Kajanova knjiga živo je svjedočanstvo o gospodstvu Bosne i Hercegovine

Ibrahim Kajan, “Tragom bosanskih kraljeva”, putopisi, autorsko izdanje, Mostar, 2022. Preda mnom je knjiga koja me je, u onom posebnom značenju, kao nesvakidašnja rijetkost, iznenadila, zapljusnula, obradovala. Odmah da kažem kako je riječ o onom tako rijetkom književnom i uopće umjetničkom djelu koje se gotovo uvijek javlja kao iznebuha, neočekivano, nenadano. Ibrahim Kajan svoje je djelo tako skromno nazvao zbirkom putopisa, a potpisnik ovoga teksta još glavu razbija pitanjem kako protumačiti i dati adekvatnije ime ovoj književnoj tvorevini, kako proniknuti u njen profil i dati joj ono značenje koje nesporno zaslužuje. To je, da ne ostanem dužan ljubopitstvu, sjajna književna impresija sa stvaralačkom kompozicijom neobična zamaha, uklopljenom tako što će se organski, preko čitava sadržajnog miljea ne samo stapati u simbiotičnom umjetničkom zahvatu svedenom na dva osnovna sadržajna i stvaralačka rukavca, već stvoriti organsku ovisnost jednog od drugog. Riječ je o dvjema impresijama: onoj koja znatiželjno uranja u potragu za prohujalom domajom, za Kraljevinom Bosnom i njenom neupitnom poviješću i neodoljivom lirskom zamahu protagoniste koji se tom domajom napaja kao životnim eliksirom, kao pićem dostupnim olimpijskim bogovima.

Kajan je gladan i žedan te svoje domaje, upinjući se da preko te svoje, prije svega, ljudske potrebe demantira i poništi nesuvislu laž kako Bosne kao države nema i kako ona pripada primitivnoj alavosti bijesnih i bijednih patologija sklonih otimačini i bezočnom prisvajanju, u vijeke vijekova. Gotovo na svakoj stranici Kajanovog djela sustižemo organsku misao kako je bezočna ljudska glad za tuđim i kako je vječna krvava igra svedena na nepravdu i zlo.

Ako prihvatimo autorovu dijagnozu da je ovdje o putopisima riječ, onda treba istaknuti jednu teorijsku floskulu da je putovanje stalni motiv epske poezije, ali kako je ono u beletristici u službi mašte i fantazije, dozvoljavajući tako da autor opisuje i put u imaginarne krajeve prelazeći ponekad i granice stvarnog svijeta. Drugim riječima, putopisna utopija ima relevantnu težinu koja odgovara povijesnoj izvjesnosti. Na to se, manje ili više, i svode dva rukavca u djelu Tragom bosanskih kraljeva. Jedan tok ide faktografskom linijom historijske neupitnosti, a drugi je taj impresivno autorski naboj koji ima svoju istinu i kojoj se jednako vjeruje. Čitavo djelo jeste koloplet stvoren fantazmagoričnom snagom pisca da svoje sebstvo utka u danu i prohujalu prošlost koja snagom svoje opstojanosti demantira sve sumnje i dileme, posebno lažne i tendenciozne, primitivne interpretacije nastale kao proizvod niskih strasti i žalosnih pobuda.

Istini za volju, Kajanova knjiga posjeduje i treći rukavac, ali on sadržajno nije odjelit od ovog drugog, fantazmagoričnog i sanjanog. Pa ipak, taj treći tok zaslužuje i poseban tretman jer se radi o snazi lirskog autora, pjesnika Ibrahima Kajana, onoga stvaraoca koji od samih literarnih početaka, pa do današnjeg dana, jeste pjesnik, lirik dosljedan svojoj umjetničkoj inerciji. Ova knjiga obiluje lirskim zamahom neobične snage, iako je riječ o prozi putopisno-historijskog karaktera. A to je ono što čitaoca poput mene fascinira i raduje. Dovoljno je samo spomenuti jezik ovoga djela. Taj kajanovski patinirani idiom ne samo da osvaja neposrednošću, mentalnom bliskošću doživljaja već nadaje ovome tekstu upravo onu jezično-značenjsku odoru kojom se i sadržajna patina tako iznova afirmira. Mnoge, ponekad i zaboravljene riječi bosanskog izvornog jezika čitaoca zapljusnu svježinom otkrića, gotovo ga magijskom rukom prevedu u vrijeme i krajolik o kojemu je riječ.

