Esma Dobrić iz Raše već desetljećima djeluje u lokalnoj zajednici kroz volonterski i humanitarni rad, a posljednjih godina i kao općinska vijećnica.

Kroz brojne aktivnosti kontinuirano se bavi pitanjima koja najviše pogađaju starije osobe, osobe s invaliditetom i socijalno osjetljive skupine.

Bosanski korijeni i život u Raši

Esma je rođena 14. veljače 1961. godine na Vinežu, Labin, u rudarskoj obitelji podrijetlom iz Bosne. Njezin otac kao i brojni radnici koji su tada dolazili u Labin u potrazi za poslom i sigurnijim životom zaposlio se u rudniku.

– Tata se kao mladić davne 1952. godine zaposlio u Istarskim ugljenokopima Raša-Labin i ubrzo doveo suprugu iz Cazina – Bosne i Hercegovine – prisjeća se Esma.

Odrastala je u četveročlanoj obitelji. Kako navodi, bili su manja sredina u kojoj su se svi poznavali, a djeca zajedno igrala.

– Tada se nisu gledale godine, stariji od 15, 16 godina pazili su one manje od 4, 5 godina. Igrali smo skrivača, neka puca, cip-cop, mlin… Imali smo stvarne prijatelje, a ne kao danas Facebook prijatelje koje nisi nikad vidio niti se s njima družio. Nekad smo bili povezani ljudi, a danas su svi povezani mobitelima – ističe ona.

Osnovnu i srednju školu završila je u Labinu, a cijeli svoj radni vijek provela je u Tvornici 25. maj, Tvornici lutaka i igračaka kao konfekcioner. Kad se tvornica zatvorila otišla je u invalidsku mirovinu. Udala se i osnovala obitelj te su ona, suprug i dvoje djece živjeli u podstanarstvu u staroj istarskoj kući u malom selu Diminići kraj Labina. Nakon godina koje je provela u podstanarstvu s obitelji trajno se preselila u općinski stan u Rašu, mjesto koje je s vremenom postalo njezin pravi dom.

Iako pripadnica bošnjačke manjine, Esma kaže kako se u Istri nikada nije osjećala drugačijom.

Bolest koja ju je naučila pomagati drugima

Velik dio života Esma Dobrić provela je boreći se sa zdravstvenim problemima. Već od najranijeg djetinjstva imala je ozbiljne poteškoće sa zdravljem. Točno na prvi rođendan operirala je kuk u Ortopedskoj bolnici Rovinj gdje je provela skoro tri godine. Prošla je niz operacija, a u 35 godini života ugrađen joj je umjetni kuk. U invalidsku mirovinu otišla je već 1999. godine, s 38 godina.

No, upravo ju je ovo iskustvo s bolesti potaklo da pomaže ljudima kojima je pomoć potrebna te se tada počela i aktivno baviti volontiranjem.

– Znam koliko čovjeku znači kad mu netko donese čašu vode – kaže ona.

Humanitarni rad

Kako su godine prolazile počela se priključivati u različite inicijative i udruge: Palijativnu skrb i Ligu protiv raka, pa sve do udruga poput Dodir nade i inicijative Srebrna mreža. Tu su se organizirala druženja starijih osoba, kreativne radionice i međusobna pomoć.

– Družili smo se, heklali, šivali, slavili rođendane. Ljudima je nekad dovoljno samo da nisu sami – ističe ona.

Volonteri su često obilazili starije i nemoćne koji nisu imali nikoga svoga, donosili im lijekove i namirnice te pomagali u svakodnevnim poslovima koje više nisu mogli sami obaviti. Organizirali su i male akcije prikupljanja odjeće i higijenskih potrepština za obitelji slabijeg imovinskog stanja, ali i za usamljene starije osobe koje su živjele na rubu siromaštva.

 

Posebnu pažnju posvećivali su razgovoru i druženju jer su, kako kaže Esma, mnogi ljudi više od materijalne pomoći trebali osjećaj da ih netko vidi i sluša.

– Znalo se dogoditi da odemo nekome na pola sata, a ostanemo cijelo poslijepodne jer je toj osobi trebalo samo da s nekim popije kavu i ispriča se i da mu budeš rame za plakanje – priča Esma.

Volonteri su organizirali i kreativne radionice na kojima su stariji izrađivali rukotvorine, učili jedni od drugih i ponovno stjecali osjećaj zajedništva. Za mnoge od njih ta su druženja bila jedina prilika da izađu iz kuće i provedu vrijeme među ljudima.

 

Takve radionice organizirane su preko palijative u Domu za starije osobe Raša, dok su u klubu umirovljenika Raša radionice organizirane jednom tjedno preko udruge Dodir nade iz Kršana u sklopu programa “Srebrna mreža kreativna radionica Raša”. Ovdje je volonterka od 2016. godine.

