Piše: Elvir Musić
Čovjek je biće koje teži kontinuiranom usavršavanju, stjecanju novih vještina i iskustava, upoznavanju novog, drugog i drugačijeg, putovanju s namjerom da upozna prošlost i uspostavljanju kontakata s drugim članovima ljudske zajednice kako bi se mogao što bolje, jasnije i kvalitetnije spoznati i tako vinuti na nivo svijesti odakle je kadar sagledati vlastite potencijale. Pa ipak, na tim se putovanjima s vremenom počinje opredjeljivati za određenu oblast vlastitog bivanja, u toj se oblasti specijalizira i posveti joj većinu svog vremena, zauzvrat joj dodjeljujući laskavu titulu životnog poziva. Taj trenutak opredjeljivanja za određenu životnu, naučnu ili bilo koju oblast koja čini tek sitni detalj samog života čovjeka istovremeno opredjeljuje za životni detalj koji će promatrati, kojem će se diviti i koji će nastojati shvatiti u nastavku svog životnog putovanja.
Tako posvećen detalju, nažalost, ne samo da će sve manje dolaziti u priliku da sagleda cjelinu nego će nerijetko u drugim detaljima te cjeline pronalaziti nedostatke; nesvjestan da su nedostaci samo odraz njegovog nepoznavanja dijela detalja. Upravo su u takvoj situaciji danas mnogi koji nisu kadri sagledati cjelovitu sliku Bosne i Hercegovine – države koja se ističe svojom nesvakidašnjom ljepotom oplemenjenom mnoštvom detalja koji je ukrašavaju. Nerijetko će putnik-namjernik, pohodeći Bosnu i Hercegovinu, naići na neke pojave, običaje i detalje koji će ga nagnati na razmišljanje i propitivanje svega onoga što je mislio da do tog trenutka o Bosni i Hercegovini zna, a isto tako će na trenutke svim svojim bićem šutjeti fascinaciju onim što je u tom razmišljanju o ovoj zemlji, njenoj otvorenosti, tolerantnosti i širokogrudnosti saznao.
Putnik-namjernik, mislilac, mudroljubac ili pak vrli pitac koji smogne intelektualne hrabrosti upitati kto je ta, šta je ta, gdje li je ta, odakle je, kuda je ta Bosna mora biti svjestan da ispravan odgovor na sva ta pitanja može dobiti samo ako se oslobodi predrasuda i odstrani sve one naslage političke i ideološke prašine kojom njeni nevolitelji i mrzitelji žele skriti svu ljepotu nje kao ideje, kao zvijezde vodilje svima onima koji teže spoznati zemlju koja je iskusila toliko patnje, a uspjela ostati stamena u svojoj dobroti, plemenitosti i otvorenosti.
Jer, možda je samo u Bosni moguće zabilježiti jedan takav kolorit toponimijske raznolikosti koja nam otkriva da je moguće da majevičko selo orijentalnog imena kakvo je Mezgraje, na području općine Ugljevik, nastanjuju pravoslavni Neškovići, Mitrovići i Despotovići, te Sekulići, koji se krajem 19. stoljeća doseliše i sa sobom kao uspomenu na predački zavičaj donesoše slavu sv. Stefana Dečanskog, a da u drugom majevičkom selu po imenu Krstac, općina Teočak, žive muslimani Jusići i Hasanovići. I selo Krstac kod Vitinice, na području općine Sapna, nastanjuju Bošnjaci muslimani.
Jesu li i jedni i drugi mogli promijeniti ime sela i prilagoditi ga svojoj religijskoj tradiciji? Naravno da jesu. Mijenjana su iza ovog posljednjeg nasrtaja na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine čak i imena gradova, a da ne bude moguće promijeniti ime sela. Oni koji ne vjeruju da su mijenjana imena gradova neka se samo sjete Tomislav-Grada u Duvanjskom polju ili neka na starijim kartama potraže Uskoplje.
Imena sela i naselja širom Bosne i Hercegovine nisu mijenjana, između ostalog, i zbog spremnosti njihovih stanovnika da čuvaju tradiciju. Među najupečatljivije primjere odanosti bosanskog čovjeka vlastitoj tradiciji pronalazimo u očuvanju imena sarajevskog naselja Hrvatin.
