Piše: Enes Ratkušić
Osamdesetih je godina jedan moj poznanik, koji je prečesto vlastiti smisao za humor u pravilu situirao u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, dobio sedam dana vojničkog pritvora nakon što je na času političke nastave kapetanu prve klase predočio vlastitu definiciju vojne discipline. Misleći valjda da će ga dojmiti, u najmanju ruku nasmijati, vojnu disciplinu okvalificirao je “kao malu osovinu oko koje se vrti velika zajebancija“. Zgode se prisjetim kad god po medijima krene priča o ispunjavanju uvjeta iz Mape puta te zagonetne transferzale koja vodi ravno pod skute Stare dame, ili Evrope – da budem zvaničniji, ili, još konkretnije, “općeprihvaćenog” modela njenog političkog postojanja u liku Evropske unije.
Male osovine oko koje se vrti velika zajebancija prisjetio sam se nakon već gotovo zaboravljene izjave funkcionera Evropske komisije, koji je po zaposjedanju nove funkcije potrudio pojasniti da EU neće primati nove članice tokom narednih pet godina. Onda je krenula predstava koja je javnosti trebala staviti do znanja da ništa nije tako utvrdo, da svaki stav, bez obzira ko ga je izrekao, treba demokratski raspraviti. Evropa, naravno, ne bi bila to što jeste da se odmah nakon toga na sceni nisu pojavile poruke da proces treba odblokirati i što hitnije krenuti u reforme.
Svakako, britansko-njemačka veza izrazila je nadu da će čelni ljudi političkih stranaka potpisati dokument i da će krenuti “zacrtanim stazama”. Sve su prilike da hoće, ali i da neće, ne bi bilo nekog posebnog razloga za zabrinutost! Opet bi došao neko drugi zadužen za deblokade. Na koncu, ne dolaze oni ovamo samo radi nas?
Da smo mi spori, neodgovorni, da politika živi u svijetu kalkulacija, odugovlačenja i čekanja povoljne prilike da se realiziraju davno zamišljeni i osmišljeni koncepti, to je nešto oko čega se u kontekstu dokazivanja ne treba posebno naprezati. Naravno i da je takva vrsta čekanja izrazito povoljan okvir da se štošta uzgred ušićari. Ali, to je jedna strana medalje. Pravo je pitanje zapravo da li su ti uvjeti koje Bruxelles postavlja uistinu nešto što valja ispuniti, ili su ipak upravo ona mala osovina oko koje se vrti velika zajebancija?!
Jer, sve su prilike da se ni njima odveć ne žuri. Zapravo, najozbiljnije se valja upitati kome ovo odugovlačenje u nedogled predstavlja “viši interes”, našim ili bruxelleskim šićardžijama?! U tom smislu postoje dva razmišljanja. Prvo afirmira tezu da je Evropa glavni krivac, da su oni glavni vinovnici svega što se ovdje zbivalo, samim tim i kočničari našeg puta. Ovakav se stav, dakako, podgrijava u domaćim krugovima kako bi se vlastita lijenost, nesposobnost i odsustvo volje za promjenama opravdali u javnosti koja dvije decenije uporno čeka, ni sama više ne znajući šta. Drugo je “razmišljanje” na tragu dokazivanja apsolutne evroatlanske nevinosti u cijelom slučaju. Koliko god da ono prvo razmišljanje ima svoje uporište u klasičnom pokušaju obmanjivanja, ni drugom ne fali laži i licemjerstva. Kod jednih se da sagledati klasična demonstracija podaničkog mentaliteta, kod drugih “vješto” zahvatanje novca iz gomile koja kao milost njenog bruxelleskog veličanstva kroz grotla ranih institucija organizacija i udruženja ulazi u bosanskohercegovačke praonice. Malim se djelićem novca koji se ne vraća u evropske hazne može kupiti značajan broj “bosanskohercegovačkih intelektualaca”, “analitičara”, “buntovnika s razlogom i bez razloga” itd.
