Hrvatski sabor raspravljao je danas o Prijedlogu rezolucije o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Rezoluciju su, nakon višetjednog usuglašavanja, u saborsku proceduru zajednički uputili Domovinski pokret i HDZ, a u ime predlagatelja obrazložio ju je potpredsjednik Sabora Ivan Penava.

Tokom saborske rasprave o ovom prijedlogu obratio se i saborski zastupnik Armin Hodžić, koji nije podržao predloženu rezoluciju, obrazloživši razloge svog stava.

U nastavku donosimo njegovo obraćanje u cijelosti:

“Poštovani predsjedniče Hrvatskoga sabora, poštovani potpredsjedniče u ime predlagatelja, poštovane kolegice i kolege zastupnici.

Postoje rasprave u ovom domu koje završavaju jednim glasovanjem, ali postoje i teme koje nadilaze dnevnu politiku jer ono što ovdje izgovorimo pažljivo se sluša i izvan Republike Hrvatske. Rasprava o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini upravo je jedna od takvih tema i zato želim odmah na početku vrlo jasno odrediti svoje stajalište.

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini jest konstitutivan narod. To nije politička želja niti zahtjev jedne političke opcije, nego ustavna činjenica Bosne i Hercegovine. Jednako tako, smatram da Bosna i Hercegovina treba reformu izbornoga zakonodavstva. Problem postoji i treba ga rješavati, ali vjerujem da se tako složen problem ne može riješiti jednostranim političkim deklaracijama niti unaprijed definiranim rješenjima bez političkog dogovora onih koji će s tim rješenjima živjeti.

Rezoluciji sam pristupio bez predrasuda. Pročitao sam njezinu preambulu, obrazloženje i operativni dio te želim istaknuti ono što smatram ispravnim. Ispravno je podsjetiti da je Republika Hrvatska među prvim državama priznala neovisnost Bosne i Hercegovine. Ispravno je podsjetiti na Washingtonski sporazum i na zajedničko djelovanje Hrvatske vojske i Armije Republike Bosne i Hercegovine koje je stvorilo pretpostavke za završetak rata i Daytonski mirovni sporazum. Ispravno je podsjetiti i na ustavnu obvezu Republike Hrvatske da vodi posebnu skrb o Hrvatima izvan Republike Hrvatske te govoriti o potrebi pune političke jednakopravnosti hrvatskog naroda i reforme koja će omogućiti da svaki konstitutivni narod bira svoje legitimne političke predstavnike, uključujući člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskoga naroda.

Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, često zaboravljamo jednu važnu činjenicu. Nijedan ozbiljan iskorak prema miru nije ostvaren bez suradnje Hrvata i Bošnjaka. Washingtonski sporazum nije nastao zato što su nestale sve razlike između dva naroda. Nastao je zato što je prevladala svijest da bez međusobnog partnerstva nema ni opstanka Bosne i Hercegovine ni trajnog mira. Nakon toga uslijedilo je zajedničko djelovanje Hrvatske vojske i Armije Republike Bosne i Hercegovine koje je promijenilo tijek rata i stvorilo pretpostavke za Daytonski sporazum. To nije samo povijesna činjenica. To je politička pouka koja vrijedi i danas. Kada god su Hrvati i Bošnjaci razgovarali, Bosna i Hercegovina bila je bliže stabilnosti. Kada su prestajali razgovarati, svi su gubili.

Kada je riječ o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, nikome u ovoj sabornici, pa ni meni kao zastupniku bošnjačke nacionalne manjine, ne bi smio biti cilj osporavati postojanje problema. Ozbiljna politika ne počinje negiranjem problema, nego traženjem najboljeg načina njegova rješavanja.

Dok sam čitao ovu rezoluciju, pokušavao sam odgovoriti na jedno pitanje: hoće li dokument koji danas raspravljamo, a sutra donosimo doista pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini ili će prije svega postati dio političke rasprave koja će za manje od tri mjeseca ionako dominirati Bosnom i Hercegovinom zbog općih izbora?

Stekao sam dojam da se položaj Hrvata gotovo u cijelosti promatra kroz prizmu izbornoga zakonodavstva. Ne sporim da je to jedno od ključnih pitanja, ali pitam se je li ono jedino. Hoće li hrvatska obitelj ostati živjeti u Bosanskoj Posavini zato što smo riješili izborni model? Hoće li se mladi vratiti u Orašje, Žepče ili Kiseljak samo zato što smo promijenili način izbora člana Predsjedništva? Zato sam očekivao da će dokument jednaku pozornost posvetiti demografskom opstanku, gospodarskom razvoju i svakodnevnom životu hrvatskog naroda.

Prema popisu stanovništva između 2013. i danas Bosna i Hercegovina izgubila je stotine tisuća stanovnika. Eurostat i druge međunarodne institucije godinama upozoravaju da je riječ o jednoj od država s najvećim iseljavanjem u Europi. Taj problem jednako pogađa Hrvate, Bošnjake i Srbe. Zato sam očekivao da će rezolucija, osim izbornoga pitanja, otvoriti i pitanje demografskog opstanka hrvatskog naroda.

