O LJUBAVI PREMA ZAGREBAČKOJ LJEPOTICI
Kao učenici Gazi Husrev-begove medrese imali smo jedinstvenu priliku da dođemo na otvorenje džamije, zagrebačke ljepotice, kako smo je zvali. Nama je bila posebna čast što nam je bilo omogućeno da prisustvujemo ne samo otvaranju, nego smo imali i svoju tačku u samom programu. To nam je bila dodatna satisfakcija, jedno posebno zadovoljstvo i radost. U to vrijeme sve nam je doista bilo nepoznato – i Zagreb i jedan takav centar. I interesantno, svi te slike kao da su mi sada pred očima, a pogotovo kada dođem, sve me asocira na trenutke svečanog otvaranja.
Sjećam se vremena dok je u Zagrebu bio i bivši reis dr. Mustafa Cerić, koji nam je doista bio primjer. “Valja”, rekoh, “ovom čovjeku ovdje raditi, a pogotovo ljudima koji su oko njega, koji mu pomažu.” Sjećam se i rahmetli Salima Šabića. Nekako sam bio posebno vezan i za njega, ali, naravno, i za svakog tko je učestvovao da ova ljepotica postane mjesto gdje će se širiti i prezentirati ljepota islama. Imao sam čast boraviti u džamiji na takmičenjima učača Kur'ana. I dan-danas se sjetim tih slika, hafiza koji su dolazili na takmičenje – to nam je bila dodatna radost. Na jednom od takmičenja osvojio sam treće mjesto u lijepom učenju Kur'ana.
Sada se osjeti da su ovakav i slični Islamski centri itekako potrebni po cijeloj Evropi, naravno sa svim onim normama koje Gospodar traži od čovjeka. Mi moramo priznati da nismo dovoljno upućeni u ljepotu islama. Imam osjećaj da se od tih dana slika u meni nekako skroz promijenila, kao i u svijetu, na što su utjecali i ratni događaji u Bosni. Ali, ljepota islama se ne može ugasiti. Dakle, ako vjernik, musliman koji postupa onako kako Gospodar želi, ta ljepota i nur se ne mogu ugasiti. Samo je potrebno da ljudi budu svjesni odgovornosti. Svako od nas ima zadaću od Gospodara da ostvari misiju, da bude Allahov svjedok na Zemlji. Ništa ljepše nema nego biti svjedok Allahov na Zemlji.
Mislim da je ovo jedan kratak prikaz mojih doživljaja, ljubavi i vezanosti za Islamski centar u Zagrebu. Gledam vas kao uzor, vjerujte, bez ikakvog laskanja. Gledam vas kao uzor jer ste mnogo otvoreniji nego mi u Sarajevu. Mnogo ste otvoreniji, valjda zbog svih tih izazova ovdje, malo više vodite računa o metodi kako prići, kako razgovarati, kako kazati, kako reagirati na jednu opću situaciju, na eksces muslimana. Imate uvjete za jedan takav stav, a to je jako važno. Bez uvjetovanog stava mislim da se ne može normalno predstaviti ljepota islama.
O MUSLIMANIMA U HRVATSKOJ
Ima jedno pravilo koje je jako važno: lako je biti musliman u Medini, čak se može kazati lako je biti musliman u Sarajevu, u Bosni. Sigurno je teže biti musliman u državi gdje kršćanstvo dominira. Mislim da je to istovremeno jako lijep i simpatičan izazov, jednostavno zato što imamo priliku ponuditi ljepotu koja osvaja i oslobađa srce. Sigurno je, zbog okruženja, teži odgoj djece, ali to je sada skoro svugdje isto, slični su problemi. Na primjer, droga je svugdje prisutna u ovom globalnom selu medija i interneta. I u samom Sarajevu postoje Centri protiv narkomanije. Uz Božju pomoć, kao rezultat vašeg rada i pristupa vašeg muftije, bivšeg a i sadašnjeg, uspjeli ste se organizirati. Olakšali ste imamima da budu na “džepu države”. Mislim da bi bila velika sramota da ne iskoristimo mogućnosti koje vam se ovdje nude.
Doista, sve je meni nekako do vas. Samo je do nas koliko se mi budemo zalagali, koliko dubinski budemo pristupali vjeri, onako kako se traži. Vjernik je kao magnet, on je opće dobro, on gdje god da se nađe, što kaže Božji poslanik: vjernik je vrijednost – ako prohodaš sa njim ti ćeš se okoristiti, ako se konsultuješ ti ćeš se okoristiti, ako ga vidiš ti ćeš se okoristiti. Iz njega je svako dobro. On je svako opće dobro. I to je ta stavka koju svako ima. Pojedinac je u vjeri od velike važnosti jer on nema radno vrijeme: kod svakog njegovog poteza, svakog njegovog izlaska na pijacu ili čaršiju, on je vjernik, on djeluje, iz njega izbije svjetlost, želja čista i njegov pristup otvoreni. Sa tom otvorenošću vjernik se najbolje integriše. Gdje god da ode, on je vjernik, on je magnet. Samo treba da se bori da malo više ovlada sobom, da ovlada svojim egom. Na takav način mnogo brže djeluje.
Nije se lahko definisati. Lahko je želiti samo ovaj svijet ili samo onaj svijet. Međutim, dvosmjerno putovati, i duhovno i tjelesno, a voditi računa o normama i zakonima, to je stvarno posebna čast i duševno sigurnije. Ako se deklarišeš samo na jednu stranu, težiš da budeš uspješan samo na ovom svijetu, dobit ćeš to. To je Gospodar zagarantovao. Ako neko traži ovaj svijet, dat će mu ga, A ako traži onaj svijet, dat će mu ga. A ima li ko da draži Mene? Dakle, onaj ko traži Njega, mora da pravi balans između ovog i onog svijeta, što je sigurno teže, ali sigurnije i čvršće. ali uvijek je pobjeda nekako čvršća kada dvosmjerno putuje i kada radi spoj između vjere i nauke. Mislim da vi to ovdje možete i s te strane ste u mnogo boljoj poziciji nego mi u Bosni. Islamska zajednica i imami nisu na budžetu u Bosni i Hercegovini, za razliku od Hrvatske.
O GRADNJI DŽAMIJA U HRVATSKOJ
Naravno, mi vjernici trebamo biti glavni nosioci izgradnje džamija. Upravo oni koji su sa sobom završili kada je u pitanju definicija onog života, u smislu kada je zapravo shvatio šta znači Božija kuća. Dakle, kada oni budu nosioci izgradnje džamije, onda će sve manje smutnje i problema biti u toj džamiji. Kada se uključuju i oni koje se baš i ne boje Allaha, onda ulaze drugačiji interesi, ovosvjetski. I zbog toga se dešavaju mnoge nesuglasice i nerazumijevanja, prvo u samoj džamiji, a da ne govorimo o onima koji ciljano prave džamiju da bi smutnju ubacivali među ljudima. To je bolest velika, to je bilo i u doba Božjeg poslanika, a i našem vaktu, naravno. Mi, naravno, nećemo odbijati želju čovjeka koji hoće da pomogne, čak i ako nije musliman. Ako želi da pomogne, to ne treba odbijati. To treba uzeti, jer u njemu se pokazala jedna doza želje: njemu naum padne, to je Božja kuća i on hoće da pomogne; njemu naum padne, to je zajednica u kojoj će se družiti. Tako da je jako važan taj nijjet, ta namjera za bilo koje djelo, jer pravo je samo ono djelo koje je oslobođeno od bilo kakvog niskog interesa.
