Mahmud Derviš i poezija otpora: Pretposljednji govor “crvenog Indijanca” pred bijelim čovjekom

Dervišev opus predstavlja unikatnu epopeju o narodu kojem nije dozvoljeno da postoji i živi na svojoj zemlji. Prva Derviševa sjećanja poklapaju se s 1948. godinom i al-nakbom, kada je njegovo selo Birwa potpuno izbrisano s lica zemlje. On je kao prognano dijete odlučio da čuva, slavi i kudi svoju zabranjenu zemlju u arapskom jeziku, u čijoj je poeziji odslikavao palestinsku povijest sve do 2008. godine, kada je, kratko nakon što mu je u Sarajevu uručena nagrada “Bosanski stećak”, preselio na Ahiret

Palestinska stvarnost već više od jednog stoljeća nalikuje slikama “beskrajnog dana” u kojem se Palestinci iznova bude te bivaju ubijani, zatvarani i proganjani na komadićima otete im zemlje, koji se, pak, neprestano smanjuju. Ubice/subjekti i žrtve/objekti su nepromjenjivi, premda se izraelska naselja neprestano šire, a palestinska geta i logori smanjuju, baš kao i brojčano stanje jednih i drugih. Ovaj je košmar počeo brojnim terorističkim napadima cionističkih doseljenika na palestinska sela i gradove u razdoblju od 1930. do 1940. godine, uz blagonaklonost britanskog protektorata, da bi se završni čin desio 14. maja 1948. godine, kada je David Ben Gurion okupaciju Palestine proglasio rođenjem Eretz Israela, odnosno ostvarenjem ekskluzivne jevrejske države – Izrael.

Da parafraziram Lewisa Carrolla, Humpy Dumpty bio je u pravu, značenje i smisao svijeta određuje onaj jači ili pozicija gospodara. Od tog maja 1948. godine do danas neprestano se nadograđuje “tvrđava Izrael”, prema definiciji Ilana Pappea. Taj se proces realizira raznolikim  strategijama masovnih egzekucija, istrebljivanja, progona, pritvaranja, represalija, memoricida, kulturocida i, konačno, genocida nad palestinskim narodom. Tokom i neposredno nakon okupacije izraelske snage protjerale su osamdeset i pet procenata autohtonog palestinskog stanovništva. Osim potpunog uništenja brojnih palestinskih sela i manjih gradova, izraelski režim je u potpunosti “očistio” gradove Safad, Bejsan, Tiberiju, Beršebu i el-Medždel, hvaleći se stoprocentnim učinkom u operaciji čišćenja koja je podrazumijevala ubistvo ili progon domicilnog stanovništva. Navedene progone pratili su brojni masakri utvrđeni poznatim planom “Dalet”. Taj je plan rezultirao masovnim ubistvima u al-Tiri, Tanturi, Bajt Darasu, Hawli i drugim mjestima 1948. godine, egzekucijama civila u Šerefatu 1951. godine, te pokoljima koje je izvršila izraelska vojska u Qibji 1953. godine, u kojoj je pobijeno sedamdeset i pet posto stanovništva, Kefr Kasimu, Gazi i Han Junusu 1956. godine, Al-Samu’u 1966, te Sabri i Šatili 1982. godine, u kojima je ubijeno blizu tri hiljade palestinskih civila, uključujući starce, žene i djecu, što je nagnalo UN da ovaj zločin proglasi genocidom. Treba li ovom spisku dodati masakr i opsadu Ramalle 2002, razaranje Gaze u osvit 2009. godine, pri čemu je izraelska vojska ubijala palestinske civile nekonvencionalnim oružjem, fosfornim bombama i bojnim otrovima? Da li onda u tom kontekstu iznenađuje trenutno razaranje Palestine i lov na Palestince u Gazi, na Zapadnoj obali i na okupiranim teritorijama (unutar Izraela)?!

Beskrajni dani ubijanja ili vječni prezent cionističke tanatopolitike bujaju već stotinu godina. Premda su uloge u tom stoljeću bile predodređene, te je takvo stanje, iz globalne perspektive, uglavnom prihvatljivo, značenja učesnika (i njihove borbe) u ovom moralnom ponoru čovječanstva se aktivno mijenjaju. U početku, Palestinci “nisu uopće ni postojali” pa su cionisti, kao “narod bez zemlje”, došli, kako nas je podučila Golda Meier, u tadašnju Palestinu kao “zemlju bez naroda”. Potom su oni preživjeli Palestinci, ipak, u izraelskom pravu označeni kao “prisutni koji ne postoje”.

