Sporazum koji je odigrao historijsku ulogu i zaustavio rat između Bošnjaka i Hrvata

Izetbegović je smatrao “da su saradnja i dobri odnosi s hrvatskim korpusom uopće i hrvatskom državom strateški interes muslimanskog naroda. (…) Dakle, osnovna pretpostavka ubrzanju procesa uspostavljanja države na oslobođenim teritorijama je iskrena i obuhvatna saradnja institucija bošnjačkog i hrvatskog naroda. Uostalom, to je uvjet i daljeg snaženja naše odbrane, pa i naše pregovaračke pozicije prema srpskoj strani”. Prema tome, Izetbegović je očekivao da će savez BiH i Hrvatske, odnosno savez i saradnja bošnjačkih i hrvatskih političkih faktora u BiH osnažiti oružanu borbu protiv srbijansko-crnogorskog agresora, kako bi se prinudio na mirovni sporazum kojim bi se konačno zaustavio rat, ali na osnovama očuvanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH, da na njenom svakom dijelu budu suvereni svi građani i narodi

“ZAJEDNIČKA IZJAVA” U ŽENEVI I MIROVNI SPORAZUM U ZAGREBU

Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović usmjeravao je aktivnosti predsjednika Vlade dr. Harisa Silajdžića da s potpredsjednikom Vlade i ministrom vanjskih poslova Republike Hrvatske dr. Matom Granićem u Ženevi 10. 2. 1994. godine potpiše “Zajedničku izjavu”: da će se obje zemlje obratiti Vijeću sigurnosti pismima tražeći međunarodnu kontrolu granica RBiH; da se “zapovjednici HVO-a i Armije RBiH, generali Ante Roso i Rasim Delić, sastanu idućih 7 dana kako bi konkretizirali postignuti dogovor o potpunom prekidu vatre između Armije RBiH i HVO na svim bojištima kao prvom koraku u rješenju svih pitanja od interesa za hrvatski i muslimanski narod”, da će se ubrzati pregovori o razmjeni svih “zatočenika” i da se, “bez obzira na buduća politička rješenja, osigura povratak svih izbjeglica njihovim domovima nakon uspostave mira”.

Prema tački 2. naprijed citirane “Zajedničke izjave”, uslijedio je Mirovni sporazum u Zagrebu 23. 2. 1994. godine koji su, uz “svjedočenje” generala Cota, generala Roosa i izaslanika UN-a Jasušija Akašija, potpisali general Rasim Delić i general Ante Roso. Ovim sporazumom precizirano je da “trenutni i potpuni prestanak neprijateljstava stupi na snagu u 12.00 sati 25. 2. 1994. godine”, što obuhvata sljedeće elemente: “nema daljnjih ofanzivnih djelovanja ni napada; prestanak svih oblika propagande jedne strane protiv druge; crte dodira i položaja moraju ostati iste kao u gore navedeno vrijeme (…); uspostavljanje Zajedničke komisije sastavljene od predstavnika obiju strana, a pod predsjedavanjem UNPROFOR-a”.

Tokom ovih aktivnosti, u ulozi vrhovnog komandanta, predsjednik Izetbegović neposredno je usmjeravao generala Delića.

VAŠINGTONSKI SPORAZUM, 1. 3. 1994. GODINE

“Zajednička izjava” od 10. 2. i Mirovni sporazum od 23. 2. 1994. godine bili su priprema da u Washingtonu 1. 3. 1994. godine, uz svjedočenje državnog sekretara SAD-a Warrena Christophera, Vašingtonski okvirni sporazum potpišu dr. Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne Krešimir Zubak.

Ustav Federacije BiH, kao dio Vašingtonskog sporazuma, proglašen je Odlukom Ustavotvorne skupštine 30. 3. 1994. godine, koju su činili poslanici s mandatom dobivenim na izborima 1990. godine.

