Priredio: Filip Mursel Begović
Ismet Ico Voljevica, jedan od naistaknutijih i najnagrađivanijih karikaturista u Hrvatskoj, preselio je na ahiret 30. oktobra 2008. u Zagrebu, nakon dulje bolesti u 87. godini života. Voljevica se rodio 18. srpnja 1922. u Mostaru. Gimnazijsko obrazovanje je stekao u Sarajevu, a onda se zaputio u Zagreb, na studij arhitekture. Prvo je zaposlenje dobio još kao dvadesetjednogodišnjak, u sarajevskom kinu “Dubrovnik”, kao filmski crtač i aranžer. Kao mladić se priključio i Jugoslavenskoj armiji, čiji je član bio sve do travnja 1947. godine, odnosno do odlaska na studij. Sa istom dozom humora s kojom je crtao, Ismet Voljevica je govorio i o svom životnom putu. Jednom je ispričao kako je uopće dospio u Zagreb na Arhitekturu.
Rekao je: “Spasio me Titov dekret.” Pričao je kako ga je zapalo domobranstvo, pa provjera je li “čist”, pa su ga htjeli slati u Rusiju i upisati u SKOJ, no izgovarao se da nije baš discipliniran. Onda je odjednom došla naredba “odozgo” da svi koji imaju gimnaziju moraju na fakultet jer su fakulteti 1947. zjapili prazni. Morali su ga pustiti da iz Sarajeva ide na Arhitekturu u Zagreb. Studentsku plaću je počeo stjecati kroz suradnju s humorističkim tjednikom “Kerempuh”, gdje je od 1948. do 1951. godine objavljivao glasovitu karikaturu. Tako se već kao student Voljevica priključio legendarnom “Kerempuhu” glavnog urednika Fadila Hadžića. Tamo je objavio svoje prve karikature. U karikaturi pak jedna odluka potpuno će odrediti njegovu sudbinu.
Za razliku od kolega koji su se razbaškarili u karikaturističkim metaforama, Voljevica se odlučio za sustav zvijezde: inaugurirao je prepoznatljiv lik zdepastog, kratkovidnog birokrata, koji je postao grafički nositelj svih autorovih poruka. Tip se zvao Grga Protokol, no prezime mu je s vremenom ishlapljelo jer se sam Grga uskoro preobrazio u građansku figuru socijalističkoga podrijetla, koja će od birokrata postati mali čovjek i žrtva birokracije. U to doba pojam birokracije svodio se na sitno uredsko činovništvo, iako je zapravo dominirala državna birokracija. Prvi objavljeni Grga je glasio ovako: Grga na ulici susreće prijatelja, koji ga pita: “Zdravo, Grga, kako si?” Grga šuti, vadi notes i piše: “U vezi Vašeg pitanja o mom zdravlju, ja sam vrlo dobro. Ako imate nešto protiv toga, možete se žaliti u zakonskom roku tu i tu. Smrt fašizmu, sloboda narodu!” To nisu bili samo konkretni službenici s crnim navlakama na laktovima, to su bile i sve nesavršenosti sustava – sve dok to nije uključivalo i samu ideju sustava koja je, jasno, bila savršena. Do dana kad su ga (sustav) birokratske nesavršenosti izjele poput raka.
Grga je nastao kao karikaturalna stalna rubrika i razvijao se do današnjega likovnog izgleda. Voljevica, po vlastitim riječima, osjetio je da je život i sve ostalo osim birokracije – svaka radost, žalost, uspjeh i neuspjeh, ljudska solidarnost i ljudska pohlepa, posebno netolerantnost. Eto, to su, uz ostale nespomenute ljudske osobnosti teme koje je Voljevica u crtež i usta stavljao Grgi. Nažalost hrvatskoga humora, koji ima vrlo dugu tradiciju, “Kerempuh” je ukinut. Naime, tada je novosagrađeni Vjesnikov neboder objedinjavao ukupnu novinarsku izdavačku djelatnost. Tadašnji direktor “Vjesnika”, general Kladarin smatrao je tjednik “Kerempuh” nepotrebnim i poželio da se preoblikuje u tjedne, manje priloge u listovima “Vjesnika”. To je bio kraj tjednika humora, koji je za Hadžićeva vođenja dosegnuo i za ono doba enormnu nakladu, više od 200.000 tjedno. List je zaista bio pojam te vrste novinstva u cijeloj tadašnjoj državi. Nakon prekida studija i gašenja “Kerempuha”, Voljevica i Grga zajedno su prelazili kroz brojne redakcije, od “Globusa” i “Narodnog lista”, preko “Vjesnika” do “Večernjeg lista”.