Naposljetku, Palestinci su u svojoj zemlji postali militanti, teroristi i ekstremisti, što zorno odslikava veličinu grijeha njihovog otpora. Danas Palestince i njihovu tragediju opet teško primjećujemo iz mnogo razloga. Njihova traumatična svakodnevnica je toliko nadrealno teška da je, kako kaže Yasir Suleiman, “običnom čovjeku skoro nemoguće postati ili saosjećati s Palestincem, baš kao što je Palestincu skoro nemoguće sanjati da će se nekada osjećati ‘normalno’ kao obični čovjek”. Pogubnija od toga jeste ustvari medijska simulacija kojom se palestinska stradanja iščitavaju logikom i vokabularom izraelskog agresora, te mi u najboljem slučaju čitamo o izraelsko-palestinskom konfliktu, odnosno u pravilu čujemo kako palestinski teroristi i “Hamas” ispaljuju rakete na izraelske gradove, pri čemu sama izraelska vojska redovno izvještava kako te rakete padaju po palestinskim getima, odnosno da iste ne mogu probiti željeznu kupolu moćne izraelske armije. Ima nečeg fosfornog u takvoj logici.

U takvom globalnom simulakrumu u kojem se strategijama Baudrillardove “čiste inteligencije zla” veliča iživljavanje nad pokorenim narodom u logoru, odnosno simbolički i zbiljski pleše nad grobovima palestinske djece, osjećam se nedovoljno snažnim da pružim efektivan odgovor ili doprinos. S druge strane, imam privilegiju poznavati (likom i djelom) palestinske književnike, mahom pjesnikinje i pjesnike, među kojima ističem velikog Mahmuda Derviša. Posebna slika Palestine te nade u Palestinu krije se kako u njihovoj nadljudskoj volji za životom, tako u njihovim književnim djelima kao posebnim vidom intimne povijesti Palestine. Ova se književnost, silom svog društvenog, historijskog i političkog konteksta, imenuje književnošću otpora.

Posebno mjesto u ovoj književnosti ima poezija otpora kao jedinstven poetički fenomen unutar savremenog arapskog pjesništva, koja ne predstavlja “nevinu tekstualnost apstrakcije” ili Croceovu “čistu poeziju” načinjenu po uzoru na esencijalističku bjelinu pisanja modernističke avangarde XX stoljeća, te, pod teretom stvarne i neprestane historijske tragedije, ne pristaje na postmodernističku parahistoričnost, već jasno (po)kazuje svoje (po)etičke pozicije. Kazano rječnikom Fredrica Jamesona, poezija otpora predstavlja “društveno-politički čin” prvog reda. Razlog za to jeste upravo kontekst u kome je pjesnik, kao i njegov narod u cjelini, suočen s egzistencijalnom prijetnjom i uništenjem od strane Izraela. Svaki pokret ili čin pjesnika/Palestinca predstavlja angažman usmjeren protiv Centra Moći koji ne priznaje postojanje Drugog, a u ovom slučaju autohtonog, palestinskog subjekta. Palestinska poezija otpisuje cionizmu i izraelskoj mitomaniji, te ukazuje na pokroviteljstvo zla od strane dehumaniziranog Imperija. Ova poezija vraća poljuljani legitimitet pisma koji je doveden u pitanje i podriven poststrukturalističkim koncepcijama i opsjenama povijesnog agnosticizma. Palestinsko pjesništvo implicitno dekonstruira i relativizira ovaj postmodernistički koncept, te ne pristaje na lomno doba “etike neutralnosti”, prema kojom su izbrisane granice dobra i zla, istine i laži, stvarnosti i mitomanije, jer svoju istinitost temelji na neumoljivom prisustvu  i realnom referentu. Stoga je poezija otpora neminovno i kulturalno pamćenje u kojem se čuvaju uspomene na stvarni prostor koji gasne pod naslagama cionističkog simulakruma zla. Tako poezija otpora gradi prostor za uobličavanje identiteta kojem je od strane Centra Moći “(pre)suđeno” da nestane. Funkcija ovog identiteta jeste očuvanje istine i čovječnosti u etički razmrvljenom i idejno isfragmentiranom dobu savremene obezduhovljenosti, prenosi Stav.