Glavne odredbe Vašingtonskog sporazuma jesu: u Federaciji Bosne i Hercegovine Bošnjaci i Hrvati su konstitutivni narodi; FBiH se sastoji od federalnih jedinica – kantona; glavni grad FBiH jeste Sarajevo; Federacija ima grb, zastavu, himnu i pečat; u njenoj nadležnosti jesu vanjski poslovi, odbrana, državljanstvo, ekonomska politika, finansije, suzbijanje međunarodnog i međukantonalnog kriminala, terorizma i trgovine drogom, elektronske frekvencije, energetska politika; Parlament Federacije BiH ima Predstavnički dom od 140 poslanika i Dom naroda od 30 delegata Hrvata i 30 delegata Bošnjaka; izvršnu vlast čine predsjednik, potpredsjednik i Vlada; sudsku vlast čine Ustavni sud, Vrhovni sud i Sud za ljudska prava; Kantoni imaju zakonodavno tijelo, izvršnu vlast (predsjednika i Vladu), te kantonalno sudstvo.

Vašingtonski okvirni sporazum politička je i međunarodno pravna formula za prekid oružane agresije Hrvatske na BiH. To je omogućilo da se Oružane snage RBiH rasterete i efikasnije usmjere u borbi protiv velikosrpske agresije. Prekid borbenih dejstava između Armije RBiH i HVO-a, razdvajanje snaga, uspostava Zajedničke komande i zajedničkih oružanih snaga Federacije BiH direktni su vojni rezultati Vašingtonskog okvirnog sporazuma.

Ustav Federacije BiH, kao dio Vašingtonskog sporazuma, bio je osnova za koncipiranje i razvoj odbrambenog sistema. Odredbe Ustava FBiH ne odnose se na teritorije RBiH pod srpskom okupacijom pa je u dijelu tog Ustava pod I navedeno da će se “odluke o ustavno-pravnom statusu teritorija RBiH sa većinskim srpskim stanovništvom” donijeti “u toku pregovora o miru i na međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji”.

Uspostava Oružanih snaga FBiH, s ustavnom ulogom da brane granice FBiH, nije dovodila u pitanje ulogu i zadatke Armije RBiH da oslobađa i brani sve teritorije RBiH, piše Stav u svom arhivskom tekstu.

“OKVIRNI SPORAZUM” U SPLITU, 12. 3. 1994. GODINE

Ubrzo nakon potpisivanja Vašingtonskog okvirnog sporazuma, prije njegovog proglašenja od Ustavotvorne skupštine, održan je sastanak komandanta Štaba Vrhovne komande generala Rasima Delića i zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, generala Ante Rose u Splitu 12. 3. 1994. godine. Tom prilikom potpisan je Okvirni sporazum, kojim su bliže precizirane mjere za uspostavu mira i “ustrojavanje savezne vojske”. Regulirano je da “sadašnje zapovjedne strukture ostaju” i da će “savezna vojska” biti odgovorna “Saveznom zapovjedništvu, predsjedniku Federacije preko ministra odbrane”, da će zapovjednici Armije RBiH i HVO-a formirati “stalni Združeni štab od 10 osoba jednakog broja časnika, imenovanih od strane svakog zapovjednika” i da će ovi “časnici raditi za vrijeme prijelaznog perioda na planiranju i nadzoru svih operativnih jedinica Armije RBiH i HVO-a”. Precizirano je da će Združeni štab imati sjedište u Sarajevu i da će imati sljedeće združene sektore: obavještajne i kontraobavještajne, operativnog planiranja, logističke potpore, komuniciranja s javnošću, zapovijedanja, nadzora i komunikacija, vojne policije i inspekcijskih timova za nadzor i verifikaciju stanja.

