“Nije sporost ovom svijetu prirođena. Najbrža, najborbenija pješadija na svijetu – janjičari Bošnjaci, najbolja konjica evropska – Bošnjaci spahije, to je Fridrih der Grosse potvrdio. A u vlastitoj kući najsporija računica – Bošnjaci. Ova sporost nije lijenost, nego pogrešan proračun jedne opreznosti pošto su mnoga luda zatrkivanja za kojekakvim bajracima suviše opržila rod, pa se rana pamti nasljeđem.”
“Bosna može opstati samo kad bude pristizala Evropu. Mi to dočekati nećemo. Trebaće tri stotine godina. Ali mi ćemo svoje urediti tako da drugi, htjeli, ne htjeli, počnu da nas oponašaju. A oružje neka je uvijek spremno. Svakog časa može ustrebati.”
“Bosna trguje sjedećke. Zato joj tako pazar napreduje. Mi ćemo stojećke. Kad ti se krv salije u noge, idi u sobu, lezi na leđa, a noge uz duvar, da se krv vrati. Nema sjedenja!”
NEVAKAT, 1986.
“Izričem najdublju zahvalnost zemljama Anadoliji i Persiji i gradovima Istambulu, Sofiji i Jedrenu. Dao Bog pa im na granice i pod zidine ne dolazili slavohlepni Bošnjaci s oslobodilačkim namjerama. Od ostalog će se valjda znati i sami sačuvati. (…) Vraćam se kući nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina stračenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagađanjima. Znam dosta Bošnjaka koji su naukom ili sudbinom prevazišli u sebi nagone koristoljublja. Vraćali su se kući da pomognu, spremni na sve moguće žrtve. Čak i očekujući ih s izvjesnim sladostrašćem, bez čega nema sveca. Ove nesretnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra rasuli i ušutjeli ili iz straha od ludila pobjegli. Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo. Svrnem u Jedrene svom starom dobrom učitelju Muslihedinu Užičaninu da ga poljubim u ruku i čujem njegov posljednji savjet. Starac, poluslijep od slaba svjetla i sitnih slova po debelim knjigama nad kojima kaplje, evo, već sedamdeset godina, obradova se kad me vidje. Ali kad ču da idem u Bosnu, diže desnu obrvu i u kratkovide oči iz sebe natopi brigu i tihu srdžbu.
– U Bosnu? Šta ćeš ti po Bosni?
– Da pomognem, da liječim, da podučavam, da podržim…
– Hm! Znaš li ti šta je Bosna?
– Sjećam se svakog trenutka proboravljenog u njoj.
– Ali Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Slušaj što ću ti reći! Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. Dragi moj, svuda opasnost od drugog obično reži za granicom. U Bosni, ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam. Ali ti savjetujem da ne ideš.
– Hvala ti na savjetu, ali ja idem.
– Čekaj! Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija i tamnija nego u Bosni. Vjeruješ li mi?
– Ali ja idem.
– Kaimijo, moj najbolji učeniče, ne idi! U Bosni te samo nesreće čekaju. Ostarjećeš prije nego što dozriš. Zašutićeš prije nego što uzmogneš progovoriti. Sjedi ovdje kraj mene i naslađuj se đakonijama što nam ih knjige pružaju. Život će ti teći u neprekidnim tihim radostima što krijepe vedrinom i snagom. Ostani!
– Moj mnogopoštovani učitelju, moram da idem. Goni me nešto neodoljivo, nešto kao kurjačka glad, kao skitnička radoznalost, kao pomamna žudnja za grijehom, ili – oprosti na neskromnosti – kao strast propovjednika. Možda ću se pokajati. Ali zar je kajanje zbog učinjenog najteža kazna? Mislim da je tegobnija praznina zbog propuštenog!”
POBUNE, 1966.
Sva Bosna mre u bijelim samrtnim mukama,
od gladnih godina,
od izgibija hiljada muških glava,
od silesije neskućenih izbjeglica,
od pošasti,
od požara,
od kuge i kugom suždrebne ružne uprave,
od duge,
od bijele tišine što gasi odžake sirotinjske i djecu na oči,
od nemoći zamrzlih, roditelja, ubija smrznoćom.
Jedva se nekako pročistiše drumovi. Sela se probiše prokopima jedno drugom. Drumovima počeše stizati vijesti gore za gorom – Austrija i Moskovija se, biva, dogovorile da podijele ovo Turske, od Stambola naovamo, Švabo uzima Bosnu, Srbiju, Arnautsku, Kara-Bogdansku, a ostalo, bezbeli, druga strana.
Švabo za granicom vojsku prikuplja, carska uprava iz Stambola za Bosnu nema ni groša, snađi se, Bosno, kako znaš, pošalji mi još osam hiljada ljudi ovamo na daleka crnomorska bojišta, a ti… tamo, biva, iscijedi iz svog polumrtvog tijela snage da se odbraniš.
Ali-paša Hećimović, vezir, lijeće po Bosni i štapom, bičem, sabljom goni sve živo gradove da utvrđuje, a i sam, kažu, suh hljeb jede, ne šalje Stambol Bosni ni groša, ni koliko da joj vezir smoka prismoči, heej, Beč je skupio vojsku, Beč grdnom silesijom zapasuje nadaleko, hoće Bosnu da pritisne sa sve četiri strane, vidi – Bosna se u samrtnim mukama koprca, čekao to i dočekao, i sad će da udari da je jednom zasvagda satare, preore i po svome preuredi.
Snijeg se prebrzo hučnom jugovinom istanji i izvjetri, raskaljanim isprovaljivanim drumovima lomataju se glasnici, sve, sve, sve što može zemljom hoditi i kakvim gvožđem izmahnuti, da ustaje i ide na travničko polje? Ko se do drugog petka kod kuće zateče, ima se objesiti na vlastitim vratima!
E, vidiš, jarane, tu ti se nešto čudno dogodi. Gospoda ajani bosanski, uvijek kao po dogovoru nesložni, sebičnjaci svadljivi, vukovi surevnjivi, najednom se složiše, a ostaće mi nepoznato jesu li se složili što im je Ali-paša bio dovoljno vješt, ili što su uvidjeli da im je svima zajedno imetku i guzici pripržilo. Trehnuše kesama i poletješe da na odbranu Bosne potroše sve – uticaj, ugled, bogatstvo, pa i glave, samo da novi tuđin ne nastupi ovamo, jedva se devera i sa starim. Mislim da su se više bojali osvete rajine, kojoj bi Švabo otvorio begovske kapije, nego samog Švabe. A mnogi je pamtio miris dima svog čardaka od vremena Savojskog, pa naovamo, u nekoliko navrata.
Tako se dogodi da se u pohodu nađoše jedinstveni jedan do drugog i beg i bosonog irgatin i graničar od zanata i izgladnio softa sa ćitabom pod pazuhom, a s nožinom za pojasom, i mlad razbojnik i star hadžija… i u toj šarenoj, a strašnoj vojsci i ja jadan sa svojih sedamdeset i sedam godina. Da izginemo, ali da se Beču ne damo.
HODŽA STRAH, 1973.
“Bosna boluje tegobe graničnog pašaluka i tako će bolovati sve dok ne postane središnja zemlja neke još nevidljive upravne cjeline, ili sama sebi i sluga i gospodar u suglasju sa susjedstvom.”
ČUDNOVATO, 1992.