U narednim stranicama ponudit ću tek mali dio poezije otpora kojim je Mahmud Derviš opjevao različite dijelove palestinske povijesti i postao jednim od njenih najčuvenijih sinova. Dervišev opus predstavlja unikatnu epopeju o narodu kojem nije dozvoljeno da postoji i živi na svojoj zemlji. Prva Derviševa sjećanja poklapaju se s 1948. godinom i al-nakbom, kada je njegovo selo Birwa potpuno izbrisano s lica zemlje. On je kao prognano dijete odlučio da čuva, slavi i kudi svoju zabranjenu zemlju u arapskom jeziku, u čijoj je poeziji odslikavao palestinsku povijest sve do 2008. godine, kada je, kratko nakon što mu je u Sarajevu uručena nagrada “Bosanski stećak”, preselio na Ahiret. Poetski tekstovi pred vama fragmenti su te intimne i poetizirane povijesti u kojima naziremo dubinu i neprevodivost palestinskog iskustva kojem je domovina jedini smisao života (pjesma Na ovoj zemlji), te za koju žive, piše, bori bez obzira na “otpisanost” od svijeta i svemoć  cionističkog dželata (pjesme Tebi što čitaš retke oveOdanostIzazov). Ova nam epopeja otkriva i bešćutnost lažne arapske sabraće (pjesma Ja sam Jusuf, oče moj) kontekstualizira problem Palestine u ideološkoj matrici i geografiji Imperija (poema Pretposljednji govor “crvenog Indijanca” pred bijelim čovjekom), te dotiče epistemološke aporije pamćenja kroz koncepte prisutnog/istaknutog i odsutnog/zaboravljenog (pjesma Bit ćeš zaboravljen kao da te nikad bilo nije). Konačno u poemi/zbirci Stanje opsade Derviš upozorava na paradokse cionističke nekropolitike, ali i nadu da se može umaknuti sumraku savremenog simulakruma i tamnicama totalitarne ideologije, te poezijom sanjati ponovno uzdignuće duha i humaniteta, odnosno nastojati “gajiti nadu”, kako je to činio i Derviš tokom bestijalne izraelske opsade Ramalle 2002. godine, kada je to svoje, a ustvari naše stanje zatočenosti nadahnuto opisao stihovima: Ovdje na padinama brežuljaka/ Pred sumrakom i kapijama vremena/ Nadomak vrtova izlomljenih sjena/ Činimo sve ono što čine zatočenici/ I ljudi dokoni: Gajimo nadu.

 

Mahmud Derviš (13. III. 1941. – 9. VIII. 2008)

PRETPOSLJEDNJI GOVOR “CRVENOG INDIJANCA” PRED BIJELIM ČOVJEKOM

  

Na ovoj zemlji

Na ovoj zemlji vrijedi živjeti.
Zbog treperenja aprila,
Jutarnjeg mirisa hljeba,
Mišljenja žena o muškarcima,
Eshilovih djela,
Prve ljubavi,
Gnijezda na stijeni,
Majki što bdiju nad uzdasima naja
Zbog dušmanskog straha od uspomena.

Na ovoj zemlji vrijedi živjeti.
Zbog posljednjih dana septembra,
Žene sa bujnim grudima u kasnim četrdesetima,
Trena sunčeva svjetla u tamnici,
Oblaka što zrcali jata stvorenja,
Zbog pozdrava naroda onima koji sa osmijehom
U smrt odlaze.
Zbog straha tiranina od pjesama.

Na ovoj zemlji vrijedi živjeti.
Jer na ovoj zemlji je princeza svijeta
Majka svih početaka, majka svih krajeva.
Zvala se Palestina.
I počela se zvati Palestina.
Moja princeza… Vrijedi, jer ti si princeza moja,
Vrijedi da živim i ja.

 

Tebi što čitaš retke ove

Tamni su ljiljani u srcu mome,
Vatra plamti na ovim usnama.
Iz kojeg bezdana izmiliše,
Križevi od srdžbe?
Prihvatio sam svoje boli,
Prigrlio pogrome i gladi.
Srdžba je moja ruka. Srdžba mi na usnama.
Krv u mojim venama rijeka je bijesa!
Ti, što čitaš retke ove,
Ne očekuj od mene šapate!
Niti riječi uzvišene!
Šta vrijedi cvijeće,
Ako se skrilo u guste šikare?
Zašto ne mogu riječima crvenim
Zaliječiti rane nevidane?
Ovo je patnja moja!
Uzaludan udarac u pijesak,
I drugi međ’ oblake!
Dovoljno je što sav sam od srdžbe,
Jer srdžba je kresivo za vatre velike!