Sporazum postignut u Zagrebu 23. 2. 1994. godine i sporazum postignut u Splitu 12. 3. 1994. godine u nekim pitanjima detaljnije su razrađeni na sastanku načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića i načelnika Štaba Vrhovne komande generala Envera Hadžihasanovića u Zenici 18. 3. 1994. godine. Tom prilikom konstatirano je da se obostrano prihvataju postojeće zone odgovornosti korpusa Armije RBiH, kao i zone odgovornosti zapovjednih područja HVO-a. Precizirana su i neka pitanja saradnje, koordinacije, komunikacija, zaštite i veza rukovođenja i komandovanja Armije RBiH i HVO-a.

Tokom ovih aktivnosti, u ulozi vrhovnog komandanta, predsjednik Izetbegović neposredno je usmjeravao generala Delića.

“ZAJEDNIČKA KOMISIJA”, UVERTIRA OSNIVANJU ZDRUŽENOG ŠTABA

Na osnovu Zajedničke izjave od 10. 2. 1994. i Okvirnog sporazuma od 23. 2. 1994. godine, u Štabu jugozapadnog sektora UNPROFOR-a u Gornjem Vakufu, pod rukovodstvom britanskog generala Reitha, a u skladu s mandatom UNPROFOR-a, počeo je rad Zajedničke komisije, sastavljene od predstavnika UNPROFOR-a, Armije RBiH i HVO-a. HVO je predstavljao general Milivoj Petković, a kasnije i general Živko Budimir. Autor ovog teksta predstavljao je Armiju RBiH.

Uloga ove komisije bila je koordinacija mjera i aktivnosti jedinica i komandi Armije RBiH, HVO-a i UNPROFOR-a u vezi s prekidom oružanih i propagandnih neprijateljstava, ukidanja borbenih linija i uspostave mira, što podrazumijeva vojna saradnja i zajedničko djelovanje radi uspostave jedne vojske u FBiH.

Zajednička komisija djelovala je do uspostave Združenog štaba Armije RBiH i HVO tokom maja i juna 1994. godine. Čelni predstavnik HVO (HV) u Združenom štabu bio je general Ante Roso, a čelni predstavnik Armije RBiH bio je autor ovog teksta.

Združeni štab Armije RBiH i HVO-a formiran je kao oblik za saradnju Armije RBiH i HVO-a u tranzicijskom periodu do uspostave Vojske Federacije sa zajedničkom komandom. Bio je forma objedinjavanja napora od sredine 1994. do kraja 1996. godine u vojnoj oblasti, što je omogućilo da se nakon Dejtonskog sporazuma i cjelovitog okončanja mirovnog procesa uđe u proces uspostave Vojske Federacije sa Zajedničkom komandom.

Nastanak Združenog štaba Armije RBiH i HVO-a bila je prva konkretna organizacijska mjera za proces tranzicije i prevazilaženje teških posljedica proteklih oružanih sukoba Armije RBiH i HVO-a, kako bi se nakon cjelovitog okončanja mirovnog procesa, u odnosu na teritorije RBiH koje su kontrolirale velikosrpske agresorske snage, došlo do rješenja o organizaciji odbrambenog sistema BiH, kao države u cjelini. Dejtonski mirovni sporazum u tom smislu predstavlja epilog dotadašnjeg mirovnog procesa. Ustav BiH, prema Dejtonskom sporazumu, označava kontinuitet države BiH, njen suverenitet i teritorijalni integritet, s Predsjedništvom BiH, koje ima civilnu komandu nad oružanim snagama entiteta, a Stalni komitet za vojna pitanja imao je ulogu koordinacije aktivnosti Oružanih snaga BiH. Time je otvorena perspektiva za jednu vojsku u BiH. Krajem prve decenije implementacije Dejtonskog sporazuma Stalni komitet za vojna pitanja prevaziđen je formiranjem Ministarstva odbrane u sastavu Vijeća ministara BiH.

