Početak Domovinskog rata u Hrvatskoj i uloga Muslimana/Bošnjaka u Domovinskom ratu

U februaru 1991. godine Hrvatski je sabor izglasao Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka Republike Hrvatske i Rezoluciju o razdruživanju sa SFRJ. Srbi u Krajini te zapadnoj i istočnoj Slavoniji donijeli su Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i SAO Krajine. Stanje se posebno zaoštrilo nakon takozvanoga krvavog Uskrsa na Plitvičkim jezerima, gdje su pale i prve žrtve

Demokratske promjene 1990. godine dovele su do zaoštrene situacije na području brojnih dijelova Hrvatske u kojima su relativnu ili apsolutnu većinu stanovništva imali Srbi.

Na prvim slobodnim izborima 1990. godine izborni rezultati bitno su ovisili o etničkom sastavu stanovništva pojedinih naselja. Sabor je 25. jula 1990. proglasio amandmane na Ustav Hrvatske: ispuštena je odrednica socijalistička u nazivu države, potvrđeni su novi grb i zastava i uvedena je funkcija predsjednika Republike (umjesto predsjednika Predsjedništva) i ministara (umjesto republičkih sekretara).

U skladu s najavama srpskih predstavnika da će na svaku mjeru hrvatskih vlasti odgovoriti jednakom mjerom, istog je dana u Srbu u Lici osnovano Srpsko nacionalno vijeće. Novoosnovana institucija nije priznala ustavne promjene u Hrvatskoj, već je donijela Deklaraciju o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj te raspisuje plebiscit o srpskoj autonomiji u Hrvatskoj. Nakon toga dolazi do balvan revolucije.

Plebiscit se odvijao u praktički ratnim uvjetima između 19. augusta i 2. septembra 1990. Osim dvosedmičnog roka za glasanje, bilo je i drugih neobičnih okolnosti. Nisu postojali birački popisi, a glasalo se i u Beogradu. Navodno je afirmativan odgovor za autonomiju dalo gotovo sto posto glasača (od 567.731), 144 bilo je protiv, a 46 listića bilo je nevažeće.

Novi Ustav Republike Hrvatske proglašen je 22. decembra 1990. godine, i njime su iz preambule Ustava izbačeni Srbi. Dan ranije, 21. decembra, usvojen je Statut takozvane Srpske autonomne oblasti Krajine kojom se ona definira kao oblik teritorijalne autonomije u sastavu Republike Hrvatske. Dana 3. januara 1991. godine u novu su tvorevinu ušli predstavnici pet od 11 hrvatskih općina sa srpskom većinom.

U februaru 1991. godine Hrvatski je sabor izglasao Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka Republike Hrvatske i Rezoluciju o razdruživanju sa SFRJ. Srbi u Krajini te zapadnoj i istočnoj Slavoniji donijeli su Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i SAO Krajine. Stanje se posebno zaoštrilo nakon takozvanoga krvavog Uskrsa na Plitvičkim jezerima, gdje su pale i prve žrtve.

Nakon referenduma u maju 1991. godine postalo je jasno da Srbi u Krajini ne žele ostanak unutar Hrvatske, već da žele priključenje tzv. SAO Krajine Srbiji i ostanak u Jugoslaviji. Dana 25. juna 1991. Sabor je donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Hrvatske te Deklaraciju o proglašenju samostalne i suverene Republike Hrvatske. Područje Korduna, Banije, dijela Like i sjeverne Dalmacije te dijelovi Slavonije tako su 1991. godine potpali pod vlast tzv. Srpske Krajine. Jedan dio Muslimana našao se tako unutar Srpske autonomne oblasti Krajine. Bili su to Muslimani na području Korduna, dok su se brojni drugi Muslimani našli na granicama tzv. SAO Krajine (npr. Muslimani u Sisku i Petrinji, odnosno oni u Karlovcu).

Odlomak iz knjige Bošnjaci u Domovinskom ratu Filipa Škiljana.

Prethodni članakU četvrtak promocija knjige “Moja zemlja je SREBRENA” Nihada Krupića
Naredni članakIBRAHIM KAJAN: Godina dana u Turskoj, razdjelnica