Evropa je davno shvatila da oni ionako ne traže previše. Najvećem broju odgovara uobičajena suma “svatovskih kićenja”. Gdje je onda istina? Kao i uvijek – na sredini. Najjednostavnije rečeno – mi opstruiramo, a Evropa nas u tom poslu dodatno podržava i educira kako bismo ga obavili što je moguće uspješnije. U njene edukativne moći iz domena manipulacija, pogotovo u strategiji pranja novca i sličnih detalja uspješnog poslovanja, ne treba sumnjati. Ne treba posebno podvlačiti ni to da mi učimo brzo. Bolonjski se prilagođavamo takvoj vrsti dinamike. Sve ovo govorim iz prostog razloga što je svakome ko iole misli jasno da su ta ispunjavanja uvjeta najobičnija obmana i providan razlog za odugovlačenje. Evropskim gulikožama, koji se u oficijelnoj retorici nazivaju biznismenima, naprosto je neophodan teritorij na kojem se novac može bez posebnih teškoća oprati i na kojem se mogu naći srodne duše koje izvan tih novčanih transakcija ne prepoznaju bilo kakvu vrijednost. Javnost na našu nesreću te srodne duše uglavnom prepoznaje u predstavnicima vlasti ili onima koji su joj bliski, što je kao kvalifikacija bez sumnje tačno. Ali, to je samo dio istine. Problem je što ih nije u stanju uočiti i među onima koji u javnosti podižu pravu larmu oko nezakonitih tošenja i pranja.
Bosanskohercegovačka je javnost potpuno osakaćena za informacije koliko se novca iz raznih evropskih fondova, po osnovu programa raznih debata, konferencija i edukacija po raznim osnovama, slijeva u džepove brojnih “galamdžija”. Nema, jer su upravo oni (pre)zaduženi za kreiranje javnog mnijenja, oni su tu da usmjeravaju “razmišljanja” građana, utvrđuju “stavove”, zajednički kuju planove… Povijest, odnosno nastanak najvažnijih institucija moderne svjetske politike, na koncu nas uči da se zakonodavni segment u kontekstu ispunjavanje uvjeta nikada tako rigorozno nije tretirao kako se tretira na BiH. Prisjetimo se da je Velika Britanija sa “Zakonom o vješticama”, koji je, da ne bi bilo kakve zabune, ukinut 1951. godine, bila jedan od glavnih utemeljilaca Ujedinjenih naroda, kao međunarodne organizacije za održavanje mira i sigurnosti u svijetu, razvijanje dobrosusjedskih odnosa, ekonomsku saradnju, širenje tolerancije i afiramciju ljudskih prava i sloboda. Amerikanci su Zakon o diskriminaciji zbog boje kože ukinuli tek 1964. godine. Ako je i Grčka u Evropsku uniju bez posebnih poteškoća ušla sa Zakonom o posebnom nagrađivanju zaposlenika koji se znaju služiti računarom i ne kasne na posao, a Rumunija i prije eliminacije natrijevog bikarbonata iz ćevapa, valjda se i BiH pod skute Stare dame može zavući i s odgođenim rješavanjem domaćih zadaća koje u prvi plan stavljaju zakonsku regulativu i razna usklađivanja kao najbolju formu vještih prikrivanja stvarnih interesa i apetita.
Teško je reći kad će putovanje započeti. Još je misterioznije kada bi se moglo okončati. Odgovore ne znamo, jer, ruku na srce, evropskim “biznismenima” BiH ne treba u EU, a ni našim također, dok se “dogovoreni poslovi” ne završe. Što se evropskih tiče, za njih je najvažnije da BiH ostane tu gdje jeste – ni tamo ni ovamo. U statusu čardaka ni na nebu ni na zemlji. I, naravno, da se kojim slučajem kome ne prikloni u ovoj hiperprodukciji bjelosvjetskih “ponuda” s raznih strana. Do tada će, treba li posebno podsjećati, u prvom planu biti privatizacije lukrativnih firmi – proizvođača ekstra profita i slični poslovi koji donose novac na “obostrana” zadovoljstva, dok će javnost i dalje biti zabavljana refleksijama međustranačkih nesuglasica oko implementacije presude u slučaju Sejdić-Finci, finesama usaglašene izjave državnog Predsjedništva i sličnim pitanjima koja ih trebaju uvjeriti u ozbiljnost i mukotrpnost poslova oko evropskih i evroatlanskih integracija.