 

Odanost

Tvoj sam glas nosio svojim srcem i venama,
Pa ako napustiš bitke ove, ni tebe biti neće.
Ako poput oštrica vatre ne budu rime moje,
Bacit ću u vjetar sve stihove i pjesničke ukrase!
Vjerujem u borbu, poslije koje me neće biti
Ili, ću, pak, dušmaninu vješala pripremiti.
Vjerujem da riječi su plam, pa, važno nije,
Da li pepeo postat ću ja ili tijelo mog neprijatelja!
Ako umrem, jedna spoznaja dovoljna je:
Ljudi će napisati iznad groba:
„Nikad umro nije!“

 

Ja sam Jusuf, oče moj

Ja sam Jusuf, oče moj. Oče moj, braća rođena ne vole me. Ne žele me, oče moj.
Napadaju me i na me bacaju kamenje. Riječi mi mučne govore.
Žele da umrem pa da me pohvale.
A oni su preda mnom zatvorili kapije doma tvojega. Oni su me otjerali sa poljana.
Grožđe su mi otrovali, oče moj. Igračke mi polomili, oče moj.
Kad se lahor mojom kosom poigravao, mučki napadoše, i mene i tebe.
Pa, šta im to ja učinih, oče moj?
Onomad, kad leptiri su mi oko ramena plesali, kad klasje mi se smiješilo,  i ptice mi se u krilu gnijezdile.
Pa, šta im to ja učinih, oče moj, i zašto baš ja?
Ti me nazva Jusufom, a oni me u bezdan baciše, i za to vuka okriviše;
A vuk je milostiviji od brataca mojih.
Najdraži oče moj! Da l’ šta zgriješio sam kada rekoh:
„Vidjeh jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec! Vidjeh ih kako sedždu mi čine.“

 

Izazov

Stegnite moje okove, uzmite hartije i cigare,
Usne mi prašinom ispunite.
Ali znajte da poezija je krv u ovim venama
So u krušnim mrvama,
Sjaj oka mojega,
Ona može biti ispisana noktima, zjenicama i sabljama.
I ja ću je kazivati
U zatvoru,
U hamamu,
I u staji,
Pod udarima bičeva,
U okovima
I najgorim mučenjima:
Milion ptica na granama je srca mojega
I svaki od njih sklada pjesmu rata.

 

Pretposljednji govor „crvenog Indijanca“ pred bijelim čovjekom

1.

I tako, mi smo ti koji jesmo kraj rijeke Misisipi. Pripada nam ono što od jučer ostalo je,
Ali boja neba se promijenila, i more sa istoka isto nije,
Bijeli gospodaru! Vlasniče konja,
Šta želiš od onih koji noću odlaze šumama?
Uzvišen je naš duh, sveti su naši pašnjaci,
A zvijezde su riječi blistave. Ako se u njih zagledaš pročitat ćeš naše priče sve:
Rođeni smo ovdje, između vatre i vode.
Ponovo ćemo se roditi među oblacima na rubu azurne obale kad Sudnji dan nastane.
To će uskoro biti, pa, ti više ne kosi travu i ne ubijaj vlati njene,
Jer u njoj duh je naš koji štiti dušu zemlje ove.
Vlasniče konja! Poduči ata svoga da se izvine
Duhu prirode zbog svega što našem drveću učinio je:
Ah! Drveće, sestre moje
Mučiće te baš kao što su mučili mene.
Zato nikad ne zatraži oprosta
Od drvosječe što majku moju i majku tvoju ubio je.

2.

Bijeli gospodar nikada neće razumjeti riječi drevne
Što su potekle ovdje od duša što su između nebesa i krošanja lebdjele.
Kolumbo slobodni, ima pravo da otkrije Indiju u bilo kojem moru,
Njegovo je pravo da naše duhove zove začinima ili Indijancima.
On može da razbije morsku busolu da na svome pravcu ostane,
Može ispraviti vjetrove Sjevera! Ali on nikako ne može da povjeruje
Da izvan granica njegove mape postoje ljudi koji su jednaki, poput zraka i vode!
I da se oni rađaju baš kao što se ljudi rađaju u Barceloni,
Samo što se oni za sve mole Bogu prirode i ne obožavaju zlatne poluge.
Kolumbo slobodni tragao je za jezikom kojeg ovdje bilo nije,
Za zlatom u lobanjama naših dobrih djedova.
I dobio je sve što je htio od nas živih i nas mrtvih!