POLITIČKE I VOJNE OKOLNOSTI OD UTJECAJA NA POSTIZANJE VAŠINGTONSKOG SPORAZUMA

Krajem 1993. godine na ratištu u BiH pokazalo se da HVO (HV) trpi velike gubitke u oružanim sukobima s Armijom RBiH, te da Tuđman, putem ratnih ciljeva, pred hrvatskim narodom ne može opravdati visok nivo nepovratnih gubitaka u ljudstvu. Cijeneći da ratni ciljevi neće biti ispunjeni, Tuđman je počeo prihvatati inicijative o zaustavljanju rata. Istovremeno, na međunarodnoj političkoj sceni došlo je do bitnih promjena jer je na predsjedničkim izborima u SAD pobijedio Bill Clinton. On je u predizbornoj utakmici nagovijestio aktivnije angažiranje SAD-a u krizi u BiH. Krajem 1993. i početkom 1994. godine Tuđman je imao dosta elemenata za ocjenu da njegov sporazum s Miloševićem u Karađorđevu o podjeli BiH neće biti ostvaren, te da treba poduzimati mjere radi zaustavljanja stradanja hrvatskog naroda, ali bez odustajanja od tog sporazuma.

Dakle, rezultati Armije RBiH na frontu u borbama s HVO (HV) prinudili su Tuđmana na prekid oružanih neprijateljstava, i to na osnovama stvarnog, a ne samo formalnog priznanja države RBiH, očuvanja njenog teritorijalnog integriteta i suvereniteta građana i naroda na svim njenim prostorima. To je značilo da su poražene Tuđmanove ambicije da se zaokruže teritorije na kojima bi bio suveren samo hrvatski narod. Prema tome, vojna situacija, odnosno vitalnost borbenih pozicija Armije RBiH doprinijela je političkim rješenjima u pravcu što pravednijeg mira, kako je ocijenio i predsjednik Izetbegović rekavši: “Politički razvoj je svugdje bio pod utjecajem vojne situacije i zavisio je od nje.” Da Armija RBiH nije uspješno odolijevala napadima od HVO (HV), Tuđman nikada ne bi pristao na uvjete koje je u pregovorima postavljao Izetbegović.

Branitelji BiH smatrali su da je potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma Tuđman praktički pristao na saradnju BiH i Hrvatske, odnosno na zajedničku borbu Armije RBiH i HVO (HV), s ciljem oslobađanja teritorija okupiranih od srbijansko-crnogorskog agresora. Izetbegović je ukazivao da bi provedba Vašingtonskog sporazuma trebala biti “vitalni interes za Hrvatsku”. Smatrao je da “Tuđman želi dobro Hrvatskoj” i da bi trebao “iskreno podržati Vašingtonski sporazum”.

IZETBEGOVIĆEVO ZALAGANJE ZA PROVEDBU VAŠINGTONSKOG SPORAZUMA

Realizatori Tuđmanove politike u BiH, u vrijeme kada je trebalo uspostavljati zajedničku vlast Bošnjaka i Hrvata po Vašingtonskom sporazumu na svim dijelovima FBiH, željeli su da vlast bude zajednička samo ondje gdje su većinski Bošnjaci, a da ondje gdje su većinski Hrvati vlast bude samo hrvatska. O tome je Izetbegović rekao: “Ne može: zajednička vlast samo na bošnjačkom teritoriju. U protivnom dolazimo do onoga što je narod iskazao riječima: što je moje – to je samo moje, što je tvoje – to je i moje.”