I Voljevicu je, jasno, 50- ih godina 20. stoljeća zahvatio kovitlac promjena i silne društvene energije – na razne načine poticane od vlastodržaca koji su se Zapadu zakleli da će izmučene balkanske narode izvući na svjetlo dana, osloboditi ih zapretenih demona straha od civilizacije i promjena. Tako je i Ico zarana dobio potrebu nešto reći, pa makar u šiframa. Uz činjenicu da će mu profesija biti kritizirati sustav, ta kritika definirala se kao razotkrivanje njegovih unutarnjih neprijatelja koje je sustav donio u svom krvotoku nejasnih gena. Dakle, godine 1962. usidrio se na dnu “Večernjakove” posljednje stranice. Postao je doista sinonimom toga lista, pa i kad je posljednjih 10-ak godina kvaliteta dosjetki ozbiljno korodirala, čitatelji su ga redovito i dalje u anketama proglašavali daleko najpopularnijom rubrikom. To dokazuje da je Voljevica bio u pravu. Treba reći da je lik Grge fenomenalno i gotovo savršeno dizajniran i da uspjeh rubrika duguje i izvrsnoj stilizaciji, te Voljevičinu preciznu grafičkom stilu. S vremenom su i poruke postajale sve jednostavnije, i doista je između autora i čitatelja došlo do potpunog razumijevanja. U karikaturama o Grgi, Voljevica se klonio svega nelagodnog, njegovu rubriku mimoišle su mnoge olovne i prijelomne godine. Grgin lik godinama je nosio kolumnu, a onda je kolumna počela nositi njega. Pa je najprije marginaliziran i prebačen na pretposljednju stranicu – što je bilo ravno odlasku, primjerice, u Gvajanu, a potom je i trajno izbačen iz lista koji je oblikovao. Grga je potpuno definirao Voljevicu kao umjetnika.
No, kao argument da je on (potencijalno) i inače bio vrstan karikaturist, dvije su važne činjenice: prva je nagrada (Grand prix) 1974. u Montrealu, nagrada koju je – u konkurenciji nekoliko tisuća karikaturista iz čitavog svijeta – teoretski gotovo nemoguće dobiti. A on ju je dobio.
Druga je činjenica Voljevičina suradnja u legendarnom “Paradoksu”. Karikature koje je tamo objavljivao samo su stilski podsjećale na krotke i dobroćudne Grgine dosjetke. Bili su to punokrvni moderni i subverzivni radovi. S njegovom smrću nastavlja se rapidno izumiranje rijetke biljke novinarstva: dnevne karikaturističke kolumne. O gašenju Grge na stranicama “Večernjaka” Voljevica je jednom prigodom rekao:
“Oslobođenjem Hrvatske i Grga je nastavio komentirati. Sređujemo ruševine, obnavljamo uništeno. Nazire se opće sređivanje — nastupa sloboda — naš kapitalizam! Problemi tog novog našeg kapitalizma nudilo je sve oštrije primjere za Grgine komentare. Ostatak odgovora dao sam u ilustriranju stanja u ‘Večernjaku’ pred Grgin prestanak rada — 30. studenog 2000. Poslije kratkog boravka u novom dnevniku ‘Republika’ — koji je nažalost preminuo, ostao sam član legije nezaposlenih. Na zamolbu da nastavim, nakon trideset i devet godina rada Grge, makar uz nakaradni smještaj u listu, nova uprava je odgovorila da za Grgu više nema mjesta u njihovu listu. Ne vjerujem da novi vlasnici ‘Večernjaka’ uopće znaju tko i što je Grga i kada je tiskan u tom listu. Das ist čist normal! ‘Večernjak’ nije naš — on je austrijski.”
Ismet Ico Voljevica smatra se jednim od rodonačelnika mostarskog humora. Po riječima Džemala Raljevića – novinara, publiciste i humoriste iz Mostara, Ismet je replikom reagirao na svaki događaj, na sve što se oko njega događalo. Raljević je imao sreću da šest godina s njim radi u redakciji “Slobode”. “Tada je Ico bio tehnički urednik. Uvijek se od njega mogao očekivati neki geg. Recimo, on sjedi tu u Kujundžiluku s Bobom Samardžićem, prolazi neka žena koja ga zna i pita: ‘Bogati, Ico, je li mi sestra prošla?’ On odmah ima odgovor: ‘Jeste, maloprije, s vrlodobrim!’ Ili, u drugoj prilici, po esnafskoj liniji sporječkao se sa Jusom Nikšićem, koji je radio kod Starog mosta, i sad oni kao ne govore. I Ici nije bilo teško da pređe pješke preko pola Mostara, da ode u gradsku mrtvačnicu i da upita: ‘Je li Jusa Nikšić tu?’ ‘Kakav Jusa’, kažu mu ljudi, ‘eno ga živa.’ ‘E, da znate, od danas je za mene mrtav.’ Naravno, popodne, Ico i Jusa su se negdje zajedno zabavljali.” U toj specifičnoj inteligenciji pravih Mostaraca odslikava se njihov vedar duh, optimizam, dobronamjernost, smisao za situacioni humor.
