Piše: Mirza ef. Mešić
Ibrahim a.s. ili starozavjetni Abraham poslanik je oko kojeg sljedbenici židovstva, kršćanstva i islama, usprkos međusobnog svojatanja, imaju najviše zajedničkih dodirnih točaka i osoba je oko koje najprije mogu izgraditi ono što neki nazivaju “abrahamovski ekumenizam”. Taj potencijalni ekumenizam nikako ne znači dokidanje razlika među vjerama, jer će one ostati do Sudnjega dana, nego veličanje i promicanje mira, dijaloga, suživota, poštivanja drugog i drugačijeg, dobra prema bližnjima, poštenja, opraštanja drugima i svih ostalih vrijednosti koje se nalaze u svetim knjigama, a za koje se zalagao i sam Abraham/Ibrahim a.s.
Islam ne negira židovstvo i kršćanstvo, ali im osporava neka učenja, posebno ona koja su vremenom definirali njihovi teolozi, te ih učinili obavezujućim za svoje sljedbenike. Oko Ibrahima a.s. posebno se spore židovstvo i kršćanstvo. Božje obećanje Ibrahimu a.s. da će od njegovih potomaka izrasti odabrani narod, židovi ekskluzivno zadržavaju za sebe, smatrajući da žive u “savezu s Bogom”, te negiraju svaku drugu religiju. Kršćanstvo, posebno nakon Augustina Aurelija (354.-430.), oca sveukupne kršćanske teologije, to pravo “oduzima” od židova naglašavajući da Abraham više nije otac židovskog naroda, nego isključivi svjedok istine za Isusa Krista.
Abraham se iskorištava da se kršćanstvo legitimizira kao jedina ispravna vjera, a židovi se u isto vrijeme teološki razbaštinjuju. Židovsko-kršćansko sporenje oko Ibrahima a.s. navodi i Kur’an. Allah dž.š. ukazuje na nelogičnost njihova prisvajanja Ibrahima a.s. kad je on, kao Poslanik, djelovao prije same pojave i židovstva i kršćanstva. Zapravo, Kur’an više puta naglašava da su i Ibrahim a.s. i ostali poslanici živjeli jednu te istu vjeru, vjeru islam, odnosno bili su pokorni jednome Bogu – ne kralju, ne kipovima, ne nebeskim tijelima, ne svećenicima ni institucijama, nego Stvoritelju, Bogu Jednome.
Muhammed a.s., koji je poslan kao posljednji poslanik svim ljudima, još je jedanput, zadnji put, potvrdio jednu te istu vjeru i čovječanstvu je dostavio u isitnskoj formi kroz Riječ Božju – Časni Kur’an.
“O sljedbenici Knjige, zašto se o Ibrahimu prepirete, pa zar Tevrat i Indžil (Stari i Novi zavjet) nisu objavljeni poslije njega? Zašto ne shvatite? Vi raspravljate o onome o čemu nešto znate, a zašto raspravljate o onome o čemu ništa ne znate? Allah zna a vi ne znate! Ibrahim nije bio ni židov ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga Jednoga, i nije bio idolopoklonik. Ibrahimu su od ljudi najbliži oni koji su ga slijedili, zatim ovaj vjerovjesnik (Muhammed) i vjernici (muslimani). A Allah je zaštitnik vjernika.” (Ali Imran, 65-68).
IBRAHIM – MLADIĆ KOJI TRAGA ZA SVOJIM STVORITELJEM
Prema povijesnim zapisima, Ibrahim a.s. je rođen na području današnjeg Iraka, u gradu Babilonu, prijestolnici nekadašnje Babilonije, države koju su osnovali Sumerićani u 4. stoljeću prije Isaa a.s. Babilonija se nalazila u sredini Starog istoka, gdje su se sastajali putevi koji su vodili iz Egipta, Sirije i Male Azije, te Perzije i Indije. U to se vrijeme vjerovalo da svaki grad ima svoje božanstvo-zaštitnika. Božanstvo Babilona nazivali su Marduk – Proljetno sunce. Ibrahimov narod je obožavao kipove, ali i nebeska tijela, osobito sedam planeta u koje su ubrojili Sunce i Mjesec. Svoga kralja Nimruda također su smatrali božanstvom. Kazivanje o Ibrahimu a.s. Kur’an započinje opisom njegovog mladalačkog traganja za istinskom vjerom, isprepletenim i pomiješanim propitivanjem, sumnjama, negiranjem i zbunjenošću, te napokon otkrivanjem prave istine o postojanju samo Jednoga Boga. Ibrahim a.s. je najprije došao do zaključka da Bog ne može biti nešto što je sam čovjek isklesao niti to može biti posrednik do Boga. On svome ocu Azeru postavlja pitanje kako on i njegov narod mogu za bogove smatrati nešto što su vlastitim rukama napravili:
“A kada Ibrahim reče ocu svome Azeru: ‘Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi’” (El-En’am, 74).