Važan književni postupak koji Kajan primjenjuje u ovoj knjizi jeste fenomen posmatranja. Taj relativistički fenomen u funkciji opservacije tzv. polikontekstnog svijeta u funkciji somnambulskog predosjećaja izvire iz mnoštva različitih i mogućih konteksta dajući za pravo onom uvjerenju na koje autor ima pravo. A to je relativizam svojevoljnosti, pravo na apsolutno ispravno posmatranje svijeta. Kajan se često ograđuje od varijante koja mu je intimno najbliža, ne zato što sumnja ipak postoji već isključivo zato da ukaže kako je posmatraču prvog reda posmatranje drugog reda ipak svojevoljno.

Čitalačka fascinacija knjigom Tragom bosanskih kraljeva ne prestaje do samog njenog kraja. Snaga Kajanove privrženosti, gotovo zaljubljenosti u Bosnu i ljudsko bošnjaštvo toliko je fascinantno da ponekad djeluje i neskromno, ali je autor nesumnjivi podanik i iskonski potomak neupitne, gotovo i organske privrženosti svome podneblju.

Svita bosanskih kraljeva, pogotovo markantnih povijesnih figura poput Stjepana Tvrtka I Kotromanića, Katarine Kosače, svih kraljeva Kotromanića i Kosača, Tvrtka II Tvrtkovića, Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja, ili Jelene Grube, Sandalja Hranića, kralja Dabiše i inih, promiču pred nama gotovo u svečanom redu, upokojeni i slavni, svjedočeći tako o Bosni i Hercegovini kao zemlji kraljeva i slave neumrle, u vijeke vjekova i utaman i uprkos zlodusima, čemernicima, jadovima, blasfemičnim ništarijama koji je negiraju i koji bi voljeli da je nema. Upravo i zbog te činjenice, čitalac će proniknuti u Kajanovu nakanu da u svoju sagu o bosanskim vladarima utka i najnoviju krvavu povijest koju svojom bestijalnošću obilježiše krvnici kao neprijatelji Bosne i njene svijetle povijesti.

Ovom prilikom uputnim se čini kazati pokoju riječ o stvaralačkoj imaginaciji Ibrahima Kajana. Ako uzmemo u razmatranje pretpostavku da je književnost (kao i svaka druga umjetnost) proizvod nesumnjive imaginacije, bez obzira na stvarnosnu i dokumentarnu podlogu, onda se i knjiga s povijesnim miljeom pogotovo može smjestiti u polje imaginarno-stvaralačkog. Ako se, kako Sartre poučava svojom teorijskom mišlju, književno djelo, prema tome i putopis, svijet ne može opažati ni tumačiti, već jedino predočavati – onda je imaginativna snaga autora jedina sila kojom se on odupire jačoj sili koju ne vidi, ali je nesumnjivo osjeća. Zbog toga je i Kajanova knjiga, pored spomenutih sadržajnih rukavaca, knjiga garniranih minijatura kao plod njemu dozvoljene, a nama shvatljive imaginacije. Zbog toga se vrlo često Kajan ograđuje floskulom kako mu se čini, kako vjeruje, kako vidi, ili kako osjeća. Zato gotovo možemo poistovjetiti pojmove imaginacije i fikcije, iako je fikcija podložna odnosu dviju različitih kategorija – zbiljskog i mogućeg. Ali i zbiljsko i moguće traže artističku vještinu imaginacije.

Prelijepe su i minuciozne lirske sentence pjesnika Ibrahima Kajana kojim je obogatio svoju putopisnu knjigu nadahnutim impresijama o Bobovcu, gradu zavjetne predaje, o tvrdom Ključu, o kući Kosača, velikih bosanskih vojvoda na gradu Blagaju, o drevnom Počitelju, povijesnom Stocu, lijepom Tešnju, ili liričnosti posvećenoj mnogim živim i neživim bosanskohercegovačkim ličnostima, putopiscima, pjesnicima, slikarima, historičarima, naučnicima raznih profila. O ljudima koji su, također, poput bosanskih kraljeva i velikaša, uzdigli i afirmirali svoju zemlju, učinivši je ne samo svojom zemljom već i svojom slavnom domajom kojom su se dičili i diče.

Knjiga Tragom bosanskih kraljeva Ibrahima Kajana nije samo još jedno njegovo književno djelo već je nesumnjivi doprinos sveukupnoj kulturi bošnjaštva i povijesti zemlje koju i dan-danas nesmanjenom žestinom negiraju njeni neprijatelji, ali kojima ona svojim postojanjem i povijesnom veličinom žestoko prkosi – nanoseći im tako nepodnošljivu muku i bol.

Ujedno, Kajanova knjiga živo je svjedočanstvo o gospodstvu Bosne i Hercegovine. U znak toga starostavnog gospodstva pred nama živo i plastično defiliraju njeni kraljevi i kraljice, prinčevi i princeze, banovi i banice. Knjiga pjesnika i putopisca, princa književne riječi Ibrahima Kajana neka je na njegovu, a bogme i na našu čast.

Izvor: Safet Sarić / Stav