Dolaskom na čelo Objedinjenog hitnog bolničkog prijma KBC-a Zagreb, najveće i najsloženije bolničke ustanove u Hrvatskoj, dr. Adis Keranović preuzeo je odgovornost za jedan od najopterećenijih segmenata zdravstvenog sustava.

Liječnik hitne medicine s bogatim iskustvom u bolničkoj, izvanbolničkoj i helikopterskoj hitnoj službi, doktor znanosti i magistar menadžmenta u zdravstvu, Keranović u razgovoru za Liječničke novine govori o izazovima suvremenih hitnih prijama, organizaciji rada, privlačnosti hitne medicine za mlade liječnike te planovima za unapređenje sustava.

Uz profesionalne dužnosti u zdravstvu, odnedavno obnaša i dužnost predsjednika Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj “Bošnjaci zajedno!”.

Razgovarala: Lada Zibar

Postavljeni ste na novu rukovodeću funkciju. Što to sadržajno znači i što vama to znači?

Radije bih rekao da sam dobio povjerenje za vođenje Objedinjenog hitnog bolničkog prijma (OHBP) nego da sam „postavljen“.

„Postavljen“ zvuči previše birokratski. Znate, iza ove funkcije stoje godine rada u djelatnosti hitne medicine, iskustvo u bolničkom i izvanbolničkom sustavu, znanstveni i organizacijski rad, edukacija te kontinuirano profesionalno usavršavanje.

Ovu funkciju prije svega doživljavam kao priznanje dosadašnjem radu, ali još više kao veliku odgovornost. Sadržajno funkcija pročelnika OHBP-a ne podrazumijeva samo organizaciju svakodnevnog rada službe i hladni pogon, nego i odgovornost za funkcioniranje jednog od najdinamičnijih i najopterećenijih dijelova bolničkog sustava. Objedinjeni hitni bolnički prijam ogledalo je svake zdravstvene ustanove, on je ulaz u zdravstveni sustav i često prvi kontakt bolesnika sa zdravstvenim sustavom. OHBP je mjesto gdje se u vrlo kratkom vremenu donose važne odluke, često u okolnostima velike neizvjesnosti, vremenskog pritiska i ograničenih resursa.

Za mene osobno ova funkcija predstavlja profesionalni izazov, ali i veliko povjerenje i odgovornost – prema pacijentima, djelatnicima i instituciji koja mi je povjerila vođenje tako važnog segmenta zdravstvenog sustava. Dolazim iz sustava hitne medicine, poznajem i bolničku i izvanbolničku hitnu, a dodatno obrazovanje iz menadžmenta u zdravstvu omogućuje mi da probleme sagledavam i organizacijski, ne samo klinički.

Smatram da suvremeni OHBP mora biti mjesto visokostručnog i sigurnog zbrinjavanja bolesnika, ali i dobro organiziran sustav rada u kojem zdravstveni djelatnici mogu kvalitetno i održivo funkcionirati, a sustav napredovati. Moj je cilj unaprijediti organizaciju procesa uz očuvanje kvalitete i sigurnosti zdravstvene skrbi te ovaj način funkcioniranja OHBP-a pokazati kao nacionalni model.

Koje su „bolne točke“ vašeg OHBP-a i postoje li planovi za poboljšanja?

„Bolne točke“ s kojima se suočava naš OHBP zapravo su izazovi većine velikih hitnih prijma u svijetu i Europi. Kroz edukaciju i studijske posjete te suradnju s kolegama iz mnogih svjetskih hitnih prijama mogu zaključiti kako se danas susrećemo s istim izazovima. Prije svega su to povećan broj bolesnika, nedostatak kadra, sve kompleksniji bolesnici i ograničeni prostorni kapaciteti. Poseban izazov predstavlja velik broj bolesnika koji dolaze zbog stanja koja nisu hitna u medicinskom smislu, ali ih sustav iz različitih razloga ipak usmjerava prema hitnom prijmu.

