Piše: Ognjen TVRKOVIĆ

Krenimo s jednom direktnom konstatacijom: zagrebački Šibenčanin Siniša Škarica daleko je najbolji povjesničar popularne/zabavne glazbe na “našim” prostorima. Iako je po profesionalnoj karijeri prvo bio bas-gitarista u poznatoj šibenskoj soul/rok grupi Mi (gledali ih nekada u popularnom FIS-u u Sarajevu), on o popularnoj glazbi piše vrlo široko, teme koje obuhvata kreću se od klasične pop-pjesme i šlagera i njihovih protagonista (autora, pjevača, aranžera), preko klasičnog roka pa sve do nove narodne pjesme i sličnih derivata. Uz to Škarica, kad piše o fenomenima popularne glazbe, sve do recentnog rata nije usko zatvoren u hrvatski prostor, nego kreće od toga da se glazba stvarala i stvara u širem jugoslavenskom kontekstu – njegovi su “pacijenti” i pripadnici beogradskog novog vala i Riblja čorba i Đorđe Marjanović, pa onda Indexi ili Stjepan Jimmy Stanić ili Nikica i Stipica Kalođera, Vjeko Jutt ili Betty Jurković, da o Bijelom dugmetu, Timeu ili Yu grupi niti ne govorimo. A onda su tu i neprevaziđeni Toma Zdravković i dr. Himzo Polovina, pa Miki Jevremović i Kemal Monteno, a kao fetivom Šibenčaninu bliska i draga i trajna tema mu je Arsen Dedić i njegov grandiozni opus, te neizostavna Josipa Lisac i splitski “kozmički Dalmatinac” Oliver Dragojević.

Siniša Škarica vlasnik je opširne i zanimljive biografije. U mladosti roker, potom student prava i pravnik, pa dio ekipe koja je opsluživala našeg najvećeg diskografskog izdavača “Jugoton”, danas “Croatia Records”, gdje je obnašao različite dužnosti, na koncu i autor brojnih knjiga u kojima je savladavao razne teme. Bavio se temama od Bijelog dugmeta, o kojem je pisao u koautorstvu s beogradskim autorom Dušanom Vesićem, kada je pripremao impresivno reizdanje svih studijskih albuma “veselih Bosanaca” 2014. godine, nažalost, isuviše mlako dočekano, zatim je vrlo akribično istraživao početke roka na ovim prostorima u knjizi Kad je rock bio mlad – priča sa istočne strane (VBZ, 2004), koju je popratio i šestorostruki CD s arhivskim snimcima. Onda je krenuo da piše povijest popularne glazbe, ali kroz prizmu onoga što se dešavalo kroz izdavačku djelatnost gore spomenutog “Jugotona”, danas “Croatia Recordsa”. I to u tri opsežne knjige u kojima će sakupiti neke od tekstova koje je već publicirao radeći na brojnim reizdanjima, kompilacijama i sličnim diskografskim projektima koje je radio (i radi!) u vrijeme kad je bio zaposlenik u toj etiketi i sada kada je u mirovini. Tomu treba dodati i brojne uredničke funkcije i rad u raznim žirijima, a čovjek o kojem danas govorimo je “vlasnik” brojnih priznanja i nagrada, među kojima je najveća glazbena nagrada u Hrvatskoj “Porin”. Ovako bi se moglo nabrajati unedogled, ali bitno je reći da, iako umirovljenik, Škarica i njegova radionica otvoreni su i djelatni te nas u bliskoj budućnosti zasigurno mogu očekivati još mnoga slična i prijatna iznenađenja.

Evo, samo ovih dana iz nje smo dobili dvije dvostruke CD kompilacije na kojima su sakupljeni rani radovi Arsena Dedića i Mate Miše Kovača, na kojima su njihovi pokušaji u prvim fazama kada su se tražili, bilo kao autori, bilo izvođači, sve dok nisu definirali svoj stvaralački profil. Naravno, s opsežnim, analitičnim tekstovima u kojima ćemo naći gomilu novootkrivenih podataka i zanimljivih analiza i zaključaka. Tu je i odličan propratni komentar uz notno izdanje skladbi splitskog Riječanina Nene Belana (HDS, Zagreb 2019), te najavu još nekoliko novih knjiga i sličnih projekata.