Nakon što je odbio priznati kipove za božanstva, Ibrahim a.s. se okreće ka prirodnim pojavama i nebeskim tijelima vjerujući da odgovore o Stvoritelju može pronaći u nebeskim prostranstvima.
“I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, reče: ‘Ne volim one koji zalaze!’ A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, on reče: ‘Ako me Gospodar moj na Pravi put ne uputi, biću, sigurno, jedan od onih koji su zalutali.’ A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ‘Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!’ – A pošto zađe, on reče: ‘Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge pridružujete! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!’” (El-En’am, 75-79).
Ibrahim a.s. je razmišljanjem i logičkim zaključivanjem “pronašao” svoga Gospodara, ali to nije bio kip, ljudskom rukom isklesan, niti nebesko tijelo koje najmanji oblak može prekriti, niti išta što vanjsko oko može vidjeti. Ibrahim a.s. je svoga Gospodara pronašao u samome sebi, u svome srcu, umu i svijesti, u svemu što postoji oko njega, a što ukazuje na Mudrog Stvoritelja. Očito da je Ibrahim a.s. kao mladić uživao veliki ugled u svome narodu čim su ga njegovi sugrađani počeli uvjeravati u istinitost njihove vjere koju su naslijedili od svojih predaka. Plašili su Ibrahima a.s. da će doći u nemilost njihovih božanstva u isto vrijeme bojeći se njegova uspjeha u propagiranju nove vjere (islama).
Potpuno identičan slučaj bio je i sa Muhammedom a.s. Njega su u mladosti nazivali El-Emin (povjerljivi, pouzdani) i bio je miljenik sredine, poznat po svome poštenju. Međutim, kada je počeo propovijedati vjeru u Jednoga Boga, njegovi su ga sugraðani, koji su vjerovali u više bogova, prvo pokušali u laž utjerati i osramotiti, a na kraju i ubiti, kao što su i Ibrahima a.s. pokušali ubiti njegovi sugrađani. No, istina uvijek pobijedi laž.
“I narod njegov se s njim raspravljao. ‘Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio?’ – reče on. ‘Ja se ne bojim onih koje vi Njemu pridružujete, biće samo ono što Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvaća sve. Zašto se ne urazumite? A kako bih se ja bojao onih koje Njemu pridružujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge pridružujete, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran? Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na Pravome putu.’ To su dokazi naši koje dadosmo Ibrahimu za narod njegov. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hoćemo. Gospodar tvoj je, uistinu, Mudri i Sveznajući.” (El-En’am, 75-83).
Ne samo da je Ibrahim a.s. negirao idolopoklonstvo svoga naroda nego je počeo negirati i božanske prerogative samoga kralja (Nimruda), što je bilo posebno opasno. Taj osori kralj, čuvši da Ibrahim a.s. negira njegove božanske moći i božanstva njegovih predaka, poziva ga na dvor i organizira raspravu o Bogu, želeći ga poniziti i osramotiti, kao što je i faraon želio osramotiti Musaa a.s. kada mu je organizirao natjecanje sa čarobnjacima. O tome nam Allah dž.š. na sažet način govori u Kur’anu:
“Zar nisi čuo za onoga koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: ‘Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje’, on odgovori: ‘Ja dajem život i smrt!’ (Prema predajama, na kraljev upit tko je njegov Bog, Ibrahim a.s. je odgovorio da je njegov Bog Onaj koji život i smrt daje. Kralj je potom naredio da mu dovedu dvojicu robova pa je jednoga od njih osobno ubio, a drugog ostavio da živi uz komentar da je i on bog koji život i smrt daje. No, uslijedio je Ibrahimov a.s. izazov pred kojim je oholi kralj zašutio.) ‘Allah čini da Sunce izlazi s istoka’, reče Ibrahim, ‘pa učini ti da grane sa zapada!’ I nevjernik se zbuni. A Allah silnicima neće ukazati na Pravi put.” (El-Bekara, 258).
