Mara Matočec, prva seljačka književnica i političarka u Seljačkom pokretu braće Radić, rođena je 12. rujna 1885. u Drnju kod Koprivnice. Bila je kći jedinica majke Mare r. Vrbančić te oca Luke Jendrašica. U ranoj mladosti s roditeljima se seli u Đurđevac. Sa sedamnaest godina udaje za Stjepana Matočeca, kolara i pravoužitnika đurđevačke imovne općine.
Pri početku Prvog svjetskog rata suprug Stjepan odlazi na istočni front kao vojnik Austro-ugarske vojske. Na frontu umire od trbušnoga tifusa. Za vrijeme rata Mara je pratila zbivanja na istočnoj fronti i slušala priče od povratnika, ali nije nikada mogla doći do točnih informacija o sudbini svoga supruga. Posljedica Prvog svjetskog rata bila je gubitak supruga, a Mara je ostala samohrana majka s troje djece i unučicom Rozalijom.
Potaknuta odlaskom svoga supruga u rat, tugom i boli da se vjerojatno više nikada neće vratiti, pokreće u Mari energiju za stvaranje pjesme posvećene svom suprugu. Napisala ju je neposredno nakon mobilizacije njena supruga i nazvala ju Sibiriji. U to vrijeme list koji je obavještavao i obrazovao hrvatskoga seljaka pod dominacijom Hrvatske pučke seljačke stranke bio je Dom. List je objavio natječaj za pisanje radova od strane seljaka. Naime, listovo puno ime bilo je „Dom – list hrvatskom seljaku za razogor i nauk“, a njegov glavni urednik bio je dr. Antun Radić. Mara se je uključila u natječaj poslavši pjesmu Sibiriji. Pjesma je bila objavljena u „Domu“ već u siječnju 1915. godine i to je Marina prva objavljena pjesma. Imala je tematiku rata, vojnika i Sibirije, a možemo ju nazvati i tužaljkom. Pobudila je veliku opću pozornost te od onda Maru Matočec sa svih strana počinju poticati da nastavi pisati i objavljivati dalje.
Tada joj je bilo trideset godina i već je počinjala dobivati prve izravne kontakte s braćom Radić. Dr. Antun Radić počinje utjecati na nju da prosvjećuje selo i prikuplja narodno blago sela. Nagovara ju da piše i dalje, da pokazuje kako su talentirani hrvatski seljaci, da njihova kultura nije posuđena nego da je to njihova prava misao. Želio je da Mara pisanjem i objavljivanjem pomogne u promicanju hrvatskoga seljačkoga stvaralaštva osobito kao žena i majka. Stjepan Radić je utjecao na njezinu političku usmjerenost i mišljenjâ, što je ona i kod Antuna i kod Stjepana u potpunosti prihvaćala i gradila svoju političku karijeru na učenjima braće Radić.
Početkom 1919. godine Mara Matočec primljena je u članstvo Glavnoga odbora HPSS-a. Bila je to velika čast na ponos domovine, seljačkog pokreta i ženama u politici jer je Glavni odbor najviše stranačko tijelo. Tada su u Glavnom odboru bili dr. Rudolf Horvat, dr. Đuro Basariček, Josip Predavec, Stjepan Uroić, Tomo Jalžabetić, dr. Vladko Maček i predsjednik HPSS-a Stjepan Radić.
Nakon smrti kralja Aleksandra I. Karađorđevića 1934. godine, kriza je počela slabjeti. Započelo je osnivanje novih listova i časopisa. Mara Matočec sada se uključuje u časopis Narodni napredak koji je uređivao poznati hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić. Partipicira uglavnom člancima i crticama u tom časopisu, a prisjeća se kolonizacije i dr. Đure Basaričeka. Spominje da obilazi mjesta gdje ima puno kolonista po virovitičkom kotaru.
Početkom 1935. godine Mara se Matočec upoznaje s Marijom Jurić Zagorkom povodom posjeta Zagrebu. Zagorka je bila zadivljena Marom Matočec kao seljakinjom-spisateljicom te objavljuje članak o Mari u Ženskom listu u 5. broju iste godine. Prijateljstvo sa Zagorkom donijelo joj je mogućnost objavljivanja svojih radova u svim njezinim časopisima poput Ženskog lista, Novog ženskog lista i Ženskog svijeta. Tako su žene bile savršeno upoznate s radom i djelovanjem Mare Matočec, pa je njezina popularnost prelazila Hrvatsku do Bosne, pa čak i u Sloveniju. O Mari Matočec u Sloveniji pisala je Angela Vode, a na slovenskom jeziku objavljenja je i Marina pjesma Kravica.
Početkom 1937. godine Mara Matočec odlazi na put u Bosnu kako bi promicala Hrvatsku seljačku stranku i poticala žene na uključivanje u javni rad i život “hrvatske Bosne”. Međutim, Mara Matočec se zaljubljuje u narodnu tradiciju i običaje njoj do tada nepoznate islamske kulture. Oduševljena je poslovičnim bošnjačkim gostoprimstvom po muslimanskim kućama koje posjećuje, a posebne veze gradi sa muslimankama. Da su njeni kontakti sa Bošnjacima u Bosni i Hercegovini ostavili emotivni trag dokazuje i dirljiva i ekstatična pjesma pod naslovom „Sestri muslimanki“, objavljena u sarajevskoj „Muslimanskoj svijesti“, (br. 68, novembar 1939.)
SESTRI MUSLIMANKI
Čuj me, sestro!
Preko ravnih polja
i visokih gora.
Šaljem Ti pozdrave,
putuju k tebi moje misli
i kad se veselim
i kad me jadi stisli.
Čuj me, sestro!
Jer zaboravit ne mogu,
dočeka Tvog,
ljubavi Tvoje,
i kad si mi pjevala
pjesme svoje
i kazivala život
i jade svoje.
Mara Matočec se povlači iz politike tijekom Drugoga svjetskog rata, prema uputama dr. Vladka Mačeka Mara Matočec se drži pod stolom dok se veliki tuku. Nije prihvatila suradnju s niti jednom strujom tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, te je bila većinom zaboravljena i prešućena.
Tiho, neprimjetno i skromno, kako je i živjela, preminula je 8. svibnja 1967. godine u 81. godini života, Idućeg dana, Mara Matočec je pokopana na Gradskom groblju u Virovitici, u grobnici zajedno s kćerkom Maricom, majkom Marom i sinom Josipom.