Također, volonteri obilježavaju razne blagdane: Uskrs, Božić, Novu godinu, Dan žena… Korisnici ovdje izrađuju razne ukrase, ikebana, vjenčiće, loptice, crteže… Rukotvorine koje su izrađene na radionicama bile su donirane na štandovima za samofinanciranje udruge i za nabavu novog materijala. Preko udruge Lige protiv raka Esma sudjeluje u izradi cvijeća od papira ili plastike.

 

Također prikupljaju prvo cvijeće – mimoze, narcise za obilježavaje dana Narcisa, dana Mimoza, Ružičaste vrpce, Plavog cvijeta i slično. Tako bi se to cvijeće na štandovima djelilo, a ljudi bi donirali novac po željama i mogućnostima. Isto tako na štandovima daju savjete u svezi ranog otkivanja malignih bolesti i djele edukativan material. Prikupljenim novcem bi se financirala Liga protiv raka Labin.

 

Posebno joj je ostao urezan razgovor s poznanicom koji ju je iznenadilo jer ju je jednom prilikom pitala koliko zarađuje kao volonterka.

– Kad sam rekla da ne dobivamo ništa, samo me gledala. Rekla je da ona nikad ne bi volontirala besplatno – priča ona.

Za Esmu nikada nije bilo pitanje novca, nego osjećaja da si nekome pomogao.

– Ljudi nisu mogli vjerovati da će netko nešto napraviti besplatno, ali na kraju dana srce ti je puno kad vidiš da je netko zahvalan – poručuje, između ostalog, naša sagovornica.

Tisuću i pol maski u vrijeme pandemije

Tijekom pandemije koronavirusa 2020. godine pokazalo se koliko je Esmino srce veliko. U vrijeme kada su zaštitne maske bile teško dostupne i preskupe za mnoge građane, odlučila ih je sama šivati kod kuće. Uz pomoć supruga danima je izrađivala troslojne zaštitne maske koje su potom besplatno dijelili građanima, domovima za starije i zdravstvenim ustanovama.

– Bilo mi je žao ljudi jer su cijene masaka bile preskupe, a kako sam i ovako po cijeli dan bila u kući zatvorena, odlučila sam to svoje slobodno vrijeme iskoristiti. Kako kući imam šivaću mašinu odlučila sam napraviti maske. Po cijele dane sam šivala i na kraju kada smo suprug i ja išli brojati koliko sam ih napravila bilo ih je oko 1300 – objašnjava Esma.

 

Maskice su završavale u trgovinama, domovima za starije, zdravstvenim ustanovama i kod ljudi kojima su bile potrebne.

– Ljudi su bili šokirani da je sve besplatno – navodi ona.

Politika kao još jedan način pomoći

Njezin politički angažman nije započeo iz želje za funkcijom, nego iz potrebe da problemi ljudi postanu vidljivi. Kroz rad u Hrvatskoj stranci umirovljenika u koju je ušla bez nekih očekivanja, počela je otvarati pitanja položaja umirovljenika, invalida i pristupačnosti javnih prostora.

Na sastancima uvijek otvara pitanja koja su drugi zaobilazili: položaj umirovljenika, problemi invalida, pristupačnost javnih prostora i svakodnevne poteškoće starijih osoba. Malo po malo, upravo ju je ta upornost dovela do mjesta predsjednice općinske organizacije i vijećnice u Općinskom vijeću Raše, ali ni tada nije promijenila način rada. U svom političkom radu ne bori se samo za umirovljenike, nego za čitavu zajednicu i svoj bošnjački identitet nikada ne koristi za podjelu među ljudima.

Posebno inzistira na konkretnim, svakodnevnim problemima koje ljudi često smatraju „malima“, iako upravo oni određuju kvalitetu života. Tražila je povećanje uskrsnica i božićnica za umirovljenike, predlagala da Općina financira putne troškove starijima koji zbog liječenja moraju putovati u Pulu te upozoravala na težak položaj ljudi s niskim mirovinama. Istodobno je pokretala inicijative za uređenje cesta, dječjih igrališta i javnih prostora, ali i za veću pristupačnost osobama s invaliditetom.

– Nisam ušla zbog politike nego kako bih mogla pomoći ljudima. Želim napraviti promijene koje bi čitavoj zajednici bile korisne, a ne samo pojedincima. Ipak, neke stvari se ostvare brzo, a neke ostanu samo prijedlog. Ali važno je ne odustati – kaže ona.

Kako sama navodi, njezina vijećnička pitanja su proizlazila iz razgovora s građanima “iz onoga što bi čula na ulici, pročitala u komentarima ili vidjela među ljudima koji su mi se obraćali za pomoć.”

Poruka mladima

Na kraju razgovora ponovno se vraća na ono što smatra najvažnijim, a to je ljudskost i male geste koje te određuju kao osobu:

– Voljela bih da se mladi više uključe u zajednicu i humanitarni rad. Nekome je dovoljno da mu doneseš kruh, lijek ili samo sjedneš i popričaš s njim – poručila je Esma.