Izetbegović je smatrao “da su saradnja i dobri odnosi s hrvatskim korpusom uopće i hrvatskom državom strateški interes muslimanskog naroda. (…) Dakle, osnovna pretpostavka ubrzanju procesa uspostavljanja države na oslobođenim teritorijama je iskrena i obuhvatna saradnja institucija bošnjačkog i hrvatskog naroda. Uostalom, to je uvjet i daljeg snaženja naše odbrane, pa i naše pregovaračke pozicije prema srpskoj strani”. Prema tome, Izetbegović je očekivao da će savez BiH i Hrvatske, odnosno savez i saradnja bošnjačkih i hrvatskih političkih faktora u BiH osnažiti oružanu borbu protiv srbijansko-crnogorskog agresora, kako bi se prinudio na mirovni sporazum kojim bi se konačno zaustavio rat, ali na osnovama očuvanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH, da na njenom svakom dijelu budu suvereni svi građani i narodi. U takvim očekivanjima Izetbegović je imao u vidu da je krajem 1993. Tuđman smijenio ekstremistu Matu Bobana, a na njegovo mjesto odredio “nešto liberalnijeg” Krešimira Zubaka.

Izetbegović je definirao jasne stavove o tome šta treba da obuhvata cjelovit vojni savez Hrvatske i BiH, odnosno šta treba da obuhvata sporazum o vojnom savezu. Rekao je: “Mislim da bi taj sporazum minimalno morao definirati agresora, odnosno neprijatelja, strateški ratni cilj, neposredne ili taktičke vojne ciljeve, sredstva koja bi i jedna i druga strana trebale uložiti u postizanje tih ciljeva, mjere koordinacije, najvjerovatnije združeni štab i slično.” Dakle, Izetbegović je strateški, cjelovito i temeljito razmišljao o vojnom savezu Hrvatske i BiH kako bi se oslobodile i Hrvatska i BiH od srbijanske okupacije. Cijenio je da se političkim utjecajima u pregovorima Milošević neće privoljeti da ukine paradržave, takozvanu Republiku Srpsku Krajinu u Hrvatskoj i takozvanu Republiku Srpsku u BiH, i da se njihovo ukidanje može postići samo zajedničkim vojnim operacijama HV-a (HVO) i Armije RBiH.

Ipak, Izetbegović se nadao da će prevladati razum i da će profunkcionirati “Združeni stožer HV, Armije RBiH i HVO”, s ciljem da se tokom 1995. pripremi zajednička operacija tih vojski radi oslobađanja teritorija koje je srpsko-crnogorski agresor držao pod okupacijom u Hrvatskoj i u BiH. Tada je Tuđman bio “razapet” između, s jedne strane, obećanja koja je dao Miloševiću u Karađorđevu marta 1991. i, s druge, onoga što je po Izetbegovićevim prijedlozima trebao da uradi na planu zajedničkih političkih, vojnih i drugih mjera protiv agresora na Hrvatsku i BiH. Hrvatska politika koja bude slijedila Tuđmanovu logiku prema BiH ostat će zauvijek “razapeta” između želje da poveća Hrvatsku na štetu BiH i realnog stanja s obzirom na jaku volju i organizaciju da se brani teritorijalni integritet i suverenitet BiH kao države. Takva hrvatska politika sarađuje s velikosrpskom politikom jer smatra da putem te saradnje može ostvariti Tuđmanov san da se uveća Hrvatska na štetu BiH.