Ostavljajući iza sebe veliku zadužbinu, ljudi poput Ice, učinili su da osim Mostara gotovo niti jedan drugi grad u BiH nije imao tako veliki broj humorističkih listova. To svakako treba zahvaliti iznimnoj sposobnosti da mostarski humoristi neprestano produciraju luckasti humor i za koje je pjesnik, novinar i publicist Alija Kebo jednom napisao da su predstavljali dežurne kritičare i svojevrsne depoe mahalskih informacija. Iako je posljednje godine, prije odlaska u mirovinu, proveo kao karikaturist i ilustrator u “Privrednom vjesniku” i “Vijencu”, umirovljeničke dane je nastavio kratiti svakodnevno crtajući Grgu. Svoje karikature je objavljivao i u drugim medijima, a ilustrirao je i brojne knjige. Ismet Voljevica je bio dugogodišnji član Hrvatskog novinarskog društva, a 1977. godine je odlikovan Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom. Godinu dana kasnije je primio Nagradu grada Zagreba, a 1984. godine i Zlatnu plaketu Vjesnika.
U hrvatskoj javnosti malo je poznato da je jedan od prvih suradnika i urednika “Behara”, časopisa za kulturu KDBH “Preporod”, za kojeg je ilustrirao i čuvenu naslovnicu za prvi broj na kojoj je slika mostarskog mosta prikazanog kao razbijeno ogledalo. Znamenit je i njegov ciklus komentara na ratnu i političku situaciju u BiH.
Nema više Ismeta Ice Voljevice, a Grga, lik iz te maestralne karikature, ostaje u sjećanjima dugogodišnjih čitatelja dnevnog tiska i novinskim arhivama. Grga je jednostavno neuništiv, naprosto zato što je uvijek aktualan. Karikature koje vraćaju smiješak na lice, zainteresirani poklonici Grge mogu pregledati u vrijednoj monografiji pod nazivom “Grga – svakodnevno 50 godina”, nakladnika Huna d.o.o. iz Zagreba. Iako je bilo teško odabrati između 15.230 objavljivanih Grginih karikatura, Ismet Voljevica okupio je njih 500 u svojoj prvoj i jedinoj knjizi. To je naravno svojevrsni skandal i sramota, ne za Voljevicu, već za one čuvare veselog duha umjetnosti koji su se davno trebali pobrinuti da djelo ponajboljeg karikaturista u Hrvatskoj ne padne u zaborav.
Monografija je objavljena u povodu 80. rođendana Grgina tvorca i 50. godišnjice svakodnevnog objavljivanja humorističke rubrike Grga. Prvo djelo Ismeta Ice Voljevice tiskano je u 2.000 primjeraka i autor ga je posvetio svojoj preminuloj supruzi Semi. Šteta je da u knjizi nije objavljeno više zapaženih intervjua Ice Voljevice i drugih prigodnih tekstova napisanih o njemu u dnevnim i tjednim novinama, a iz njih bi mladi ljudi, prije svega novinari i karikaturisti, mogli steći potpuniju sliku o velikanu crteža i karikature. Da ispravimo taj propust, koji će se u budućnosti svakako trebati ispraviti, donosimo dio Ismetovih riječi iz intervjua datog u kulturnom tjedniku “Vijenac”:
“Cenzura je predvorje diktature! Diktatura se odražava u svakom dijelu života. Bilo u koje doba. Živio sam u četiri države. Mi smo skloni diktaturi, valjda nas prisiljavajući tome uče nepokretnosti i neodgovornosti kao građana prema svemu što ne valja u društvu. Mnogo je Grga završilo u košu! Tada mi rad nije bio plaćen, ali sam stvarao adute za sada toliko modernu akciju Dosjei! Da mi ponude da svoj pročitam — odbio bih ga i čitati, ja sam to u radu osjećao, ali zašto čitati kad vam ne nude najvažnije: tko je to sastavljao i pisao – glavom i repom! Možda njega ili njih svakodnevno pozdravljate i pijući s njima kavicu ne znate na što su sve spremni. Završavam ovo razmišljanje mišlju velikog novinara Duška Radovića: ‘Nitko ne može biti plaćen samo zato što voli svoju zemlju. Ta se ljubav valjda podrazumijeva!’”