Iako mladić, Ibrahim a.s. je već bio počašćen poslanstvom i mudrošću koje je na najbolji način iskazao u dijalogu sa oholim vlastodršcem. Nakon susreta s kraljem Nimrudom kod Ibrahima a.s. se javlja želja da mu Allah dž.š. demonstrira svoju moć oživljavanja. Takve životne epizode nailazimo skoro kod svakog poslanika kad su oni kao obični ljudi željeli svjedočiti bezgraničnu Allahovu mudrost i moć stvaranja.
“A kada Ibrahim reče: Gospodaru moj pokaži mi kako umrle oživljuješ? On reče: Zar ne vjeruješ – vjerujem – odgovori on, ali bih da mi se srce smiri. – Uzmi četiri ptice – reče On – i isijeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će ti doći. Znaj da je Allah silan i mudar!” (El-Bekara, 260).
IBRAHIM A.S. – RUŠITELJ IDOLA
Ibrahim a.s., koji je spozano istinu i bio počašćen poslanstvom, prvo je pozvao svoga oca Azera u islam. No njegov otac, pravdajući se da slijedi vjeru svojih predaka, nije želio napustiti visoki društveni položaj koji su u to vrijeme zauzimali čuvari i klesari kipova. Česti su primjeri iz povijesti poslanstva koji nam kazuju da najbliži članovi Poslanikovih porodica nisu povjerovali u poslanstvo. Osim što Ibrahimu a.s. nije povjerovao njegov otac, isto tako ni Nuhu a.s. nisu povjerovali sin i žena, Lutova a.s. je žena također bila nevjernica, a Muhammedov a.s. voljeni amidža Ebu Talib nije slijedio svoga bratića u vjeri, iako ga je pomagao i štitio protiv agresivnih sugrađana. Ovi primjeri nam govore da Dragi Allah upućuje samo one ljude koji žele uputu, one ljude koji tragaju za smislom svoga postojanja i bivstvovanja na ovome svijetu.
Tko želi spoznati istinu Allah mu to i omogućava, a koliko čovjek može zalutati neka nam kao primjer posluži upravo Ibrahimov a.s. otac Azer. Na iskrena sinovljeva pozivanja u vjeru islam, otac mu je čak počeo prijetiti smrću ako se ne okani propovijedanja vjere u Jednoga Boga. Uvidjevši da njegov otac i njegov narod ne žele napustiti idolopoklonstvo, Ibrahim a.s., da bi im dokazao apsurdnost njihove vjere, odlučuje uništiti njihova božanstva i to u glavnom hramu za koji se upravo brinuo njegov otac. Ibrahim a.s. je prvi poslanik koji se javno borio i ratovao protiv idola i kumira rušeći i uništavajući ih. O tome nam Allah dž.š. govori u suri El-Enbija:
“Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali. Kad on ocu svome i narodu svome reče: ‘Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?’ Oni odgovoriše: ‘I naši preci su im se klanjali.’ ‘I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi’, reče. ‘Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?’, upitaše oni. ‘Ne’, reče, ‘Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati. Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!’ I porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili. ‘Ko uradi ovo sa bogovima našim’, povikaše oni, ‘zaista je nasilnik?’ ‘Čuli smo jednog momka kako im huli’, rekoše, ‘ime mu je Ibrahim.’ ‘Dovedite ga da ga ljudi vide’, rekoše, ‘da posvjedoče.’ ‘Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?’, upitaše. ‘To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju govoriti’, reče on. I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: ‘Vi ste, zaista, nepravedni!’ Zatim glave oboriše i rekoše: ‘Ta ti znaš da ovi ne govore!’ ‘Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni korisititi niti od vas kakvu štetu otkloniti?’, upita on. ‘Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?’”