Govorimo o europskom putu Bosne i Hercegovine. A nijedna država nije postala članicom Europske unije zato što je riješila samo jedno političko pitanje. Sve su morale graditi institucije, vladavinu prava, međusobno povjerenje i sposobnost postizanja kompromisa. Upravo zato vjerujem da Bosna i Hercegovina neće postati europska država samo izmjenom Izbornoga zakona. Postat će europska država onda kada politički predstavnici budu imali volje i sposobnosti zajedno donositi odluke.

Posebno sam zastao na onome što u rezoluciji nisam pronašao. Govori se o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali gotovo da nema ozbiljnije analize položaja Hrvata u Republici srpskoj. To nije tema važna samo Hrvatima. To je tema koju vrlo dobro poznaju i bošnjački povratnici. I jedni i drugi godinama upozoravaju na težak položaj, ograničavanje prava, demografsko pražnjenje i odlazak čak i onoga malog broja ljudi koji su se nakon rata vratili. Ako doista vjerujemo u načelo konstitutivnosti, onda ono mora vrijediti na svakom pedlju Bosne i Hercegovine.

Kao zastupnik bošnjačke nacionalne manjine želim naglasiti još jednu važnu stvar. Mi Bošnjaci u Hrvatskoj nikada nismo smatrali da je moguće povlačiti paralelu između položaja nacionalnih manjina u Hrvatskoj i Srbiji te položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao što je to danas zagovarao zastupnik Bulj. Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu nacionalna manjina nego konstitutivan narod. Upravo zato njihova prava proizlaze iz sasvim drukčijeg ustavnopravnog temelja.

Razilazim se s rezolucijom i u dijelu u kojem Hrvatski sabor podupire konkretne modele izborne reforme. Smatram da je naša odgovornost štititi načela – jednakopravnost, legitimno predstavljanje, poštovanje Daytonskog sporazuma i europski put Bosne i Hercegovine – ali da konkretna institucionalna rješenja moraju biti rezultat dogovora legitimnih predstavnika Hrvata, Bošnjaka i Srba u Bosni i Hercegovini.

Jednako tako ne mogu zanemariti politički trenutak u kojem se rezolucija donosi. Pred nama je manje od tri mjeseca do općih izbora u Bosni i Hercegovini. Ne dovodim u pitanje motive predlagatelja, ali držim legitimnim zapitati se hoće li ovaj dokument pridonijeti dijalogu ili će postati dio predizborne kampanje u kojoj će se postojeći politički rovovi još dublje iskopati.

Na kraju želim vrlo jasno reći da ovo nije govor protiv bilo koga, niti protiv političke jednakopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, niti protiv izmjena Izbornoga zakona. Naprotiv, želim Bosnu i Hercegovinu u kojoj će se hrvatski narod osjećati politički ravnopravan, u kojoj će se Bošnjaci osjećati sigurnima i u kojoj će Srbi, Hrvati i Bošnjaci znati da nijedna važna odluka nije donesena protiv njih, nego zajedno s njima.

Najveći prijatelj Bosne i Hercegovine nije onaj koji govori samo ono što želi čuti jedan narod, nego onaj koji potiče dogovor među narodima koji u njoj žive. Ako vjerujemo u Bosnu i Hercegovinu kao suverenu, teritorijalno cjelovitu i europsku državu, onda moramo vjerovati da u takvoj državi ne može dugoročno biti dobro jednom narodu, a da druga dva žive u osjećaju političke nepravde. Možda upravo zbog toga ovu raspravu doživljavam nešto drukčije. Kao Bošnjak iz Hrvatske dobro znam što znači pripadati zajednici koja svoju budućnost gradi zajedno s hrvatskom državom. Isto tako znam koliko je važno da ljudi u Bosni i Hercegovini, bez obzira na svoju nacionalnost, osjećaju da ta država pripada i njima. Zato nikada nisam vjerovao u politiku u kojoj jedan narod može dugoročno pobijediti druga dva. Takve pobjede u Bosni i Hercegovini uvijek su bile samo privremene.

Zbog svega što sam rekao ostajem vjeran politici dijaloga. Govorim kao zastupnik u Hrvatskom saboru i kao predstavnik bošnjačke nacionalne manjine koja nikada nije dovodila u pitanje svoju odanost Republici Hrvatskoj, pa ni onda kada ju je trebalo braniti krvlju zajedno s hrvatskim braniteljima, ali ni svoju povezanost s Bosnom i Hercegovinom. Upravo zato, uz puno poštovanje prema predlagateljima i uz jasno opredjeljenje za punu političku jednakopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, ovako sročenu rezoluciju ne mogu podržati. Moj glas je glas za Bosnu i Hercegovinu u kojoj će hrvatski narod biti potpuno ravnopravan, ali u kojoj će do toga doći kroz politički dogovor, a ne kroz nova međusobna udaljavanja. Vjerujem da je upravo to interes Hrvata. Vjerujem da je to interes Bošnjaka. Vjerujem da je to interes Srba. I iznad svega vjerujem da je to interes Republike Hrvatske.

Hvala vam”.