Iako je osmanska uprava ovo naselje, mahalu, administrativno nazvalo Hadže-zade el-hadži Ahmed mahalesi, ono se – kako to bilježi profesor Ljubović – od pamtivijeka u narodu zvalo Hrvatin ili Veliki Hrvatin, a obližnja džamija kojoj mahala pripada lijepim i zanimljivim imenom Pod takišom. Naselje se nalazi između Hrida i Bistrika, o njemu su pisali Kreševljaković, Bejtić i Ljubović, a spominje ga i Mula Mustafa Bašeskija. Naselje Hrvatin postojalo je i prije Bašeskije, a u novijem periodu zabilježeno je nekoliko tumačenja imena tog toponima. S obzirom na to da je etimologija ili iskonoslovlje grana lingvistike koja proučava porijeklo riječi veoma otvorena za lingvističku kreativnost, ne sumnjam da se u minulim godinama mogao pronaći valjan etimološki slijed kojim bi bilo zanijekano postojanje nekog trgovca, zemljoposjednika, vlasnika konačišta, pisara ili pak samo dobrog čovjeka po imenu Hrvatin koji je u tom naselju u davna vremena živio i ustvrđeno da je Hrvatin ili Harvatin složenica od riječi ḥur (slobodan) i vatan (domovina), da je u nju utkana perzijska riječ ḫār (trn) pa da je posrijedi trnovito mjesto na obroncima Trebevića koje bismo mogli nazvati Trnjacima, ili da se, ipak, radi o riječi ḫar, magarac velikog stomaka, pa bi se tako taj dio trebevićkih padina mogao nazvati i Brstilištem.
No, to se nije dogodilo zahvaljujući naučnoj dosljednosti bosanskohercegovačkih naučnika; na prvom mjestu lingvista koji u većini prihvataju Skokovo objašnjenje, prema kojem se Hrvatin veže za etnonim Hrvat sa sufiksom -in za individuum. Vidović napominje da je Hrvatin prvo osobno ime nastalo od etnonima Hrvat, koje se spominje 1076. godine. Od ovog imena – a možda i od samog toponima – vjerovatno je, djelomično, nastalo prezime Hrvatinić, koje u Bosni i Hercegovini pretežno nose Bošnjaci. Zašto djelomično? Pa, između ostalog, zato što je slična pretprezimena Hrvatinić bila i jedna od najuglednijih bosanskih plemićkih porodica koja je iznjedrila vladara Zapadne Bosne i Dalmacije i nosioca titula herceg splitski, veliki vojvoda bosanski, potkralj Dalmacije i Hrvatske i knez Donjih Kraja – Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1350–1416). Sestrić bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, hrvatsko-ugarski kralj Ladislav Napuljski ga je, nakon krunidbe u Zadru 1403. godine, imenovao za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Vrbaskoj banovini, titulirao hercegom splitskim i povrh svega mu dodijelio i otoke Brač, Hvar i Korčulu.
Nije to jedini toponim vezan za etnonim Hrvat na prostoru Bosne i Hercegovine. Štaviše, na prostoru ove predivne zemlje na taj etnonim nailazimo i u nazivlju sakralnih objekata. Naprimjer, na području Repnika kod Banovića nalazi se džamija Hrvati, a istoimena džamija nalazi se i u lukavačkoj mjesnoj zajednici Hrvati. Selo Hrvati nalazi se i pored Srebrenika. Sačuvana narodna predaja kaže da je u to selo stigao efendija iz Slavonije i da je odmah počeo graditi džamiju kako bi se muslimani mogli okupljati i slaviti Boga Uzvišenog. Njega i sve one koji su na to područje stigli s hrvatskog podneblja domicilno stanovništvo zvalo je, jednostavno, Hrvatima pa su tako nazvani i njihovo novo selo i džamija u njemu.
Migracije muslimanskog stanovništva s prostora kojim se danas proteže Republika Hrvatska nisu nimalo ni čudna ni strana pojava u povijesti. Na iskraju, neki od hrvatskih gradova u prošlosti su nastanjivali muslimani koji su se pred napadima nemuslimanskih carevina i kraljevina povlačili prema Bosni. O tome svjedoči i jedna vrlo zanimljiva, u antologijama hrvatske usmene lirike zabilježena pjesma, u čijim se stihovima evidentno vidi nehrvatska perspektiva: Kad kauri Klis grad porobiše / Dosta lipa roblja zarobiše: / Zarobiše ćercu dizdarevu. / Kad su došli na to sinje more, / umiva se gizdava divojka: / Sinu lice kano žarko sunce! / A to vidi Šime Latinine / Maša joj se rukom u nidarca. / A veli mu gizdava divojka: / “Pri seb’ ruke, čobanino vlaška! / Nisu dojke za te odgojene, / Već za dragog, pašu bosanskoga”.