Osim toga, specifičnost naše ustanove jest obnova koja je u tijeku te samim time smanjeni prostorni kapaciteti, ali i kompleksnost bolesnika koje zbrinjavamo. To dovodi do produljenog vremena čekanja na prijmove na odjele što danas čini „usko grlo“ našeg hitnog prijma, preopterećenja djelatnika, ali ono što je važno za naglasiti je da ne otežava fokus na životno ugrožene bolesnike i zbrinjavanje životno ugroženih stanja. Ipak, ovdje želim naglasiti kako uprava bolnice, kao i kolege s drugih klinika čine sve kako bi razriješili izazove s kojima se susrećemo i uvjeren sam da ćemo u tome zajednički uspjeti.

Planovi za poboljšanja uključuju procese na tri razine. Prva je priljev bolesnika na kojem se aktivno radi na nacionalnoj razini, razini Ministarstva zdravstva. Drugi je rad na samom OHBP-u i procesima koje je potrebno unaprijediti, poput bolje organizacije trijaže i protoka bolesnika, jačanja suradnje s drugim bolničkim službama, standardizacije postupaka (tzv. SOP-ovi) i dodatne edukacije djelatnika.

Treći je protok bolesnika u samoj ustanovi te njihov otpust. Mislim da je osim ove tri razine potrebno paralelno razvijati digitalizaciju procesa i jasnije definirati ulogu hitnog prijma unutar cjelokupnog zdravstvenog sustava, na čemu već sada aktivno radimo.

Koliko je rad u OHBP-u privlačan mladim liječnicima i zašto?

To smo pokazali na posljednjem natječaju za izbor specijalizanata na koji nam se javilo pet kandidata. Hitna medicina privlači određeni profil mladih liječnika – one koji vole dinamiku, brzo donošenje odluka, timski rad i širok spektar medicine.

„Emergency medicine is the most intere-sting 10 minutes of every other specialty.”

U jednom danu možete liječiti politraumu, akutni infarkt, sepsu ili moždani udar, stariju osobu ili dijete, trudnicu, a sve to zahtijeva veliko znanje i stalno usavršavanje te brzu reakciju. Potom imate mogućnost rada u bolničkom sustavu, izvanbolničkoj hitnoj medicini – kolima ili helikopteru, brzim brodicama, na trijaži ili medicinsko prijavno dojavnoj jedinici, edukaciji ili znanosti, i upravo je ta širina mnogima profesionalno vrlo motivirajuća.

S druge strane, riječ je o izrazito zahtjevnom području medicine, možda i najzahtjevnijem. Rad je uglavnom smjenski, emocionalno i fizički iscrpljujući, često pod velikim pritiskom i uz visoku razinu odgovornosti. Mladi liječnici danas, razumljivo, traže i određenu ravnotežu privatnog i profesionalnog života, pa održivost radnih uvjeta postaje vrlo važna tema.

Mislim da će privlačnost rada u OHBP-u u budućnosti uvelike ovisiti o tome koliko ćemo uspjeti osigurati kvalitetne uvjete rada, dobru organizaciju, mentorsku podršku i mogućnost profesionalnog i karijernog razvoja.

Što najviše opterećuje i iscrpljuje dežurne liječnike u OHBP-u?

Najveće opterećenje proizlazi iz kontinuiranog rada pod pritiskom, velikog broja bolesnika i potrebe da se važne odluke donose brzo i točno. Hitna medicina ne dopušta odgodu – liječnik mora stalno procjenjivati prioritete i prepoznavati životno ugrožavajuća stanja među velikim brojem bolesnika različite hitnosti, od kojih je ipak najveći broj manje hitnih.

Dodatno iscrpljuje administrativno opterećenje i situacije kada zbog organizacijskih ograničenja bolesnici dugo ostaju u hitnom prijmu čekajući prijem na odjele. To stvara osjećaj stalnog pritiska i preopterećenosti.

Ne treba zanemariti ni emocionalni aspekt posla. Liječnici i medicinske sestre svakodnevno su izloženi teškim kliničkim situacijama, smrti, visokom stresu bolesnika i njihovih obitelji, a ponekad i verbalnoj agresiji. Zato je važno razvijati kulturu timske podrške, po čemu je djelatnost hitne medicine prepoznatljiva, te sustavno brinuti o profesionalnom sagorijevanju zdravstvenih djelatnika.