IBRAHIMOVA A.S. MUDŽIZA
Iako im je Ibrahim a.s. na najjednostavniji i najlogičniji način dokazao apsurdnost njihove vjere u kipove kao božanstva, rušeći ih i razbijajući i ukazujući da ti kipovi ni sebi ne mogu pomoći a kamoli čovjeku, oni se nisu željeli odreći vjere svojih predaka, nego su Ibrahima a.s. osudili na smrt i to najgroznijom kaznom: željeli su ga spaliti živoga. Međutim, Allah dž.š reagira i svoga Poslanika Ibrahima a.s. mudžizom (čudom) spašava od nevjerničkog naroda.
“’Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!’, povikaše. ‘O vatro’, rekosmo Mi, ‘postani hladna, i spas Ibrahimu!’ I oni mu htjedoše postaviti zamku, ali ih Mi onemogućismo. i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili.” (El-Enbija, 57-71).
Nakon što su ga pokušali živoga spaliti i nakon što ga je Allah dž.š. spasio od nevjerničkog naroda, Ibrahim a.s. čini hidžru u Palestinu, blagoslovljenu zemlju. Po nekim predajama prvo je otišao u Egipat, gdje je ostao izvjesno vrijeme, a zatim je odselio u Palestinu u kojoj će se rađati i koja će ugostiti najodabranije Božje Poslanike. U gornjem ajetu spomenut je i Lot/Lut a.s. Nije rijedak slučaj da je u povijesti poslanstva u isto vrijeme djelovalo nekoliko Poslanika. Osim Ibrahimu a.s., poslanstvo je darovano i njegovom bratiću Lutu a.s. koji je povjerovao Ibrahimu a.s. i slijedio ga, te je i sam kao Poslanik poslan u dva grada (Sodomu i Gomoru) čiji su muškarci činili najogavnije stvari – umjesto sa ženama općili su sa muškarcima, bili su homoseksualci. Kasnije ćemo vidjeti da su meleci (anđeli) došli izvijestiti Ibrahima a.s. da će njegova prva žena Sara, iako stara i nerotkinja, roditi drugoga sina Ishaka a.s. i da će Allah dž.š. kazniti Lutov grešni narod. Ibrahim a.s. je dobio u poznim godinama dvojicu sinova s dvije različite supruge – Hadžera mu je rodila Ismaila a.s., a Sara Ishaka a.s.
Prema poslaničkoj povijesti, nakon što je učinio hidžru iz Iraka, gdje su ga pokušali spaliti na lomači zbog njegova negiranja politeističke vjere svojih predaka, Ibrahim a.s. se nastanio u Palestini, zemlji koja će zadobiti status svetosti i kroz koju će prodefilirati brojni Allahovi Poslanici. U toj je zemlji, izabravši nomadski način života, obavljao svoju poslaničku misiju, pozivajući vjeri u Jednoga Boga, Stvoritelja i Gospodara svjetova. O Ibrahimu a.s. i njegovoj poslaničkoj misiji Kur’an puno i često govori. Četrnaesta kur’anska sura nazvana je po njegovom imenu. Ibrahim a.s. je sa svojom izabranicom Sarom stekao ogromno bogatstvo i zavrijedio veliki ugled među ljudima.
No jedno ga je mučilo kao čovjeka od krvi i mesa. Nije imao svojih potomaka na koje bi prenio misionarsku zadaću pozivanja ljudi islamu, što mu je bila prioritetna želja, a i samo bogatstvo nije imalo smisla bez nasljednika. Međutim, Allah dž.š. je imao poseban plan s Ibrahimom a.s. koji će postati oličenjem strpljiva čovjeka i primjerom iskrenog vjernika. Strpljivo je Ibrahim a.s. molio Allaha dž.š. da mu podari porod i nije gubio nadu. Znao je dobro da samo Bog daruje život i smrt. I kada se već počeo miriti s činjenicom da neće imati djecu, jer je zašao u pozne godine, Allah dž.š. mu šalje meleke koji ga obavještavaju da će ipak dobiti nasljednike, čemu se on, kao običan čovjek, čudio, te postavljao logičko pitanje kako je to moguće kad ga je već starost ophrvala, a i njegova žena Sara bila je nerotkinja. O tome nam Kur’an govori u suri Hidžr, 51–55:
“Obavijesti ih o gostima Ibrahimovim, kada su mu ušli i rekli: ‘Mir!’, on je rekao: ‘Mi smo se vas uplašili.’ ‘Ne plaši se!’, rekoše, ‘donosimo ti radosnu vijest, učena sina ćeš imati.’ ‘Zar mi donosite radosnu vijest sada kad me je starost ophrvala?!’, reče on, ‘Čime me radujete?’ ‘Donosimo ti radosnu vijest koja će se doista obistiniti’, rekoše oni, ‘zato nadu ne gubi!’”