Vrlo je zahvalno zaviriti i u sadržaj muslimanskih epskih pjesama sačuvanih u raznim antologijskim zbirkama. Tako, naprimjer, u antologiji Hrvatske narodne pjesme, Junačke pjesme (Muhamedovske), koju je skupila i izdala Matica Hrvatska, nailazimo na opjevanu Ženidbu Kumalić Mujage, gdje se spominju bezi po širokoj Lici i beg Zenković ispod Velebita (1898: 466-483). U istoj antologiji zabilježena je Ženidba dvaju Ćejvanagića: Vino piju dvi age careve / U aharu gazi-Ćejvanage. / Jedno j’ aga gazi-Ćejvanaga, / Drugi šuro Kurtagić Alaga / Od Gospića, sa široke Like…/
Činjenica da se na prostoru izvan granica Republike Hrvatske nalaze toponimi povezani s etnonimom Hrvat nije nešto čemu bi se putnik-namjernik trebao čuditi, a niti nešto što bi ga tek tako bacalo u temeljito promišljanje duha Bosne i Hercegovine. Na slične toponime naići će i u Sloveniji (Hrvatin), valjevskoj regiji (Rvati), ali i nedaleko od Bitole u Sjevernoj Makedoniji (Arvati). Krene li prema moru, kod Vezirova mosta na Morači naići će na Rvatsku Stubicu, gdje su Crnogorci, koje Turci nazivahu Hrvatima, opljačkani prilikom njihovog povratka iz Stambola. Pod Avalom blizu Beograda nalazi se Rvatsko Selo, a na Prespanskom jezeru Harvati.
Sve to lijepo bilježi i Petar Skok, a Vidović dodaje da su kod Zvornika u Podrinju, odakle su se katolici početkom 18. stoljeća iselili u Srijem i Bačku, postojala sela Gornji i Dolnji Hrvati.
Međutim, ono što bosanskohercegovačke toponime vezane za etnik Hrvat razlikuje od toponima iste ili slične poveznice na prostoru drugih država u regiji jeste činjenica da mjesta i naselja Hrvati i Hrvatin u Bosni i Hercegovini nastanjuju Bošnjaci koji se, pretežno, tako i prezivaju. Da, prezime Hrvat na prostoru Bosni i Hercegovine većinom nose Bošnjaci. Zanimljivo je da u Hrvatskoj, tačnije u Zagrebu, Novskoj, Labinu, Babinoj Gredi i Sisku, živi dvjestotinjak Hrvata prezimena Hrvat, koji su, prema Acti Croatici, na ta područja migrirali iz Bosanske krajine; tačnije iz Prijedora i Sanskog mosta.
Bošnjaci prezimena Hrvat, sudeći prema dostupnim telefonskim imenicima, pretežno žive u Sarajevu, Hadžićima, Srednjem, Podlugovima, Vogošći, Gračanici, Sladnoj, Lukavcu, Srebreniku, Varešu, Brezi, Zenici, Begovom Hanu, Ilijašu, Čatićima, Prijedoru i Sanskom Mostu. Bošnjaka Hrvatovića ima na Ilidži, u Lukavcu, Bukinju, Dobošnici, Banovićima i Bugojnu, a prezimena Hrvo u Sarajevu i Tuzli. S obzirom na to da je za prezime Hrvačić moguće pronaći druge etimološke nizove istog ili sličnog logičkog intenziteta, te da se, osim za etnik Hrvat, može povezati i s hrvanjem, njega nismo uvrstili u ovo istraživanje, ali je i to prezime vrlo zanimljivo za temu koja na veoma interesantan način otkriva ljepotu duha Bosne i Hercegovine i neprolaznost Bosne kao ideje, a ne samo kao geografskog prostora markiranog međunarodno priznatim granicama. Petar Skok (str. 691) spominje Husejna Horvaćanina, odabašu grada Jasenovca (1676–1692).
Prezime Horvat jedno je od najrasprostranjenijih prezimena u Republici Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini ga pretežno nose Hrvati, a pronalazimo ga u Sarajevu, na Nišićima, te u Banovićima, Živinicama, Zenici, Velikoj Kladuši, Drinovcima, Banjoj Luci, Busovači, Novom Travniku, Mostaru i Kiseljaku, dok Hrvati prezimena Horvatinović nastanjuju Tuzlu. Prezime Horvat spominje se i u Matičnoj knjizi Katoličke crkve iz 1669. godine.