A sad o knjizi koja je pred nama, a izašla je prije koji dan. Njoj je naslov Tvornica glazbe: Priče iz Dubrave (Bilješke za biografiju ili Various Artists, Knjiga druga 1970–1989). U okviru svojeg publicističkog izdavaštva ju je izdao “Croatia Records”. Ona se logično nastavlja na prvu knjigu s istim naslovom, ali koja je obuhvatila pionirske dane stvaranja nove scene zabavne glazbe na našim prostorima u periodu od 1947. do 1969. godine, dakle, onoga što smo nazivali danima festivala i pojave festivalomanije. Jah, zaboravljamo dvije sjajne kompilacije, zapravo pionirska istraživanja kada je sakupio 101 meksikansku pjesmu i isto tako dalmatinske pjesme u istom broju i sve to propratio s krajnje analitičkim tekstovima. Kao mala digresija, a to treba ipak naglasiti: Siniša Škarica neprijeporno je veliki poklonik bosanskohercegovačke popularne glazbe, ne samo Bijelog dugmeta i Indexa nego i Kemala Montena, Esada Arnautalića, Nikole Borote i drugih, sve do dr. Himza Polovine, o kojem piše sjajan esej uz jednu kompilaciju njegovih najboljih izvedbi i grupe Nervozni poštar.

U ovoj obimnoj knjizi Siniša Škarica iznova se bavi raznorodnim temama koje su uglavnom uvjetovane izdanjima koje u različitim ulogama priprema za svoju matičnu kuću i u kojima se uz ulogu urednika pojavljuje i kao komentator i koješta još. Dapače, kad se pojavljuju reizdanja raznih izvođača u rasponu od Arsena Dedića do Mikija Jevremovića, od Indexa do Elvire Voća ili Anice Zubović ili Drage Diklića, Yu grupe ili grupe Time, on se ne poziva samo na back katalog matične mu firme nego traga za snimcima koji su rasuti svuda po negdanjim jugoslavenskim etiketama i spaja ih u smislene kompilacije koje oprema adekvatnim komentarima. Na taj način saznajemo više o reizdanjima nekih važnih ploča (Arsen Dedić, Time ili Josipa Lisac i njen antologijski Dnevnik jedne ljubavi) ili pak snimaka, bilo onih s autorskih ploča ili s festivalskih pozornica. Tako opremljeni s pedantno iznijetim podacima, i u novom kontekstu govore o prijelomnim trenucima zabavne glazbe na ovim prostorima: o njenim autorima, izvođačima i drugim protagonistima, dizajnerima, aranžerima, dirigentima, studijskim muzičarima i koješta još. Ta pedantnost i akribičnost, to poštivanje ličnosti i njihovog stvaralaštva o kojima piše, upućenost u materiju, pozivanje na različite izvore, od izjava samih učesnika, preko periodičnog tiska, naučnih akademskih radova (kojih je sve više u posljednje vrijeme) i opsežne bibliografije daju svakom od tekstova koje u ovoj knjizi okuplja Siniša Škarica na jednoj strani uvjerljivost, a na drugoj, zbog izrazite literarnosti, i dašak krajnje zanimljivosti i intrigantnosti koja naprosto privlači. Škarica je čovjek koji paletu fakata koristi da bi stvorio širi kontekst i služi mu kao platforma za smjele zaključke s kojima se može ili ne mora slagati, ali koji u svakom slučaju intrigiraju i tjeraju na opetovano iščitavanje.

