Najnovija knjiga Ibrahima Kajana kruna je na njegovom pjesničkom opusu

Najnovija Kajanova knjiga svojevrsna je kruna na ukupnom njegovom pjesničkom opusu: potpisnik ovog skromnog teksta imao je čast i zadovoljstvo iščitavati je u rukopisu i priložiti recenziju za izdavača – te ovom najavom želi s čitalačkom publikom podijeliti svoje zadovoljstvo zbog njenog objavljivanja i preporučiti je svim posvećenicima i ljubiteljima poezije.

Piše: Željko Grahovac

Autor koji ima, u rasponu od 53 godine, ukupno 28 objavljenih knjiga (poezije, drama, putopisa, publicistike, eseja i stručnih studija) i koji nesmanjenim tempom aktivno sudjeluje u našem kulturnom i javnom životu – zaslužuje nedvojbeno da se osma po redu njegova knjiga poezije najavi i mjesec-dva prije no što će biti štampana. Pogađate, riječ je o Ibrahimu Kajanu, široj čitalačkoj publici poznatom po sjajnim knjigama putopisa (Tragom Božijih poslanika i Tragom bosanskih kraljeva), po romanu i drami o bosanskoj kraljici Katarini Kosači, kao i po izvanrednim pjesničkim knjigama (Arabija ljubavi, Al-Sajab i kamena vazaKuću dok nađešDruga bajka) – za kojega je teško odrediti u kojem se književnom rodu i žanru potpunije ostvario kao pisac. Najnovija knjiga, koju ovdje želimo najaviti, s naslovom Nakon potopa, svojevrsna je kruna na ukupnom njegovom pjesničkom opusu: potpisnik ovog skromnog teksta imao je čast i zadovoljstvo iščitavati je u rukopisu i priložiti recenziju za izdavača – te ovom najavom želi s čitalačkom publikom podijeliti svoje zadovoljstvo zbog njenog objavljivanja i preporučiti je svim posvećenicima i ljubiteljima poezije.

“RECI DA SEBE NE POZNAJEŠ”

S ukupno četrdesetak tekstova (ciklusi su Sveto janjeNakon potopaDaleko putovanje i Zalazak Sunca), od prvog do posljednjeg teksta ova knjiga svjedoči o sufijskom sašaptavanju pjesničkog subjekta s Bićem – s besmrtnom dušom, čijim sastavkom će se šutjeti kroz sve ove stihove, očitovao se pritom u ovom ili onom licu, rodu i broju: i prostor, i vrijeme, i zbivanje diskontinuirani su, utoliko što ne postoje jasne granice – između tvari i duha, živog i mrtvog, onog što je bilo i budućeg, između doživljaja i zamišljaja, početka i kraja, ovog i onog upojedinjenog bića. Ovdje je riječ o Jednoti duše (ili je ipak bolje kazati da je riječ iz Jednote duše); upravo programski u tom smislu djeluje tekst koji stoji na početku:

“Na izlazu će te upitati ko si i otkud si i roditelji od kojih su. / Reci da si ih zaboravio. / Reci da ne znaš mjesto otkud dolaziš. / I reci da sebe ne poznaješ jer se ne možeš sastaviti: / Ti živiš na jednom mjestu, a tvoja duša na drugom.” (“Bezmjesni”)

Reci da sebe ne poznaješ jer se ne možeš sastaviti moto je koji može stajati ispred svega ovdje ispisanog; to je rastavljenost sebstva od sama sebe, raspršenost njegova preko granica o kojima smo naprijed govorili. Koliko god to, s uobraženog homocentričnog stanovišta izgledalo kao neka vrsta rastrojstva bića – stvari ipak ne stoje tako: život sebe prepoznaje i saziva i kroz sve ono što je drugo i drugačije, i kroz druge i drugačije svoje upojedinačenosti. Bit i jest u toj drugosti iz koje smo potekli, kojoj se cijeli život vraćamo i u kojoj (jer drugdje ne možemo) jedino i tražimo sebe: identitarna i ontička oznaka, osnova i suština bića nije unaprijed zadana za svako njegovo upojedinjenje:

“Poznajem te, Ljubavi, od doba kad još bijah bestjelesan / i kad se s mukom porođajnom / razdvajahu boje postanka / izgubljene u crnom plaštu kaosa, / od onda kad me dotače koža s milijardu osjetila / što ogrnu moju Dušu poput košulje – / od tog svemirskog razmeđa – plačem bez prestanka…” (Košulja)

U sufijskom pjesništvu, košulja je simbol upojedinjenosti života u čovjeku – a Ljubav je praizvor, Biće iz kog svi postajemo. Prepoznatljiva je u ovome i drevna metafora o Zemlji kao “dolini suza”: “plakanje bez prestanka” redovito je stanje u kožu zatvorenog plamička Duše, čovjeka pojedinca. Pjesma je znakovita i bitna za raskrivanje duhovnopoetičkog postava: riječ je o svojevrsnom prepjevavanju ili upjevavanju na naš ili u naš jezik duha sufijskog pjesništva (čija se graničnost u dubljem smislu ne svodi samo na kulturno-povijesni fakat situiranosti njegove na razmeđu Istoka i Zapada). Zanimljivo je iščitavanje i interpretiranje metafore “svetog janjeta” (čija smještenost u naslov jedne pjesme i cijelog prvog ciklusa zahtijeva da je razvidimo):

“Kamo bih se okrenuo i gdje bih se skrasio? / Što uraditi s tijelom koje me više ne može pratiti (…) Čudim se žudnji koja je toliko velika da je ne mogu obuhvatiti / ni mislima ni unutarnjim očima: // Toliko je sretna, da plamtim poput žrtve na njezinu žaru, / bez utjehe, bez iznenadna janjeta / koje je, nekoć, sretnim učinilo Ibrahima.” (Sveto janje)

“PRVO LICE JEDNINE”

Evo i imenovanja autorskog prvog lica kojim se ta individualiziranost cijelom pjesmom predaje i posvećuje toj Besmrtnoj Duši, tom Živom Izvoru iz kojeg je potekla. Šta je to “iznenadno janje”, bez kojeg (kao bez utjehe) ostaje pjesnički subjekt?

Za odgovor na to pitanje treba čitati dalje (uvijek treba čitati dalje – samim tim i iznova, i bliže!); već u narednoj pjesmi (Kalem) riječ je o odlasku, iz zemne i iz ontičko-metafizičke perspektive:

“Rasprostrijeh platno od snijega / pa kruh svoj, i vodu, / stavih preda se. / I kožu janjeta spustih / da me sjeća na prijatelja što je, poput Medžnuna, / od ljubavi razum izgubio i u planinama zalutao. / I kalem sam stavio, u nježno runo ušuškao, i tako ga zaštitio.”

Evo kože janjeta; sjetimo se Medžnunovih riječi: “Ime je zastor, a taj zastor sam ja; ja sam veo, a lice pod njim je Ona…” O ljubavi je riječ (svetom janjetu, koje je nekad sretnim učinilo Ibrahima). Poslušajmo kako dalje, kamo dalje ide pjesma Kalem:

“Potom, prignuh se i sastavih četiri kraja platna / s mišlju, što mi, kobna, pade napamet: / da mrtvačkim pokrovom moglo bi biti u kakvu tjesnacu i nepoznatu / kraju! (…) // Rezicu na vratima podižući, upitah sam sebe: / “Kamo si pošao?” / I još se jednom upitah: / “U što si se obuo?” // Tad sjedoh na prag i pogledah svoje bose noge / i svoje siromašne ruke. // Moja me čežnja za putovanjem podiže iznad kuće / i pogledah čovjeka na pragu, puna čuđenja i puna jasnih pitanja / na koja nisam mogao ni odgovoriti, niti prešutjeti.”

