CVIJEĆE
Vele, da smo mi u Bosni
bezi gladni i ponosni,
i seljaci, čak i babe,
i trgovci iz kasabe,
svi – koji smo muslimani
narod čisto odabrani,
da smo katmer, šeboj, neven,
narod – u miris odjeven.
Pa da zato, ko u cvijeće,
u nas nitko dirnut neće.
A za takve odabrane
“cvjetove” treba li hrane?
Ne treba nam ni odjeće,
jer ko još na cvijet meće
opanke, čakšire, bluze?
Ko im daje kukuruze?
Strah me samo često tare
poslovice one stare:
– Šta od cvijeća može biti,
kad se svatko njime kiti?
BOSNA
U tvorničke hale, nebodere i automobile,
u asfaltirane autostrade i helikopterima okićeno nebo,
u izloge s frižiderima, televizorima i kaloriferima,
u barove sa stripteaseom, urlatorima i električnim gitarama
zakopana leži jedna još neumrla, još nezaboravljena Bosna
koju volim.
Nisu to mahale, ašik-pendžeri, kaldrme, šedrvani, turbeta, mezari,
nisu ni tukadosi na glavama starica u haljinama sjajnim, svilenim,
ni čakšire, ni tespihi međ prstima sa ćebenskim halkama,
ni aščinice s tepsijama bureka, džanećije i toplih drhtavih pača,
ni seljaci s crvenim šalovima oko glava
okićenih okom sokolovim i brcima Kraljevića Marka,
ni čaršijski ćefenci, ni crne kafe, ni salep zimi, ljeti doldrma i boza,
ni tovarni tankonogi konjići s prućem na nesigurnim klimavim samarima,
ni mujezini koji sa svih brda u suton pozivaju na molitve starce,
ni teferiči, janjci na ražnju, akšamluci uz obalu potoka i šutnju,
nešto je drugo što u Bosni umrlo nije i umrijeti nikada neće,
što živi u koraku svakom, u svakom osmijehu i suzi,
što volim.
Iz neobjavljenih pjesama Envera Čolakovića, pripremili Zlatan Čolaković i Esad Čolaković
