolventa na Građevinskom fakultetu i člana redakcije Studentskog lista. Mladića od 25 godina koji se okušao u pisanju o muslimanima u svijetu i Bošnjacima, odnosno njihovom zatomljenom i gušenom identitetu.
Nedugo nakon toga, Alija Izetbegović i Omer Behmen ponovo dolaze u Zagreb i prezentiraju ideju o osnivanju stranke muslimanskog kulturno-historijskog kruga jednom užem ad hoc skupu, na koji sam imao čast biti pozvan. Tu su Salim Šabić, Mustafa Cerić, Ševko Omerbašić, Hasan Čengić, Mustafa Pličanić, Kemal Nanić, Šemso Tanković i Sulejman Čamdžić. Na sastanku je prisutan i Muhamed Filipović, s kojim je Izetbegović već načelno razgovarao u Sarajevu, a koji se tih dana nalazi pod baražnom paljbom srpskih medija. Međutim, umjesto podrške osnivanju stranke, Filipović odjednom insistira na osnivanju Komiteta za odbranu individualnih i kolektivnih prava Muslimana, što pokreće određene prijepore. Ostaje izoliran, jedini u svom zahtjevu, te, unatoč prijedlogu Kemala Nanića da se paralelno pokrene osnivanje stranke i Komiteta, uvrijeđen napušta skup.
No uvrijeđenost je očito prestala kada se kasnije pridružio i učlanio u stranku. Tada su dogovoreni osnovni principi djelovanja. Insistiralo se na transparentnosti, izbjegavanju sektašenja, očuvanju tekovina AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, posebno državnosti i granica republika, i demokratskom preuređenju Bosne i Jugoslavije, iz jednostranačja s karakteristikama totalitarizma u demokratsko višestranačje društva ravnopravnih građana te daljnjem razvoju identiteta i unapređenja položaja bosanskohercegovačkih muslimana Bošnjaka. Duh velikosrpskog nasrtaja na konfederalnu Jugoslaviju, na Ustav iz 1974. godine, već je lebdio nad cijelom zemljom, kriza se s Kosova prelila na Hrvatsku i Bosnu izmišljenim narativom o “ugroženosti Srba”, dok je Miloševićev režim već uspio satrati autonomiju pokrajine Vojvodine i smijeniti i komunističko vodstvo Crne Gore, koje postaju nesamostalne i dijelom iste propagandne i glasačke mašinerije u organima federacije.
Dio te mašinerije bio je i orkestriran napad na bošnjački identitet i bosansku državnost. Prestrojavale su se snage u svim republikama tadašnje Jugoslavije, dobar dio komunističkog establišmenta već je bio uključen u procese društvenih promjena. Bosna je kasnila i to je Alija Izetbegović sa svojim istomišljenicima uočio kao ozbiljnu opasnost.
Već početkom naredne godine taj se zagrebački skup proširuje na otprilike petnaestak ljudi. Alija Izetbegović prezentira prijedlog Programske deklaracije, koja je već prošla raspravu u sličnom, naravno, širem i ideološki nemonolitnom krugu u Sarajevu. Nakon dodatnog brušenja, Deklaracija postaje osnovni dokument stranke koja još nema naziv. To je vrijeme kada je, unatoč otpuštanju i urušavanju skoro svih totalitarnih mehanizama, u Bosni i Hercegovini donesen zakon kojim se zabranjuje osnivanje nacionalnih stranaka. No u odnosu na samo koju godinu ranije, kada se vode politički montirani procesi protiv Izetbegovića, Čengića i Behmena te još devet bošnjačkih intelektualaca, i to je veliki iskorak. (…)
Tada je trebalo organizirati potpisivanje inicijative za osnivanje stranke. Zbog još važećih zabrana i zakonskih restrikcija, dio je uglednih pojedinaca u Bosni oklijevao, dio nije bio sklon podržati stranku takve orijentacije i načela. Isto tako, Alija Izetbegović želio je da potpisnici inicijative budu reprezenti čitavog naroda, mlađi i stariji, muškarci i žene, intelektualci, obrtnici, poduzetnici (jer ih je tada već bilo), umjetnici, liječnici, inženjeri, studenti, svi slojevi koji politički misle i svjesni su ozbiljnosti trenutka. U jedno dva mjeseca skupilo se ukupno 40 potpisnika i potpisnica iz Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Zagreba, Maribora… I historija se počela odvijati ubrzanim tokom. Već 30. marta 1990. godine na konferenciji za medije u tadašnjem Hotelu “Holiday Inn” u Sarajevu predstavljene su inicijativa i Deklaracija s potpisima svih osnivača, odnosno članova Inicijativnog odbora. Tako je prva demokratska stranka u Bosni i Hercegovini, nakon skoro 50 godina i dva jednostranačka totalitarizma, nastala kao plod nezavisne i samostalne građanske inicijative, započela svoj buran život. (…)
Ovdje je esencijalno osvrnuti se na historijski kontekst, porediti osnivanje prve stranke u Bosni i Hercegovini 1906. godine, Muslimanske narodne organizacije, koju su također pokrenuli Bošnjaci iz Pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju, s ovim događajem. Dakle, prva se građanska stranka u Bosni, dijelom i zbog zabrane okupacijskih austrougarskih vlasti, osniva u Slavoniji čak 70 godina nakon što su procesi započeli u Hrvatskoj, dok se SDA osniva manje od godine dana nakon HDZ-a u Hrvatskoj, i to najviše zahvaljujući neodlučnosti vladajućih komunista. Dok je MNO izrazito konzervativna stranka veleposjednika, koja općem obrazovanju posvećuje simboličnu pažnju, a ne tretira nacionalni razvitak Bošnjaka i posvećena je zaštiti begovskih privilegija, SDA se osniva kao moderna građanska stranka s jasnom vizijom nacionalnog i državnog. Tek osnivanjem Jugoslavenske muslimanske organizacije 1919. godine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bošnjački politički korpus stupa na scenu kao ozbiljan, iako ne do kraja nacionalno artikuliran politički faktor.
Lavina je pokrenuta. Doista niko, pa ni Alija Izetbegović, nije očekivao kakvom će se brzinom šumskog požara na tek objavljenu vijest o pokretanju stranke muslimanskog kulturno‑povijesnog kruga, kako je predstavljena i bosanskohercegovačkoj i jugoslavenskoj javnosti, širiti ideja okupljanja na osnovama Programske deklaracije. Odmah po održanoj pres‑konferenciji, prvo u Tešnju, Zagrebu, Sarajevu, počinju se osnivati inicijativni odbori za osnivanje ogranaka, a do 26. maja 1990. godine stekli su se uvjeti za sazivanje Osnivačke skupštine pozivom delegatima iz inicijativnih odbora. Taj 26. maj prevratničke 1990. godine ostat će ubilježen kao dan osnivanja SDA, ne samo kao stranke Bošnjaka i njihove javne, jasne i nedvosmislene političke deklaracije u uvjetima vrlo brzog raspada Jugoslavije već kao prve građanske i demokratske stranke koja nije nastala tek pukom transformacijom monopolističkih institucija jednostranačkog režima, kao što su negdje u isto vrijeme nastale Liberalna stranka iz Saveza socijalističke omladine, Demokratska socijalistička stranka iz Socijalističkog saveza radnog naroda ili Stranka demokratskih promjena iz Saveza komunista. (…)