Pa, zašto onda i iz groba nastavlja svoj pohod koljački sve do kraja?
Nama ništa nije ostalo osim nekoliko ukrasa za ruševine i perja mekahnoga na odjeći mornara.
Sedamdeset miliona srca iščupao si
Zar nije dovoljno i previše, pa opet želiš da se vratiš iz mrtvih kao kralj na prijestolju novog vremena.
Zar nije došao čas, tuđine, da u istom dobu sretnemo se mi, stranca dva?
I na istoj zemlji, baš kao što neznanci pred ponorom susretnu se?

Naše je ono što je naše… i još komad vašeg neba.
Vaše je ono što je vaše… i još dio naše vode i zraka našega.

Naše je ono što imamo od kamenja… a vaše ono što imate od željeza
Dođi da podijelimo svjetlost pod okriljem hlada.

Uzmi noći koliko želiš, nama ostavi barem dvije zvijezde
Da naše mrtve pokopamo u orbite nebeske.
Uzmi mora koliko želiš, nama prepusti barem dva talasa,
Da ulovimo nešto ribe.

Uzmi zlato iz zemlje i sa sunca, nama ostavi zemlju naših imena
I onda se vrati, tuđine, svome rodu i nastavi za Indijom tragati.

3.

Naša imena su razgranate mladice Božijeg govora,
Ptice ove kruže visoko su iznad pušaka.
Ne lomite drvo našeg imena, vi što pristižete s mora sa ratnim pokličima.
Ne puštajte razjarene konjice ovim mirnim poljanama.
Vama vaš Bog, nama naš; vama vaša vjera, nama naša.
Zato, nemojte Allaha pokopavati u knjige
U kojima vam je obećana zemlja na našim rodnim grudama,
Kao što vi tvrdite, i nemojte vašeg Boga učiniti tek stražarem na dvoru kralja!
Uzmite ružu naših snova kako bi ste osjetili naše veselje!
Spavajte u hladu naših vrba kako bi ste letjeli poput jata golubova,
Baš kao što su u miru letjeli naši dobri preci, i u miru se vraćali.
Bijeli ljudi, nedostajat će vam uspomene na odlaske sa Sredozemlja,
Nedostajat će vam vječita samoća u šumi daleko od provalija,
Nedostajat će vam mudrost poraza, padova i izgubljenih ratova,
Nedostajat će vam stijena što stoji stamena u divljoj rijeci vremena,
Nedostajat će vam trenutak bilo kakvog sanjarenja
Koje bi u vama probudilo nebesa bez kojih ne može zemna prašina,
Nedostajat će vam tren kolebanja između dva puta,
I Euripid će vam nedostajati jednoga dana,
Himne iz Kanaana i Babilona…
Nedostajat će vam
O Sulamiti Solomonova pjesma na pjesmama, nedostajat će vam čežljivi cvijet ljiljana,
Nedostajat će vam, bijeli ljudi, uspomene na dane kad ste krotili divlje konje,
Srce koje škrguće o hridi što glačaju ga u melodijama violine… Nedostajat će vam to sve.
Nedostajat će vam smetenost revolveraša: Ako nas već morate ubiti,
Nemojte ubiti ta bića što su sa nama drugovala, nemojte ubiti našu prošlost
Nedostajat će vam primirje sa našim duhovima u danima jalove zime,
I sunce što slabije sija, i mjesec što nije pun, a sve da bi zločin bio manje proslavljen
Na ekranima kina, pa dajte sebi vremena
Da ubijete Allaha…

4.

