Mehmed Aganović (1956 – 2021): Životna priča heroja Domovinskog rata

Posljednji ispraćaj Mehmeda Aganovića bit će u ponedjeljak, 20. septembra 2021. godine, u 11:40 sati na gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu

Mehmed Aganović

Mehmed Aganović, visoki činovnik Hrvatske vojske i zaslužni borac u Domovinskom ratu, preselio je na ahiret u 65. godini života. Ovu informaciju na svom Facebook profilu objavio je Armin Hodžić, predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća RH.

Mehmed Aganović rođen je 1956. godine u Tomislavgradu, ali je odrastao u Livnu.

O sebi i svom životnom, ali i vojnom putu najbolje je govorio u knjizi Filipa Škiljanja “Sjećanje Bošnjaka na sudjelovanje u Domovinskom rat u Hrvatskoj”:

„Otac je bio imam u Podhumu kod Livna i svi su ga poštivali. Bilo je to muslimansko-katoličko mjesto, a pojedini Hrvati i Bošnjaci imali su ista prezimena. Bili smo si svi dobri, posjećivali smo se za praznike i međusobno si čestitali, ali nacionalno mješovitih brakova nije bilo. Vjera je bila nešto u što se nije diralo, a držali smo se krilatice da dvije vjere ne mogu biti u istoj obitelji. Muslimani su u to vrijeme bili manjina, ali su mene svi voljeli. U gimnaziji sam se školovao zajedno sa Srbima, ali su se katolici i muslimani ipak više zajedno držali. U općinskoj upravi, u policiji, u državnim institucijama u Livnu sve je bilo raspoređeno reciprocitetno. S 14-15 godina saznao sam da u Glamoču živi čovjek koji je zaklao u Drugom svjetskom ratu mojega dedu. Htio sam ga ubiti, ali majka mi je rekla: ‘Nemoj, njega će Bog kazniti’. Takav je bio općeniti stav prema zločinima koje su počinili Srbi nad Bošnjacima i Hrvatima u Drugom svjetskom ratu. Zbog bratstva i jedinstva ta se pitanja nisu potezala”, tada je govorio.

Nakon što je završio gimnaziju, odlazi u Zagreb.

“Cijelo je Livno selilo u Zagreb. Katolici i muslimani iz Livna dolazili su u Zagreb, dok su Srbi odlazili u druga naselja, najčešće u Beograd ili u Sarajevo. Imao sam rođake i stanovao sam kod njih na stanu. Prvi sam put osjetio da bi se država mogla raspasti onda kada sam gledao Kongrese Saveza komunista. Dolaskom Miloševića na vlast trudio sam se spoznati što to on želi. Bio sam kod prijatelja, pukovnika JNA, koji je hvalio Miloševića. On nije shvaćao da Milošević vodi velikosrpsku politiku. Godine 1987. dobio sam zaposlenje u Republičkom sekretarijatu za obranu. Poslije izbora 1990. godine i dolaskom neovisne Hrvatske postajemo Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Tada je došlo do čistke. Rekli su nam da neki ostaju, da neki idu. Bilo je i Hrvata koji su izgubili svoja zaposlenja. Dolaskom Špegelja postajem načelnikom Odjela za ratnu popunu i mobilizaciju oružanih snaga Republike Hrvatske. Do 1992. godine sa mnom je u odjelu radio još jedan Bošnjak. Mi smo bili sektor vojne obveze i sve se vrtilo oko nas jer smo mi odrađivali mobilizaciju”, istakao je Aganović.

Govorio da su tada obilazili sve općine i davali upute kako organizirati mobilizaciju.

“Praktički smo radili po dvostrukim pravilima. Radili smo po pravilima Jugoslavije koja je još postojala, ali smo pripremali sve za obranu Hrvatske. Bio sam na čelu toga Odjela sve dok se nisu formirale sve brigade. U rat je bio uključen velik broj Bošnjaka. Čak je bio izuzetan broj onih koji nikada nisu živjeli u Hrvatskoj. Mnogi su mi se javljali, dolazili su k meni da ih rasporedim. Sjećam se dvojice iz Sandžaka koji su izjavili da više ne mogu izdržati dolje i da su došli u Hrvatsku da se obračunaju sa Srbima. Bili su u džamiji, pa su ih poslali meni. Jednoga sam poslao Merčepu, a drugog u Tigrove. Dolazili su svi oni koji su imali loših iskustava s četnicima. HOS-ovci nisu bili zavedeni u popisima koje smo imali. Kada bi poginuo pripadnik HOS-a, njegova obitelj nije imala nikakva prava. S početkom rata u Bosni i Hercegovini Hrvati i Bošnjaci zajedno su ratovali. U HVO u Livnu bili su uključeni i Hrvati i Bošnjaci. Jednoga je dana došla naredba da Bošnjaci predaju oružje i potom su brojni Bošnjaci otišli iz Livna. Oni koji su ostali, kao moja sestra, ostajali su bez posla. Jedna Bošnjakinja nije mogla predavati hrvatski jezik na školi u Livnu. Tek nakon godine i pol što nije imala posao, na temelju jednoga telefonskog poziva vraćena je na radno mjesto. I ja sam kao Bošnjak u Hrvatskoj imao problema. Premješten sam s mjesta načelnika i poslali su me u zapovjedništvo zrakoplovstva. Stajalo me to i četverosobnoga stana koji sam trebao dobiti. Naime, u taj se stan zbog nacionalne pripadnosti nikada nisam uselio. Obol koji su Bošnjaci dali u ratu bio je golem, ali im to nitko ne priznaje. Nije slučajno da do nedavno nije bilo niti jednoga generala među Bošnjacima. Mi smo prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu. Treba biti svjestan da na popisu poginulih Bošnjaka u Hrvatskoj ima više imena nego što je vojnika poginulo u Oluji i Bljesku zajedno. Svi su oni poginuli u prve dvije godine rata”, zaključio je Mehmed Aganović.

Posljednji ispraćaj Mehmeda Aganovića bit će u ponedjeljak, 20. septembra 2021. godine, u 11:40 sati na gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu.