Uoči izlaska knjige „Između života i smrti“, u kojoj svjedoči o pedeset dana borbe s covidom i dvadeset dva dana kome, razgovaramo s čovjekom čije se ime veže uz kulturni život Bošnjaka u Primorsko-goranskoj županiji – o manifestacijama koje je pokrenuo, porodici koja nastupa s njim i viziji zajednice u narednih deset godina

Razgovarao: Stipe Majić

Put Denisa Beganovića od entuzijaste do čovjeka kojeg zajednica prepoznaje kao svog predstavnika, kaže nam na početku razgovora, nije bio planiran, ali posve srčan.

„Sve je počelo iz čiste ljubavi prema kulturi i osjećaja da je identitet nešto što se mora živjeti, a ne samo spominjati. Radio sam tiho, često sam, bez ikakvih ambicija osim da ono što volim ne nestane. Ali zajednica prepoznaje kada nešto radiš srcem. Ljudi su počeli dolaziti, uključivati se, nuditi pomoć – i tako je entuzijazam prerastao u odgovornost.“

Posebno ističe suradnju s Gradom Crikvenicom, gradonačelnicom Ivonom Matošić Gašparović i gradskim institucijama, i sada i prethodnih godina: njihova otvorenost i podrška, kaže, omogućile su da manifestacije koje je pokrenuo postanu dio službene kulturne ponude grada. „Danas, kada me ljudi povezuju s kulturnim životom Bošnjaka u Primorsko-goranskoj županiji, osjećam ponos, ali i obavezu da nastavim graditi mostove – između zajednica, generacija i identiteta.“

Pedeset dana između života i smrti

Beganovićeva knjiga „Između života i smrti“ uskoro izlazi iz tiska u izdanju udruge SABAH. Žanrovski je, kaže, najbliža svjedočanstvu, ali nosi i elemente autobiografskog romana i unutrašnje ispovijesti: zapis je borbe, ali i zahvalnosti.

„Presudilo je to što sam shvatio da čovjek ne smije zadržati u sebi iskustvo koje ga je promijenilo. Kada preživiš nešto što te dovede do samog ruba, osjetiš moralnu obavezu da to podijeliš – ne radi sebe, nego radi drugih. Ova knjiga je moj pokušaj da dam smisao onome što se dogodilo, ali i da ostavim trag koji će možda nekome biti svjetlo u trenutku tame.“

Iskušenje je počelo s nesretnim covidom, a preraslo u borbu između života i smrti: pedeset dana u riječkoj bolnici, od toga dvadeset dva dana u komi, na respiratoru i ECMO uređaju koji su ga održavali na životu. „Liječnici su mi davali jako male šanse za preživljavanje, ali hvala Allahu i hvala mojim bližnjima na svim dovama i molitvama – vratio sam se.“ Nakon buđenja iz kome nastala je i njegova prva kasida, „Molitva“, za koju se nada da će je jednog dana neko i uglazbiti.

Dimenzija snova

Šta čovjek vidi na pragu smrti? „Ne vidi senzacije – vidi istinu. Vidi koliko je život krhak, koliko je svaki udah dragocjen. Čuje tišinu koja je glasnija od svakog zvuka. Osjeti da sve što je mislio da je važno prestaje biti važno. Ono što ostaje su ljubav, ljudi, trenuci. Oni koji nisu prošli takav put teško mogu razumjeti koliko se čovjek promijeni – ne u smislu velikih odluka, nego u smislu pogleda na svijet. Nakon toga više ne živiš iz navike, živiš iz zahvalnosti.“

Ljudi u komi, svjedoči, prelaze u posebnu dimenziju koju naziva dimenzijom snova, ali ne običnih: „Ti snovi su bili tako jasni, živopisni, gotovo opipljivi, da bih svaku scenu mogao do najsitnijih detalja nacrtati i u svakom trenutku pojasniti.“ Ako se koma može hronološki posložiti, najprije je vidio „prvu zajednicu ljudi“ – bića strašno visoka, jednake visine ili viša od drveća koje ih je okruživalo, s kojima je očajnički pokušavao uspostaviti komunikaciju, ali ga „nisu pretjerano doživljavali“. Prizori su se potom smjenjivali brzo, poput slajdova, i njegovo se putovanje kroz komu nastavljalo epohalno, sve do modernog doba. Mnogo detalja ne želi otkrivati prije knjige, ali jedan izdvaja: „Neposredno prije buđenja vidio sam nešto jako neobično. Na gusulhani jedne seoske džamije pročitao sam podatke vlastite osmrtnice, a moje ubjeđenje da nisam zapravo mrtav vratilo me je, uz Allahovu odredbu, ponovno među žive.“

Ljudi u komi, dodaje, sve čuju i osjete. Danima je slušao molitve majke, supruge, brata i starije kćerke nad svojim nepomičnim tijelom. „Brat bi često govorio: slavit ćemo, brate, zajedno rođendan. I tako je i bilo – brat je rođen 19. novembra, a ja sam se probudio iz kome baš na taj dan.“

Najteži dio svjedočanstva ipak se tiče djece. Starija kćerka je za tih pedeset dana izrasla u veliku djevojku, a mlađa je počela zaboravljati očev lik. „Tijelo mi je bilo napola mrtvo i izgled mi se jako promijenio. Malena Neila me zbunjeno gledala kada su me dovezli kući; trebalo je gotovo pola sata da dođe do mene i zagrli me – hladno, bez velikog interesa, jer sam u očima svog djeteta bio neki nepomični, izobličeni pacijent. To je bio jedan od najtužnijih dana u mome životu: kada te vlastito dijete ne prepozna.“ A kroz svih pedeset dana, na oba lokaliteta riječkih bolnica, Neila je svaki dan crtala po jedan crtež na kojem je njih četvero prikazivala kao sretnu porodicu. „Možda je Allah uslišio njezine želje. Ako jeste – hvala mu što mi je dao drugu priliku da ih mogu odgajati i paziti dok god sam živ.“

Kultura koja se prenosi s koljena na koljeno

U kulturni rad uključena je čitava Beganovićeva porodica: starija kćerka vodi njegove manifestacije, a mlađa redovno sudjeluje u recitalima, najčešće posvećenim domovini. Obje su članice folklorne skupine Riječki biseri i dječjeg hora Jadranski dragulji Crikvenica, sekcija koje djeluju unutar Bošnjačke nacionalne zajednice za Primorsko-goransku županiju. Starija je učenica trećeg razreda Srednje škole dr. Antuna Barca u Crikvenici, mlađa četvrtog razreda Osnovne škole Zvonka Cara, a na njegovim su programima sudjelovali i školski zborovi te predstavnici crikveničkih škola.

„Za mene je najveći blagoslov to što se ljubav prema kulturi prenosi unutar naše porodice. Kada vidim svoju kćerku kako pjeva ilahije i sevdalinke, kako ih osjeća i nosi, znam da sve što radim ima smisla. Kultura je živa samo ako se prenosi. Ona nije projekt, ona je naslijeđe. To što zajedno nastupamo nije samo umjetnički čin – to je porodična priča, priča o kontinuitetu, o tome da se identitet ne čuva riječima nego primjerom.“

 

Dvije manifestacije nose njegov autorski potpis: Večer bošnjačke kulture u Crikvenici i poetsko-glazbeni susret Eglen od fajde.

„Htio sam formate koji nisu samo programi, nego susreti – mjesta gdje se ljudi vraćaju sebi, svojim korijenima, svojoj muzici, jeziku i običajima. Prostor u kojem se Bošnjaci mogu prepoznati, ali i predstaviti drugima.“

I ovdje naglašava partnersku, a ne tek formalnu suradnju s Gradom Crikvenicom, Centrom za kulturu dr. Ivan Kostrenčić, školama, gradskom knjižnicom, muzejom i galerijom: „Grad je prepoznao da manjinske zajednice nisu samo gosti, nego aktivni graditelji kulturnog života.“ Na večerima bošnjačke kulture ugostio je mnogobrojne KUD-ove, vokalne ansamble i soliste iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a na jesen suradnju proširuje i na dijasporu u Europi.

Eglen od fajde je, kaže, naišao na veliki interes književnika, ali i medija, jer je drugačiji od ostalih programa: do sada je ugostio preko dvadeset književnika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije. Prošle je godine potpisao memorandum o suradnji s Udruženjem književnika „Riječi sa Une“, čiji je član i aktivni sudionik: udruženje svake godine izdaje zbornik radova, a suradnja je ponuđena preko Bošnjačke nacionalne zajednice za Primorsko-goransku županiju, Beganovića kao predstavnika i književnika Damira Marsa iz Fužina kod Delnica – pa će književne susrete ugostiti Rijeka, Crikvenica i Općina Fužine. Poseban pečat prošlogodišnjem Eglenu dao je poznati pisac i dramski umjetnik Mustafa Širbić.

Podršku njegovu radu daju i Vlada Unsko-sanskog kantona, predvođena ministrom obrazovanja, nauke, kulture i sporta Denisom Osmankićem, te delegacije gradova i općina iz USK. Zahvaljuje i istaknutim pojedincima koji su podržali njegove programe: državnoj tajnici Ministarstva uprave i digitalne transformacije Fadili Bahović, vanjskom članu Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora i bivšem predsjedniku Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Hrvatskoj „Bošnjaci zajedno“ Berminu Meškiću, voditelju Ureda Koordinacije Davudu Mešinoviću, predsjedniku Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske Kadri Kulašinu i mnogobrojnim predstavnicima bošnjačkih asocijacija. S Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Bihaću podršku mu je dala dr. Almira Džanić, koja je prošle godine govorila o bosanskom jeziku kao jednom od autohtonih jezika Europe, a na peto izdanje Eglena dolazi dr. Šeherzada Džafić s temom nacionalnog identiteta, odnosno identiteta Bosanac – Bošnjak.

Upravo zato smatra da je vrijeme da njegov rad u punini prepoznaju i bošnjačke institucije u Hrvatskoj: „Programi koje stvaramo u Crikvenici postali su dio kulturne ponude grada, ali i dio identiteta cijele bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. To je zajedničko dobro i zato zaslužuje institucionalnu podršku. Ono što radimo u Primorsko-goranskoj županiji nije lokalna inicijativa – to je dio šire bošnjačke kulturne slike u Hrvatskoj.“

Graditi kulturu tamo gdje je nema

„Kada nešto gradite iz ničega, svaki korak je pobjeda. Svaka pjesma, svaka manifestacija, svaki okupljeni čovjek – sve to ima težinu. U Crikvenici kultura ne dolazi sama od sebe: moraš je donijeti, izgraditi, ponuditi. Zato je podrška Grada Crikvenice bila presudna. Kada institucije stanu uz tebe, znaš da nisi sam i da tvoj rad ima smisao i budućnost.“

A vizija za narednih deset godina? „Zajednica koja je vidljiva, ponosna i kulturno aktivna – sa snažnijim institucijama, više mladih uključenih u kulturni rad i jasnijim identitetom koji se ne svodi samo na tradiciju, nego i na savremeno stvaralaštvo. Kultura je temelj. Ona je naš najjači alat i naš najljepši doprinos društvu u kojem živimo.“

 

Na kraju, poruka mladim Bošnjakinjama i Bošnjacima koji tek otkrivaju vlastito naslijeđe: „Neka se ne boje svojih korijena. Identitet nije teret, nego snaga. Neka istražuju, neka pitaju, neka pjevaju, neka čitaju, jer kultura je najljepši način da upoznaš sebe.“

Knjiga „Između života i smrti“ bit će uskoro izdana i dostupna preko izdavaštva udruge SABAH, na njenoj web stranici i na promocijama koje će biti organizirane širom Hrvatske i dijaspore.

„Nadam se da će ova knjiga biti ne samo moj glas, nego i podrška svima koji se bore sa svojim bitkama.“

Tekst je objavljen u 12. broju časopisa “Bosna”, koji je dostupan na linku.