Piše: Senad Nanić
Ovaj naslov ne izražava usklik oduševljenja kojeg često možemo čuti u onih koji prvi put posjećuju zagrebačku džamiju. Nema uskličnika, naime. Ovdje zaista postavljam pitanje “kako?”. Propitujem načine i svojstva ljepote. Jer ljepota je nadahnuće istinom u stvarnom slučaju. Njena se svojstva stoga mogu racionalno objektivizirati.
Kada se spomene zagrebačka džamija, uvijek se govori o velikoj građevini, prvoj tih dimenzija i sadržaja na našim prostorima. Govori se o godinama pripreme, izgradnje, učestvovanju važnih ljudi, velikim donatorima, ulozi u životu zajednice i tome slično. Prigodno se spomenu projektanti i izvođači, ali nikad ni riječi o samom projektu. I svima se zagrebačka džamija sviđa. Svima je lijepa. Svi kliču: “O, Kako je zagrebačka džamija lijepa!” Ali, zašto je zagrebačka džamija lijepa?
Otvorena 1987. godine, izvedena je prema projektu Džemala Čelića i Mirze Gološa, arhitekata vezanih uz Sarajevski univerzitet. Kao Islamski centar, pored mesdžida – bogomolje, građevina udomljuje i brojne druge funkcije: kongresnu dvoranu, čitaonicu, urede, restoran i učionice u prizemlju, zatim stanove imama i sobe za goste na katu, te medresu, danas islamsku gimnaziju, dječji vrtić i omladinski klub u podrumu. U skladu s idejnim rješenjem autora Džemala Čelića, građevina se i volumenski dijeli prema funkcionalnoj raznovrsnosti. Južni volumen oblikuje prostor mesdžida, a sjeverni prateće sadržaje. Povezani su plitkim traktom i prostranom pristupnom terasom. Mesdžid, odnosno džamija tlocrtno je zakrenuta za približno 45° u smjeru prema Mekki, obaveznom za svaku molitvu. Džamija je oblikovno i konstrukcijom naglašena.
Najznačajniji element oblikovanja, naime, svakako je kupola, gdje se tradicionalna osmanlijska džamijska monumentalna kružna kupola interpretira dinamično kao armiranobetonski paraboloid. Preciznije rečeno, radi se o tri isječka rotacionih paraboloida tlocrtno određenih jednakostraničnim trokutom s vertikalnim otklonima kojima osi rotacije tvore simetrale stranica trostrane piramide. Kompozicija je to nalik grozdu, tri mjehura sapunice izduženom kakvom silom usmjerenom nasuprot gravitaciji. Konstrukcija kupole modernistički je dodatno naglašena vertikalnim smicanjem isječaka kupole što omogućuje snažan naglasak prirodnim svijetlom smještenim u prostor posmika pri samom vrhu kupole. Time se i nosivost kupole jasno čita kao sustav tri parabolične konzole. Ovaj vertikalni posmik u kupoli daje izrazitu prepoznatljivost cijeloj građevini pretvarajući je u snažan vizualni identitet cijeloj zajednici, kao znak. Istodobno, on omogućuje rasprostiranje kvalitetne difuzne prirodne rasvjete širom blagih zakrivljenih ploha kupole iznutra, obojene u bijelo, što omogućuje izostavljanje prozora i direktne rasvjete i stvara poseban ugođaj blage potpune osvijetljenosti bez opstrukcije neposrednog svijetla ili prizora izvana.
Volumenski odnosi dinamizirani su i oblikovanjem munare. Tradicionalno vitak valjak munare ovdje je blago skošen u oblik izduženog krnjeg stošca koji naglašava dinamičnost kupole. Vanjski ulaz u džamiju oblikovno je fokusiran malom paraboličnom kupolom. Taj ulaz, na žalost, malo je korišten, zbog nedovoljno razrađenog režima čiste i nečiste komunikacije što uvjetuje intenzivno korištenje sporednog unutrašnjeg bočnog ulaza. Elementi unutrašnjosti prate tradicionalne funkcije u modernom oblikovanju dinamične interpretacije povijesnih oblika. Tako je mihrab, mjesto u kojem imam predvodi molitvu i koje označava smjer prema prvoj Bogomolji koju je podigao Abraham u Mekki, a koji je tradicionalno oblikovan kao niša u zidu, ovdje oblikovan kao parabolični element koji izrasta iz zida u koji je potom upisana niša.
Tlocrtnu zakrivljenost nastalu spuštanjem segmenata kupole do poda, što nepovoljno utječe na oblikovanje molitvenih redova i ozbiljan je nedostatak cijelog koncepta, prati i minber – propovjedaonica, svojom prostornom zakrivljenošću, kao i mahfil – molitvena galerija. Unutrašnjost dodatno oplemenjuju sagovi izrađeni kao dar iranskog naroda i keramički kaligrafski friz kur'anskog poglavalja Jasin, također dar iranskog naroda. Dinamizacijom oblika kupole i munare autor je ostvario višestruk cilj.
Džamija je prepoznatljivo slijednica osmanlijske tradicije oblikovanja džamija, a ujedno je prepoznatljivo jedinstvena građevina modernog izričaja. Korištenjem konstrukcije kao osnovnog elementa oblikovanja, zagrebačka džamija prirodno se veže na tradiciju moderne arhitekture Zagreba, ali evocira i ukupno graditeljsko nasljeđe Islama gdje je inovacija konstrukcije oblikovala brojna remek djela.