IZETBEGOVIĆEVE OCJENE O TEŠKOĆAMA IMPLEMENTACIJE VAŠINGTONSKOG SPORAZUMA

O teškoćama implementacije Vašingtonskog sporazuma ilustrativna je Izetbegovićeva analiza u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju 2. 9. 1994, dakle, pet mjeseci nakon što je taj sporazum ozvaničen. Izetbegović je rekao: “Uporedit ću stanje na teritoriji koju kontrolira Armija i onoj koju kontrolira HVO, zapravo navest ću neke činjenice, pa procijenite sami: Na našoj teritoriji slobodno djeluju: Crkva, ‘Napredak’, ‘Caritas’ i sve hrvatske političke stranke, uključujući Hrvatsku demokratsku zajednicu, a slobodno se kreću čak i Hrvatsko vijeće obrane i njihova vozila sa svojim oznakama. Dužnosnici iz hrvatskog korpusa stoluju u Sarajevu i slobodno putuju Bosnom. Komandant korpusa Armije BiH raportira predsjedniku Zubaku, a HDZ se sprema da održi izbornu skupštinu u Varešu, koji je pod kontrolom Armije BiH. Otiđite sad u Grude, Široki Brijeg, Čapljinu ili Stolac i upitajte za SDA, ‘Merhamet’, ‘Preporod’ ili bar za hodžu i džamiju. Nećete naći ništa od toga. Možete li zamisliti da, naprimjer, SDA održi svoj kongres u Stocu, koji je bio grad s izrazitom muslimanskom većinom. Naši ljudi i vozila lakše prelaze austrijsku i njemačku granicu nego punkt južno od Mostara na ulazu u teritoriju pod kontrolom HVO-a. HVO je zadržao pod kontrolom sve granične prelaze na putevima iz Hrvatske u Bosnu i prisvojio sav prihod od carina, što su ogromna sredstva. Tim novcem koji je zajednički on plaća svoje vojne i civilne strukture. Jedino što znam da ovako više ne može.”

Mjesec i po poslije naprijed citirane izjave Izetbegović je o istim problemima implementacije Vašingtonskog sporazuma u intervjuu za Večernje novine rekao: “Nažalost, taj nam posao, uprkos svim našim nastojanjima, ne ide. Mali broj izbjeglica se vratio. Rat još traje, stambeni fond je teško oštećen, a Hrvatska zateže sa potpisom ugovora o ukidanju viza. (…) problem je do Hrvata. Oni imaju jake otpore Federaciji i ne mogu da ih savladaju. Dovoljno je da navedem jedan primjer: Zubak i Prlić mogu u Zenicu i Tuzlu, Ganić i Silajdžić ne mogu u Stolac i Čapljinu; vozila i vojnici HVO-a mogu na područja pod kontrolom Bosanske armije, a vozila i vojnici Armije BiH ne mogu na područja pod kontrolom HVO-a; Hrvati iz Hrvatske mogu bez vize u Bosnu, Bošnjaci ne mogu bez vize u Hrvatsku i tako dalje. Mi to sve znamo i čekamo. Čekamo da razum prevlada. Naravno, i upiremo koliko možemo. Bolje je i čekati nego se tući.”

Na zasjedanju Skupštine RBiH 17. 12. 1994. godine Izetbegović je ocijenio da je “Federacija Bošnjaka i Hrvata naš cilj i naš put”, obrazlažući da je “naš cilj – jer u njoj vidimo djelimično ostvaren naš san o integraciji Bosne i Hercegovine”, a da je “naš put – jer u njoj vidimo način da se ta integracija nastavi i dovrši”. Istakao je da ga prijatelji Bosne i Hercegovine “u svijetu koji su iskreno i predano stali na stranu” postizanja i provedbe Vašingtonskog sporazuma “pitaju u čemu su teškoće implementacije”, a da je “naš odgovor da je provedba Federacije u krajnjoj liniji problem demokratije”, s obzirom na to da je “jednonacionalni, jednovjerski, jednostranački karakter vlasti na području pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane u suprotnosti sa samim konceptom Federacije i njenim ustavom”, pa da “jedino demokratija može razriješiti ovaj čvor”, a da ćemo se do tada “vrtjeti u krugu i tražiti probleme tamo gdje ih nema”. Zaključio je da je “demokratska evolucija” na područjima pod kontrolom HVO-a “u interesu hrvatskog naroda i Republike Hrvatske” te da “oni treba da je ohrabre i podrže”. Izetbegović je ocijenio da je “Vašingtonski sporazum, uprkos svim teškoćama, odigrao historijsku ulogu (…), zaustavio onaj nesretni rat između Bošnjaka i Hrvata” te da je “vrijedio svakog truda”.