Dobro znamo šta u sebi skriva ova maglina što na nas nadire
Nebo se spušta i na našoj zemlji ispušta dušu.
Vrba se kreće na krilima vjetra i zvijeri osnivaju svoja carstva
U zjapovima ranjenoga kosmosa dok morska voda nagriza naše drvene kapije.
Ni prije stvaranja zemlja ne bijaše ovako bremenita.
Ali mi smo spoznali nešto slično još prije početka vremena.
Vjetrovi će nam prenijeti kazivanje o našem počelu i kraju, no krv ćemo liti za ovo naše sada
Pa ćemo dane svoje pokopati u pepeo legendi. Atina nije naša.
Razaznajemo vaše doba u maglini prostora. Atina nije ni vaša.
I dobro znademo šta nam je pripremila sila čelična, gospodar ovog vremena,
I za božanstva što ne izbrojaše sol u kori našega kruha.
Znamo da je činjenica moćnija od istine, znamo da su se vremena promijenila.
Onomad kad se promijenila vrsta oružja.
Pa, ko će onda uzvisiti glasje naše do suhih kiša u oblacima?
Ko će poslije nas svjetlost glačati? Ko će živjeti u našim hramovima?
Ko će naše običaje čuvati od jeke čelika?
Stranac je kazao: „Obradovat ću vas civilizacijom“ – i potom nastavio:
„Ja sam gospodar vremena i dođoh da naslijedim vaša ognjišta.
Idite pred nama, pa da leševe vaše možemo brojati na površini jezera.“
„Obradovat ću vas civilizacijom“ – reče – „da bi jevanđelja živjela.
Prođite, da Bog ostane meni samome.
U očima našeg Uzvišenog Boga, mrtvi Indijanci bolji su od živih.
Gospodar je bijel, baš kao što je bijel ovaj dan. Vaš svijet vama, a naš nama.“
Stranac je kazivao čudne riječi, a u zemlji je kopao bunar da u njega pokopa nebesa.
Stranac je kazivao čudne riječi i lovio našu djecu i leptire.
Tuđine, šta li si to samo obećao našim vrtovima?
Cvjetove od cinka što ljepši su od naših ruža? Pa neka bude šta biti mora.
Međutim, znaš li da jelen ne pase travu koju je namočila krv naša?
Tuđine, znaš li da su bivoli naša braća, a biljke naše sestre?
Ne kopaj dalje! Ne probadaj kornjaču na čijim leđima
Snatri naša majka zemlja.
Naša drva su njena kosa, a njeni ukrasi su naša gizdava odora.
„Na ovoj zemlji nema smrti“. Zato ne mijenjaj njeno krhko tijelo.
Ne razbijaj zrcala njenih voćnjaka.
Ne struži je, ne nanosi joj bola. Naše rijeke, pojas oko njenog struka.
Mi smo njena djeca, i mi i vi, pa nemojte je ubijati.
Za koji tren nas više neće biti, uzmite nam danak u krvi,
A nju ostavite onakvom kakva jeste
Taj najljepši stih Božiji na vodi
Njemu i nama.
Glasje naših predaka slušat ćemo u fijuku vjetrova,
Njihove ćemo damare osjećati u ocvalim krošnjama.
Ova je zemlja naša majka i svaki je kamen svetinja.
Ova je zemlja koliba u kojoj božanstva žive sa nama
Sa svakom zvijezdom što osvjetljava noć naših molitva.
Hodili smo goli dok nas nije odjenula duša,
Duša žena što za nas pripremaju zemaljske darove.
Naša povijest je povijest njena. I konačno je došlo vrijeme
Da na njoj se rodimo i od nje njoj se vratimo.
Zemlji vraćamo svoje duše sasvim polahko,
Uspomene na naše voljene čuvamo u teglama, zajedno sa soli i uljem.
Njihova imena smo vezali za noge ptica sa potoka.
Bili smo prvi. Urođenici. Nije postojao krov između neba i naših plavih kapija
Niti konjice da pasu travu naših jelena u poljima
Niti tuđina da prodiru kroz noći naših žena.
Zato, dajte naj vjetru da milno oplakuje narod ovog ranjenog prostora
I vas da oplakuje…
Da već sutra gorko plače i nad vama!

5.