U osam poglavlja ove knjige Škarica je iznova širok i benevolentan, nikad usko vezan za neki stil ili trend, on kao prvo iznosi platformu u kojoj se formiraju 70-te. Na jednoj strani produžetak je klasične zabavne glazbe sa svim devijacijama, nastavak upotrebe meksikanskih karakteristika, potom nastavak pop-šlagera za široke mase s važnim protagonistima poput Đorđa Novkovića, pa Zdenka Runjića i drugih, onda pojava disko-glazbe i novih autora na čelu s Kemalom Montenom i drugima. Na drugoj strani pojavljuju se prvi važni autorski rok-projekti od Indexa i Timea, Yu grupe, pa sve do trijumfa Bijelog dugmeta. Slijede diskursi o nastavku stare škole (Marko Novosel, Anica Zubović, Stjepan Mihaljinec, Miki Jevremović ili Ljupka Dimitrovska), pa onda o dolasku novih snaga u rasponu od Indexa do Nikole Borote Radovana, koga na briljantan način reafirmira, sve do Josipe Lisac, s naglaskom na “veselim Bosancima”, koje predvode Goran Bregović i Željko Bebek.

Slijede dva poglavlja gdje Škarica okuplja na jednu gomilu važne pjesme iz 70-tih i 80-tih i za svaku od njih ima adekvatnu elaboraciju zašto, kako i gdje su nastajale i tko su bili njihovi autori i izvođači. Taj se gemišto popularnih uspješnica uz sve to može pratiti tako što se ulogira na datu adresu na platformi “Deezer”. Od Duška Lokina do Dugmeta, od Darka Domijana do Teške industrije, od Drugog načina do Olivera, neizbježnih Indexa i Nede Ukraden, danas zaboravljenog Joe Maračića Makija i Pro arte i Divljih jagoda, Vice Vukova i Bobe Stefanovića, pa do prvaka novog vala: Filma, Zabranjenog pušenja, Haustora, Aerodroma i drugih. Posebno se s užitkom čita vrhunska analiza opusa u akademskim krugovima ignoriranog Tome Zdravkovića, i kao velikog autora melankolične narodne pjesme i kao pjevača čije radove okuplja u sjajnoj antologiji (3 CD-a i DVD-a), koji zbog jedne njegove negativne primjedbe nikada nije snimao upravo za etiketu u kojoj je Škarica jedan od ključnih igrača, ali evo sada dobija ovo grandiozno izdanje. Roker koji piše o bardu nove narodne pjesme duboko analitično i akribijski, izdavačka kuća s kojom nije imao dodira, pjevač iz druge sredine (Srbin na hrvatskoj etiketi), ne govori li to dovoljno o toleranciji, širini i nekonvencionalnosti ovog autora.

Napokon, ova knjiga obuhvata mnoge važne (i manje važne) protagoniste scene koja se dinamično razvijala u bivšoj državi, a dolazili su i dolaze iz Bosne i Hercegovine, bilo da su djelovali iz nje ili se selili u druge bolje organizirane sredine za rad. Tu su Đorđe Novković, Esad Arnautalić, Kemal Monteno, dr. Dženan Salković, dr. Fadil Šabović i njegov Nervozni poštar, Bijelo dugme i Goran Bregović, Indexi, Mahri Paloš, Neda Ukraden, Dragan Stojnić, Kornelije Kovač i s Indexima i s Korni grupom, Kamen na kamen i Nikola Borota, Slobodan Samardžić i Narcis Vučina, Hari Mata Hari, Crvena jabuka i Zabranjeno pušenje, Plavi orkestar i Divlje jagode s produktivnim Seadom Lipovačom. Eto kostura za zasad nenapisanu povijest bosanskohercegovačke zabavne glazbe.

Šteta jedino što Škarica nije napravio indeks imena i pojmova na koncu da bi se kroz tu džunglu podataka, analiza i stavova moglo malo lakše kormilariti, mada je dodana opsežna bibliografija i profil autora. Ukratko, knjiga velike vrijednosti kakvih je još uvijek premalo. Stoga treći završni dio ovog troknjižja iščekujemo s nestrpljenjem, kao i ostale radove ovog plodnog i uspješnog autora. Kao i skorašnju promociju u Sarajevu i u još nekim bh. gradovima.

Izvor: Stav.ba