Takvi su problemi nastali zato što su lideri Hrvata na čelu s Tuđmanom željeli Vašingtonski sporazum i Federaciju BiH pretvoriti u mehanizam za podjelu i nestanak BiH, dok su lideri Bošnjaka na čelu s Izetbegovićem isticali: “Federacija je za nas način da se sačuva, a ne rasturi Bosna. (…) Za nas Federacija je jedan korak ka integraciji Bosne. Postoji i onaj drugi pristup: Federacija kao forma cijepanja Bosne. U svakom slučaju, odnos između Federacije i Republike je odnos između dijela i cjeline. A cjelina je veća od njenog dijela.”

Svi faktori koji su bili pod kontrolom hrvatskog predsjednika Tuđmana svojim ponašanjem i raznim opstrukcijama su pokazivali da je njihov koncept o odnosima između Bošnjaka i Hrvata, odnosno o tretmanu Vašingtonskog sporazuma, da se čine iskoraci u pravcu podjele BiH, kako je to Tuđman dogovorio s Miloševićem marta 1991. godine u Karađorđevu. Cilj im je bio da spriječe funkcioniranje institucija na nivou države BiH. Aktivnosti hrvatskih nacionalista pod kontrolom Tuđmana, u tom smislu, bile su potpuno iste kao i aktivnosti srpskih nacionalista pod kontrolom Miloševića u BiH. Da je to upravo tako, moglo se zaključiti iz sadržaja i političkog karaktera propagande koja je bila protiv Izetbegovića, Armije RBiH i državnih institucija. Ta propaganda uglavnom je bila istovjetna, i od medija i političkih faktora pod kontrolom Miloševića, i pod kontrolom Tuđmana. Diplomatske i druge aktivnosti Izetbegovića koje su bile uvjerljive u pravcu postizanja pravednog mira Miloševićeva i Tuđmanova propaganda jednako su tretirale, o čemu je Izetbegović rekao: “Svi koji su za cjelovitu podržavaju me, svi koji hoće njeno cijepanje, ili im se u glavi vrte slične bube, ne podnose me, mogao bih reći, mrze me. Oni izmišljaju što nisam rekao, a prešućuju što jesam rekao ili učinio, ili tumače stvari onako kako im odgovara. Mene to čas ljuti, čas brine, a nekad i zabavlja…”

U vezi s tim, Izetbegović je ocijenio da je politička “uputa” po kojoj se ponašaju mediji u Hrvatskoj u vezi s provedbom Vašingtonskog sporazuma sljedeća: “Na riječima što više podržavajte bh. Federaciju, a praktično je onemogućavajte gdje god možete. Ta politika je svim mislećim ljudima i ovdje i van postala sasvim jasna. Što se tiče prozivanja mog imena u Hrvatskoj, i tu je linija razdiobe, također, vrlo jasna: svi koji su za cjelovitu Bosnu podržavaju me, svi koji hoće njeno cijepanje (…) ne podnose me, (…) mrze me.”

Ipak, bez obzira na naprijed iznesene opstrukcije provedbi Vašingtonskog sporazuma, Izetbegović je krajem 1994. godine ocijenio da je taj sporazum, zbog “okončanja krvavih sukoba između Bošnjaka i Hrvata, vrijedilo zaključiti. A on otvara i mnoge druge mogućnosti, što do sada nije iskorišteno, ali nije ni izgubljeno”. Pri tome treba imati u vidu da je bio postignut “preliminarni ugovor” da BiH i Hrvatska budu u konfederalnom odnosu, za šta je bilo nužno i u Hrvatskoj i u BiH provesti referendum, u vezi čega je Izetbegović rekao da ne vidi “da je takve referendume moguće u dogledno vrijeme održati” te da ima saznanja da je “hrvatska javnost (…) odbojna prema ideji konfederacije”.

Prethodni članakLjetno računanje vremena počinje u nedjelju
Naredni članakBakir Izetbegović: Mislim da Američka ambasada nasjeda na tračeve sarajevskih kafana