Evo pjesme, evo blaga pored kojega će proći oči što ne vide i uši što ne čuju. Ovo je pogrešno i nemoguće i besmisleno pročitati: glagol je nesvršeni, ovo je tekst za čitanje, ovo su vrsta i red riječi koji nam dolaze, primiču se, putuju do nas – svaki put zamalo bliže no što su to bili u ranijem čitanju. Kalem iz naslova zadobija svoje mjesto, opravdanje i objašnjenje tek u posljednjem stihu: čovjek koji je ostao na pragu (bosih nogu, siromašnih ruku, pun čuđenja i pun jasnih pitanja) neće dobiti odgovore – ali mu se neće ni prešutjeti to čuđenje i ta jasna pitanja… Granica koju treba preći da bi se uspostavio taj dijalog jest granica između života i smrti, između upojedinjenog tijela i Duše (koja mu je plamičkom sebe za života pripadala…, ili je bolje reći koja je u njegovost života bila jednom svojom iskrom zatvorena); taj kalem, “u nježno runo ušuškan”, služi tome da ne ostanu prešućeni to čuđenje i ta jasna pitanja (s kojima, na pragu, bosonog i siromašnih ruku, okončava upojedinjeni ljudski život). U prvom licu jednine iz posljednja tri stiha (“Moja me čežnja za putovanjem podiže iznad kuće…”) sažeto je to što pokušavamo izreći i dosegnuti kao vjeru (toliko toga nezahvaćenog, neshvaćenog i nedosegnutog procuri kroz šuplje prste mnogih drugih velikih riječi – za koje umišljamo da možemo njima nazivati to-nešto što bi trebalo da jesu… istinitost / razvidnost, ljubav, život, dobro, zlo, smisao, Bog itd.!). To je prvo lice koje čini da, recimo, Rumijeve stihove čitamo i danas (750 godina nakon što je pjesnik umro) kao da su jučer napisani. Poezija je to prvo lice jednine, u kojem uvijek iznova, iščitavajući veliko pjesništvo, oćutimo bilo (i Njoj, a ne bilo čemu drugom, imamo zahvaliti na toj i takvoj vlastitosti srca koje kuca)…

 

KOŠULJA

Poznajem te, Ljubavi, od doba kad još bijah bestjelesan
i kad se s mukom porođajnom razdvajahu boje postanka
izgubljene u crnom plaštu kaosa,
od onda kad me dotače koža s milijardu osjetila
što ogrnu moju Dušu poput košulje –
od tog svemirskog razmeđa – plačem bez prestanka.

Bijah tako dobar u onom vremenu prije vremena
kad nisam postojao,
Bijah osjetljiv poput zvjezdana praha u kući svojoj svemirskoj.
Bijah gluh i slijep, srećom opkoljen, bezbrižan poput luda djeteta!

Dok te ne susretoh: tad spalih pijanim srcem svoju košulju
i vratih se tamo gdje sam nastao.

 

SVETO JANJE

Kamo bih se okrenuo i gdje bih se skrasio?
Što uraditi s tijelom koje me više ne može pratiti?

Trebam li poći za glasom koji odjekuje u meni
čim sklopim oči?

Otkuda goleme udaljenosti među našim dušama
kad su iz istog roditelja potekle?

Ništa me više ne privlači od vidljivog i nevidljivog
a ipak sam spustio uho na koru zemlje
ispod koje vrije sasvim drugi svijet.

Čudim se žudnji koja je toliko velika da je ne mogu obuhvatiti
ni mislima ni unutarnjim očima:

Toliko je sretna, da plamtim poput žrtve na njezinu žaru,
bez utjehe, bez iznenadna janjeta
koje je, nekoć, sretnim učinilo Ibrahima.

 

SADA SAM ZREO ČOVJEK

Sada sam, Bog mi je svjedok, zreo čovjek:
Shvatio sam što je žudnja i kada nastaje.
Melek mi je otvorio oči:
Žudnja je sada prava i potpuno istinita.

Zamahnuo je svojim krilima kad sam najmanje želio:
Slijedi me: tvoja je kuća na drugom kraju raja.
Bit ćeš zadovoljan jer ništa više nećeš znati.
Ja tako radim s dušama
Koje sam davno odabrao
I koje sam zbog njihove očajne žudnje
Zavolio.