Opraštamo se sa ognjištem i ne uzvraćamo na pozdrav.
Ne propisujte nam zakone novoga boga, tog čeličnog boga.
I ne tražite od mrtvih nikakvog mirovnog sporazuma, jer od njih ne osta baš nikoga.
Nema nikoga da vas pozdravi, da vam bude onaj drugi.
Ovdje smo toliko toga podigli i da nije bilo engleskih pušaka, francuskog vina i gripe
Živjeli bismo životom pristojnim drugujući sa narodom jelena
I čuvali bismo naša usmena predanja i obradovali bismo vas sa čednošću i tratinčicama.
Vama vaš, a nama naš Bog, vama vaše, a nama naše jučer,
Jer povijest je rijeka u koju gledamo dok se u našim dubinama vrijeme guši u suzama.
Da li ste ikada zapamtili barem nekoliko stihova, pa možda zbog toga odustali od pokolja?
Zar vas nisu žene rodile? Zar niste poput nas dojili mlijeko čežnje za majkama?
Zar niste, poput nas,  pravili papirna krila da se pridružite lastavicama?
Mi bismo vas obradovali proljećem, pa nemojte prema nama okretati oružje!
Možemo mi sa vama razmijeniti pokoji poklon i poneku pjesmu.
Ovdje je živio moj narod. Ovdje je moj narod skončao. Ovdje se u krošnjama kestena
Kriju duše moga naroda. Vratit će se narod moj u zraku, svjetlu i vodi.
Uzmite domovinu moju sabljom, ali ja ne stavljam svoga imena
Na sporazum  između žrtve i dželata.
Neću staviti svoj potpis na prodaju nijednog trna oko žitnih polja.
I znam dobro da danas ispraćam posljednje sunce, svoje ime zamotavam u vjetar
I padam u rijeku. Znam da se vraćam u majčine grudi
Da bi mogao, bijeli gospodaru, zakoračiti u svoje vrijeme.
Na mome mrtvome tijelu podigni spomenike slobode koji ne uzvraćaju na pozdrave.
I zarij svoj željezni križ u moju kamenu sjenu.
Uskoro ću se i ja uspeti do visina pjesme
Što pjevaju je mase što se same ubijaju šireću povijest svoju do krajnjih daljina.
Njoj ću pridružiti poj naših glasova:
Ovdje su tuđini osvojili sol i more se zatalasalo u oblacima,
Osvojili su tuđini i ljusku pšeničnog zrna u nama,
Postavili žice za telefon i struju.
Ovdje se od tuge u smrt bacio soko.
Ovdje su nas pobijedili tuđini.
U ovo novo doba nama ništa nije ostalo.
Oblak za oblakom, naša tijela isparavaju u svemiru.
Zvijezda za zvijezdom, ovdje svjetlucaju naše duše preko raspjevanog kosmosa.

6.

Dugo će vode proteći dok naša sadašnjost postane prošlost poput nas.
Otisnut ćemo se u vječnost, ali prije toga odbranit ćemo drveće koje oblačimo,
I noćne melodije i mjesec taj ponad naših koliba za kojim čeznemo.
Razigrane jelene i glinu naših vrčeva branit ćemo,
I naše pero u krilu posljednjih stihova.
Uskoro ćete podignuti vaš svijet na našim ognjištima
I od grobova naših napraviti put do satelita. Ovo je doba industrije.
Ovo je čelično doba u kojem se iz komada uglja pjeni šampanjac moćnika.
Tamo su mrtvi i kolonije, mrtvi i buldožeri, mrtvi i bolnice,
Mrtvi i ekrani radara koji promatraju preminule
Koji umiru više puta za svoga života, kao što promatraju mrtve
Koji žive nakon ovog života i mrtve koji gaje zlo civilizacije i nakon smrti,
I one mrtve koji umiru da zemlju ponesu iznad zemnih ostataka.
Kuda to, gospodaru moj bijeli, odvodiš moj narod…. i narod svoj?
U koji bezdan zemlju odvodi taj robot opasan avionima i ratnim brodovima,
U kojem ćete to prostranom  ponoru skončati?
Činite što vam je volja: novi Rim, digitalna Sparta
I
Ideologije ludila
A mi ćemo pobjeći od vremena za koje nismo stvoreni
Otići ćemo u zemlju ptica i postati jato negdanjih ljudi.
Gledat ćemo našu domovinu kroz kamenje i nebeske zjapove.
Gledat ćemo na našu domovinu  kroz govor zvijezda,
I viriti na nju kroz zrak iznad jezera i preko nježnih stabljika kukuruza,
Kroz cvijeće iznad naših grobova i lišće bijelih topola i svega ostalog.
Opkolit će vas, bijeli ljudi, pokojnici koji umiru, mrtvi koji žive,
Mrtvi koji se vraćaju, mrtvi koji otkrivaju tajne.
Dajte zemlji dovoljno vremena da kaže istinu, potpunu istinu
O vama
I o nama…
O nama
I o vama!

7.

Tamo mrtvi spavaju u odajama koje ćete tek graditi.
Tamo mrtvi idu do svoje prošlosti putevima koje tek ravnate
Tamo mrtvi prelaze mostovima koje ćete tek podizati.
Tamo mrtvi osvjetljavaju noć leptira,
Mrtvi koji zorom dolaze da piju čaj sa vama,
Mirni baš kao što ste ih ostvarili nakon pogubljenja.
O vi, što tek gostujete na ovim prostorima, ostavite slobodno mjesto domaćinima
Da vam pročitaju uvjete mira… sa umrlima!