Kakva je komunikacija s pacijentima i njihovom pratnjom? Imate li općenito problema s njihovim razumijevanjem organizacije sustava? U kojoj mjeri se hitna služba pogrešno koristi?

Komunikacija s bolesnicima i njihovom pratnjom iznimno je važan dio rada hitnog prijma. Većina ljudi dolazi zabrinuta, pod stresom i često u strahu, što treba razumjeti. Dobra komunikacija može značajno smanjiti nezadovoljstvo i napetost, čak i kada su čekanja dulja nego što bismo željeli. Danas objektivno postoji problem nerazumijevanja načina funkcioniranja djelatnosti hitne medicine. Bolesnici često očekuju da se redoslijed pregleda određuje prema vremenu dolaska, dok se u djelatnosti hitne medicine prioritet određuje prema težini zdravstvenog stanja i trijažnim kategorijama. To je ponekad teško prihvatiti osobama koje dugo čekaju, iako medicinski nisu hitne ili su niže trijažne kategorije.

Hitna služba dijelom se koristi i za probleme koji bi se trebali rješavati kroz primarnu zdravstvenu zaštitu ili specijalističke preglede. Razlozi za to su višestruki, a najprije je do percepcije da će se u hitnoj službi najbrže obaviti obrada.

Važno je naglasiti da hitni prijam mora ostati dostupan svakome kome je pomoć potrebna, za zaista hitne slučajeve, ali je za dugoročno rasterećenje sustava nužno bolje povezivanje svih razina zdravstvene zaštite i kvalitetnije informiranje građana o tome kada je hitna služba doista potrebna.

Tko je Adis Keranović? Kakav je bio Vaš životni put?

Adis Keranović je prije svega ponosan otac dvije prekrasne pametne djevojčice. Osim toga je suprug, sin, brat, prijatelj… Zaljubljenik u skijanje i tenis, ali i Dinamo i Manchester United. Volim druženja uz dobru klopu. Ponosan sam aktivist bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj i predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske.

Liječnik sam hitne medicine od prvih dana nakon studija, nikada ništa drugo nisam niti radio, cijeli profesionalni put gradio sam upravo kroz djelatnost hitne medicine – i bolnički i izvanbolnički. Imam iskustvo rada u kolima hitne od najranijih dana, od prvih dana sam dio helikopterske hitne medicinske službe, danas profesionalno kombiniram rad u OHBP-u i helikopterskoj hitnoj medicinskoj službi.

Smatram da suvremena medicina više ne može funkcionirati samo na indivi- dualnom entuzijazmu liječnika, struci, nego traži i dobro organizirane procese, kvalitetno upravljanje i jasnu komunikaciju unutar sustava. Stoga me uz klinički rad, oduvijek zanimao i način organiza- cije zdravstvenog sustava te znanost. Uz specijalizaciju sam završio i doktorski studij Biomedicina i zdravstvo na Medi- cinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te magistrirao menadžment u zdravstvu, te sam tijekom dosadašnjeg rada boravio na edukaciji i studijskim posjetama u Švicarskoj, Sveučilište u Bernu i hitnom prijemu bolnice u Bernu kao i na Sveučilištu Yale i hitnom prijmu Yale New Haven Health. Danas obnašam i funkciju posebnog savjetnika Ministrice zdravstva za djelatnost hitne medicine.

Tijekom godina radio sam u okruženju koje traži brzo donošenje odluka, timski rad i sposobnost funkcioniranja pod pritiskom, a upravo su me ta iskustva profesionalno najviše oblikovala.

Mislim da danas ključno ostati otvoren prema novim znanjima, ali i zadržati ljudski pristup prema bolesnicima i kole- gama. Funkcije koje danas obnašam, prije svega mislim na mjesto posebnog savjetnika Ministrice kao i Pročelnika OHBP-a, doživljavam prije svega kao odgovornost prema sustavu, djelatnicima i bolesnicima, a tek onda kao osobno postignuće, jer je ono ustvari najmanje važno.