Prema tadašnjem zakonu žena nerotkinja odabirala bi svome mužu jednu od robinja da se njome oženi i sa njom eventualno stekne potomstvo. Uz Sarinu dozvolu, Ibrahim a.s. je vjenčao Hadžer (robinju koju je dobila Sara za vrijeme kratkotrajnog boravka u Egiptu) koja mu u njegovoj dubokoj starosti rađa sina Ismaila a.s.
IBRAHIMOVA A.S. ISKUŠENJA
Ibrahim a.s. je cijeloga života prolazio kroz brojna iskušenja, da bi mu i konačno ostvarenje najveće dunjalučke želje, dobivanje nasljednika u poznim godinama, predstavljalo svojevrsnu kušnju. Istom što ga je dobio morao se rastati sa svojim sinom. Hijeropovijest govori da je Ibrahim a.s. po Allahovu naređenju (navodno zbog Sarine ljubomore) morao odvesti Hadžer i malog Ismaila u pusti dio, te se vratiti natrag u Palestinu. Po vjerovanju muslimana to je područje današnje Mekke, koje je do dolaska Hadžere i Ismaila bilo nenaseljeno. Tradicija govori kako je Hadžer, tražeći vodu za sebe i svoga sina, sedam puta trčala između dva brijega, koja će kasnije postati sastavnim dijelom obreda hadža. Ta su dva brežuljka danas poznata kao Saffa i Merva i svaki hodočasnik sedam puta prelazi razdaljinu između njih sjećajući se Hadžerine majčinske požrtvovnosti i neizmjerne Allahove milosti. Allahovim čudom (mudžizom) ispod nogu malog Ismaila šiknulo je vrelo pitke vode. Bojeći se da jačina mlaza ne potopi maloga Ismaila, Hadžer je počela vikati “Zem-Zem”, što na starohebrejskom znači “Stani, ne bujaj”.
Gdje ima vode tu je i život, osobito u pustinjskim predjelima. Ubrzo je to područje naselilo nekoliko arapskih plemena koja će izgraditi grad Mekku. Ismail a.s. je ostao živjeti u Mekki i bio je Allahov poslanik tamošnjem narodu. Mekka je od tada, poput Palestine, zadobila status svetosti (mesdžidul-haram). Ibrahim a.s. se vratio svojoj prvoj ženi Sari i nastavio obavljati svoju poslaničku zadaću. U međuvremenu, Allah mu po novno šalje meleke koji ga obavještavaju da će i njegova prva žena, iako stara i nerotkinja, roditi sina.
“A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom, i ona se osmjehnu. ‘Jadna ja!’, reče, ‘zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muž je star. Ovo je zaista nešto neobično!’ ‘Zar se čudiš Allahovoj moći?’, rekoše oni, ‘Allahova milost i Njegovi blagoslovi su na vama, porodici vjerovjesničkoj. On je dostojan hvale i On je plemenit!’” (Hud, 71–73).
Ibrahim a.s. je kao Poslanik znao da je Allah svemoćan i da samo On ispunjava želje i kada čovjek izgubi i posljednju nadu. Stoga se Ibrahim a.s. zahvaljuje svome Gospodaru:
“Hvala Allahu, Koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj, uistinu, uslišava molbe.” (Ibrahim, 39).