 

Stanje opsade

(Odlomci)

Ovdje na padinama brežuljaka,
Pred sumrakom i kapijama vremena,
Nadomak vrtova slomljenih sjena,
Činimo sve ono što čine zatočenici,
I ljudi dokoni:
Gajimo nadu.

***
Zemlja se za zoru priprema,
Mi gubimo pamet,
Jer piljimo u sahat pobjede:
Nema večeri u noćima našim osvijetljenim sa granatama.
Naši neprijatelji bdiju,
I pale nam svijetla,
U tmici naših skloništa.

***
Ovdje, nakon Jobovih zastava, nikoga nećemo čekati…

***

Ovdje nema “ja”
Ovdje se Adem prisjeća svoje glinene prašine.

***

Ova opsada potrajat će sve dok naše neprijatelje
Ne naučimo primjere iz prijeislamske poezije.

***

Nebesa su jutrom olovna,
A sa večeri narandžasta.
Dok srca ostaju boje željeza
Poput cvijeća sa metalnih ograda.

***

Pod opsadom,
Život je vrijeme
Između sjećanja na njegov početak
I zaborava na njegov kraj…

***

Život.
Cijeli život,
I onaj krnjavi.
U goste prima susjedne zvijezde
Bezvremene…
I oblake putujuće
Koji doma ne imadu.
Život se ovdje sam pita:
Kako da mi se život vrati.

***

Pred samu smrt, on govori:
Nemam ništa za izgubiti.
Slobodan sam. Tako blizu slobodi.
Budućnost mi je u rakama.
I uskoro ću ući u svoj život.
I roditi se bez roditelja.
A za ime ću izabrati slova azurna.

***

Ovdje, na uzvišenjima dima,
Na stubištima doma,
Nema vremena za vrijeme.
Činimo isto što i oni što se Bogu uspinju:
Zaboravljamo nadu.

***

Vojnici mjere razdaljinu
Između bitka i nebitka
Tenkovskim durbinima…

***

Mi mjerimo razdaljine između naših tijela
I granata… šestim čulom.

***

Vi, što stojite na pragovima, uđite,
Popijte arapsku kahvu sa nama.
(Osjetit ćete da ste ista bića kao i mi)
Vi, što stojite nam na vratima domova,
Idite iz naših jutara,
Da osjetimo spokoj da smo bića
Baš kao i vi!

***

Čempresi iza vojnika, minareti
Čuvaju nebesa da se ne sruše.
Iza metalne ograde vojnici pišaju
– pod budnim okom tenkova –
A jesenji dan završava svoju zlatnu šetnju
U ulici prostranoj poput crkve
Nakon nedjeljne mise…

***

(Ubici) Da si se ikad zamislio nad licem svoje žrtve,
Sjetio bi se svoje majke u gasnoj komori,
Izgubio bi svaki razlog da ubijaš, promijenio bi mišljenje:
Ovo nije način da povratiš svoj identitet.

***

Opsada je iščekivanje
Iščekivanje na merdevinama lelujavim usred oluje.

***

Žena kaza oblacima: Pokrijte mojeg dragana.
Odjeća mi je krvlju njegovom natopljena.

***

Ako ne budeš kiša, dragi moj, budi drvo.
Životom ispunjeno, drvo budi.
Ako ne budeš drvo, dragi moj, budi kamen.
Blagošću ispunjen, kamen budi.
Ako ne budeš kamen, dragi moj, budi mjesec.
U snovima voljene tvoje, mjesec budi.
Ovako je sinu majka zborila na dženazi njegovoj.

***

Na mojim ruševinama, sjenka postaje zelena,
I vuk drijema na koži mog ovna.
Snatri baš kao i ja, baš kao i anđeli
Da život je ovdje, a ne drugdje.

***

U stanju opsade, vrijeme postaje mjesto
Okamenjeno u svojoj vječnosti.
U stanju opsade, mjesto postaje vrijeme
Koje je propustilo svoje jučer i svoje sutra.

***

Opsada će trajati kako bi nas uvjerili da smo potpuno slobodni
Moramo izabrati ropstvo koje nam ne šteti.

 

Prijevod sa arapskog jezika: Mirza Sarajkić

Prethodni članakČović: Blokada državnih institucija neće ugroziti otvaranje pregovora BiH s EU
Naredni članakBiH ponovno u svađama, Komšić kritizirao Krišto zbog podrške Izraelu