Smrt Faruka Kulenovića označila je odlazak jednog od posljednjih trenera iz vremena kada je košarka bila zanat, a ne spektakl. Zagrepčanin koji je s 29 godina postao prvoligaški trener Šibenke, Kulenović je ostao upamćen kao čovjek koji je prvi dao potpunu slobodu mladom Draženu Petroviću i poveo šibenski klub do evropskog finala Kupa Radivoja Koraća 1982. godine

 

U 74. godini života preminuo je Faruk Kulenović. Život je proveo pod koševima, u dvoranama, na parketu i uz liniju terena.

Rođeni Zagrepčanin, košarku je počeo igrati s jedanaest godina u KK Mladost. Već tada se vidjelo da je riječ o profilu koji razmišlja unaprijed. Sa samo 21 godinom paralelno je trenirao mlađe uzraste, a s 29 postao je prvoligaški trener Šibenka, 1981. godine, u vrijeme kada je jugoslavenska liga slovila za najjaču u Evropi. Bio je to ulazak u elitu bez protekcije i bez galame, isključivo na temelju znanja i autoriteta.

Šibenik je za Kulenovića bio više od stanice u karijeri. Na Baldekinu je ostavio trag koji se ne mjeri samo rezultatima, iako ni oni nisu bili mali. Pod njegovim vodstvom Šibenka je stigla do finala Kupa Radivoja Koraća u proljeće 1982. godine, u Padovi, evropskog finala koje se i danas pamti kao jedan od vrhunaca klupske historije. Taj tim bio je spoj iskustva i mladosti, a Kulenović je, u tada rijetkom potezu, dao potpunu slobodu sedamnaestogodišnjem Draženu Petroviću.

Upravo po tome će ga šira javnost najviše pamtiti: kao trenera koji je imao hrabrosti da prepozna i oslobodi Dražena Petrovića. Njihov odnos nije bio romantična legenda, nego ozbiljan radni savez. Kulenović je Dražena prvi put vodio kada je imao četrnaest i po godina, na turneji po Sjedinjenim Američkim Državama, što je njegov prvi kontakt s reprezentativnom košarkom. Već tada mu je davao ozbiljnu minutažu, a kasnije, u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji, igrao je po četrdeset minuta.

Kada je došao u Šibenik, zatekao je mladog igrača koji je sezonu ranije bio u sjeni velikih imena. U početku ga je uvodio oprezno, dvadesetak minuta po utakmici, što je kasnije sam nazivao vlastitom greškom. Jer Dražen je već tada bio igrač kojeg se nije smjelo vaditi. Ipak, upravo u toj sezoni Petrović je donosio pobjede na gostovanjima u Beogradu, Čačku i Ljubljani, a sa šesnaest godina bio je MVP finala Kupa Radivoja Koraća.

Kulenović je Dražena poznavao bolje nego većina. Govorio je o njemu bez mitologije, ali s dubokim razumijevanjem. Opisivao ga je kao „kompjutor“,igrača koji informacije prima, selekcionira i odmah ih pretvara u korekciju vlastite igre. Jedna od anegdota s Balkanskog prvenstva kadeta ostala je paradigmatska: nakon poraza u kojem je Petrović ubacio samo pet poena, satima je plakao. Kulenović mu je tada, jednostavnim nizom pitanja, objasnio da ne zna igrati bez lopte. To je bilo dovoljno. Vrlo brzo je usavršio kretanje kroz blokove i pronalaženje prostora, lekcija koja će obilježiti njegovu karijeru.

Rad je bio ključna riječ. Kulenović je svjedočio legendarnim individualnim treninzima prije škole, pa dvostrukim treninzima s ekipom. Bio je i „oficir za vezu“ kada je američki trener Digger Phelps pokušavao dovesti Petrovića na Sveučilište Notre Dame. Anegdota o četrdeset minuta trčanja koliko traje utakmica kasnije je godinama korištena u Phelpsovim motivacijskim govorima. I to dovoljno govori o razini profesionalnog poštovanja.

Ali Faruk Kulenović nije bio samo „Draženov trener“. Radio je s cijelom generacijom koja će obilježiti hrvatsku i evropsku košarku: Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković i mnogi drugi prošli su kroz njegov trenerski horizont. Bio je košarkaška enciklopedija, svjedok vremena u kojem je sport bio veći od svega – veći od marketinga, od politike i od kratkoročnih interesa.

U Šibeniku je ostao upamćen i po drugom velikom povratku. Osam godina nakon evropskog finala, vratio je posrnulog prvoligaša u društvo najboljih. Ekspresno i bez dramatiziranja. Tim koji je tada predvodio, Gulin, Popović, Čeko, Badžim, Jablan, Burić, Kapov, Nakić i Cvjetičanin, bio je dokaz njegove sposobnosti da radi i u tišini, daleko od reflektora.

Evropsko finale u Padovi ostalo je rana, ali i dokaz. Šibenka je vodila kada je Petrović ispao iz igre zbog pet ličnih grešaka petnaest minuta prije kraja. Utakmica je izgubljena 90:84, ali sastav koji je Kulenović tada vodio, Petrović, Žurić, Ljubojević, Đurić, Damjanić, Macura, Marelja, Jablan, Jarić, Slavica, ostao je zapisan u klupskoj memoriji kao generacija koja je mogla i više.

Faruk Kulenović pripadao je generaciji trenera koja nije tražila naslovnice. Njegov autoritet nije proizlazio iz galame, nego iz znanja. Bio je pedagog, analitičar i svjedok jednog ozbiljnog, gotovo asketskog odnosa prema sportu. U vremenu u kojem se često zaboravlja kontinuitet, on je bio upravo to – kontinuitet.

Ostavio je trag u igračima koje je oblikovao, u klubovima koje je dizao i u jednoj jednostavnoj, danas gotovo zaboravljenoj ideji, da se veliki igrači ne stvaraju slučajno, nego strpljivo, radom i povjerenjem.