INSTITUCIJA KURBANA (TEŽINA ISKUŠENJA PREMA JAČINI VJERE)
No Ibrahimovim a.s. iskušenjima nije bilo kraja. Uslijedilo je ono najozbiljnije i najteže, pred kojima ni većina Poslanika, a kamoli običnih ljudi ne bi izdržala. Allah dž.š. mu naređuje da žrtvuje svoga sina Ismaila. U nekim tefsirima nalazimo komentare da je Ibrahim a.s. toliko volio Allaha, svoga Gospodara, da je često govorio kako bi u ime te ljubavi bio u stanju žrtvovati i vlastitog sina, iako ga je toliko priželjkivao. Taj je zavjet ljubavi Dragi Allah tražio od Ibrahima a.s. da i ispuni i na taj način dokaže svoju vjeru. Kakogod bilo, Allah mu je kroz san, a Poslanikov san je Objava, naredio da žrtvuje svoga sina o čemu nam govori i Kur’an:
“I Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: ‘O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?’ ‘O oče moj’, reče, ‘onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.’ I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: ‘O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine; to je, zaista, bilo pravo iskušenje!’ I kurbanom velikim ga iskupismo i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo: ‘Nek je u miru Ibrahim!’ Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a on je, doista, bio rob Naš, vjernik, i obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i čovjekom dobrim, i blagoslovili smo i njega i Ishaka; a među potomcima njihovim ima vjernika i nevjernika očitih.” (Es-saffat, 101-118).
Od tog trenutka u islam je uvedena institucija kurbana kojeg su prakticirali svi Allahovi Poslanici. Naređena je i Muhammedu a.s. i njegovim sljedbenicima kao podsjećanje na Ibrahimovu a.s. golemu žrtvu i čvrstu vjeru u Allaha dž.š. To je ujedno i jedan od argumenata kojeg muslimani iznose u raspravama sa židovima i kršćanima oko Ibrahima a.s. dokazujući da je Muhammed a.s. sa istoga vrela dobivao Objavu kao i Ibrahim a.s., odnosno da Ibrahim a.s. nije bio ni židov ni kršćanin nego musliman.
“Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? – a Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.” (En-Nisa,125).
Zbog spremnosti da u ime ljubavi prema Allahu dž.š. žrtvuje i vlastitog sina, kojeg je cijeloga života iščekivao, Ibrahim a.s. postaje uzor u vjeri svim Poslanicima i svim generacijama ljudi do Sudnjega dana. Zaista je taj čin odanosti i poslušnosti jedinstven i veličanstven. Ovo može biti još jasnije ako se spomenu predaje da su, kada je Ibrahim a.s. potegao nož, meleki na nebu sa čuđenjem uzviknuli kako je moguće da jedan od ljudi, što griješiti mogu, može biti do te mjere poslušan Allahu, Gospodaru svih svjetova. To je bio pečat posebnog statusa koji Ibrahim a.s. kod Allaha uživa, statusa ličnog prijateljstva: “… A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.”
Navodi se u tradiciji da je Ibrahima a.s. šejtan u liku čovjeka na tri mjesta pokušao odvratiti u njegovu izvršavanju Allahova naređenja. Ta tri mjesta nalaze se na Mini, nedaleko od Mekke i danas su poznata pod imenom džemreta. Na njima tokom hadža muslimani simbolički kamenuju šejtana, jer ga je i sam Ibrahim a.s. gađao kamenjem tjerajući ga od sebe.
IBRAHIM A.S. – PRVI HADŽIJA
Još jedna islamska dužnost, usko povezan s kurbanom, svoje utemeljenje vezuje za Ibrahima a.s. Riječ je o hadžu, petoj islamskoj dužnosti koju svaki musliman i muslimanka moraju barem jedanput u životu obaviti. Hadž, hodočašće Kabi i drugim svetim mjestima u islamu, Arefatu, Muzdelifi i Mini, prvi je put naređen Ibrahimu a.s. kao graditelju Kabe. Naime, Allah dž.š. je naredio Ibrahimu a.s. i njegovu sinu Ismailu a.s. da sagrade Hram, Božju kuću, koja će biti simbolom tevhida – vjere u Jednoga Boga. Zato je taj hram nazvan Bejtullah ili Božja kuća, Kaba, i prvi je takve vrste na Zemlji. O tome nas i Bog Dragi informira u Svojoj objavi Kur’anu:
“Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz ljudima. U njemu su znamenja očigledna – mjesto na kojem je stajao Ibrahim. I onaj tko uđe u njeg treba biti siguran…” (Ali Imran, 96,97.)
Ibrahimu a.s. je bilo poznato da je prostor grada Mekke, koji je posta njegov drugi dom, sveto mjesto još od vremena stvaranja nebesa i Zemlje, mjesto na koje su se, prema predajama, nakon izlaska iz Dženneta na Zemlju spustili otac i majka čovječanstva, Adem a.s. i hazreti Hava.
“I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: ‘Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si! Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!’” (El-Bekara, 127-129).
Ibrahimova a.s. dova da stanovnicima Mekke podari Poslanika, koji će biti jedan od njih, odnosi se na Muhammeda a.s. Od Ismaila a.s. do Muhammed a.s. među Arapima nije bilo Poslanika, dok je od Ishaka a.s. odnosno od njegova sina Jakuba, kojeg Allah naziva Israil, potekao židovski narod. Većina Poslanika koji se spominju u Kur’anu pripadali su židovskom narodu. Posljednji od njih je bio Isa a.s. Nakon što je sa sinom izgradio Kabu, Bog mu je naredio da ljudima oglasi hadž. Allah dželle šanuhu kaže:
“I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo: ‘Ne smatraj Nama nikoga ravnim, i očisti ovaj Hram Moj za one koji će ga obilaziti, koji će tu u blizini njegovoj stanovati, i koji će tu sedždu činiti i oglasi ljudima hadždž!’; dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće iz mjesta dalekih, da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog obilaze.” (El-Hadždž, 26-29).
Institucija hadždža, kurbana i obrezivanja muške djece (sunećenje) islamski su propisi koji svoje utemeljenje vezuju za Ibrahima a.s. Njihovu je formu islam prihvatio, usavršio i uvrstio u vjerozakon objavljen Muhammedu a.s. te naredio sljedbenicima islama kao stroge vjerske dužnosti.
“Mi objavljujemo tebi (Muhammede) kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu i Ishaku i Jakubu i unucima i Isau i Ejjubu i Junusu i Harunu i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur – i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali, a Allah je sigurno s Musaom razgovarao.” (En-Nisa, 163-164).
UMJESTO ZAKLJUČKA
Vjera islam vezuje se za Poslanika islama Muhammeda a.s. i uz druge dvije religije (židovstvo i kršćanstvo) svoje korijene temelji u Ibrahimovskoj/Abrahamovskoj odanosti i pokornosti Bogu, Stvoritelju i Gospodaru Svjetova. Za muslimane, islam nije nova vjera koja se pojavila propovijedanjem Muhammeda a.s., odnosno objavom Kur’ana. Po islamskom učenju islam su propovijedali svi Allahovi Poslanici, od Adema a.s. do posljednjeg Muhammeda a.s., kojem je s istog izvora dolazila Objava odakle je dolazila i Ibrahimu a.s./Abrahamu, Musi a.s./Mojsiju, Davudu a.s./Davidu, Isau a.s./Isusu i drugim Poslanicima koji se spominju u Kur’anu. Stoga islam gleda na židove i kršćane kao na “narode Knjige”, tj. one koji su primili preko Božjih Poslanika Objavu (današnji Stari i Novi Zavjet), priznaje ih, ali im i prigovara da su poslije smrti Božjih Poslanika iskrivili autentičnu Riječ Božju te u nju umetali ljudska tumačenja.
Kao što kršćani vjeruju da je Objava sadržana u Novom zavjetu ispunjenje i upotpunjenje Starog zavjeta, muslimani vjeruju da je Poslanik Muhammed a.s. preko meleka Džibrila od Boga primio svoje Objave da se tako ispravi ljudska pogreška koja je ušla u Bibliju, odnosno u židovsko i kršćansko vjerovanje. Islam sebe vidi kao primordijalnu religiju, povratak izvornoj religiji o Jedinosti Božjoj, i kao konačnu religiju. Sam Kur’an naziva Poslanika islama Muhammeda a.s. “Pečatom poslanika”. Prema tome, muslimani vjeruju da je islam i najstarija i najmlađa vjera – najstarija jer su je propovijedali svi Božji Poslanici, a najmlađa jer se veže za posljednjeg Božjeg Poslanika, Muhammeda a.s., preko kojeg je objavljena u konačnoj i savršenoj formi cijelom čovječanstvu i do Sudnjega dana.
