Dok je s Memorijalnog centra Ovčara 6. jula krenulo jubilarno, petnaesto izdanje Ultramaratona Vukovar – Srebrenica, iz tiska je izišla monografija koja bilježi historiju ovog jedinstvenog memorijalnog projekta – 227 kilometara sjećanja koje Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba već deceniju i po, svakog jula, upisuje između dva grada simbola stradanja

Piše: Jakub Salkić

U ponedjeljak, 6. jula 2026. godine, tačno u osam sati ujutro, s Memorijalnog centra Ovčara kod Vukovara krenula je mala skupina trkača. Prizor koji se na tom mjestu ponavlja već petnaest godina, polaganje vijenaca podno spomen-obilježja masovne grobnice, minuta šutnje, a potom prvi koraci prema jugu, što ove godine nosi posebnu težinu. Ultramaraton Vukovar – Srebrenica, koji Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba organizira u povodu godišnjice Genocida u Srebrenici, obilježava petnaestu obljetnicu, a taj je jubilej dočekan onako kako i priliči projektu koji je davno prerastao okvire sportskog događaja: iz tiska je upravo izišla monografija „Ultramaraton mira Vukovar – Srebrenica: 15 godina”, knjiga koja prvi put na jednom mjestu, trajno i poimence, bilježi sve što se na tih 227 kilometara događalo od 2012. godine do danas.

Fotografije s ovogodišnjeg polaska s Ovčare, trkači u ranojutarnjem svjetlu, vijenci, ispraćaj, već su obišle medije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. No iza tih prizora stoji priča koja se ne da ispričati jednom vijesti. Zato je i nastala knjiga.

Od zamisli jednog branitelja do institucije sjećanja

Prije nego što je postojao Ultramaraton, postojao je jedan čovjek i jedna zamisao. Duško Štrbac, hrvatski branitelj i ratni vojni invalid rodom iz Pakraca, godinama je nosio ideju da trčanjem spoji, kako sam kaže, dva najveća stratišta u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – Vukovar i Srebrenicu. Do trčanja ga nije dovela utrka, nego rat: ranjen je 1991. u obrani Pakraca, a 1994. godine u zasjedi na cesti Pakrac – Požega poginuo mu je brat Vencislav. Prošao je i liječenje, a onda se, na rubu ponora, okrenuo trčanju. Nazvao ga je svojim samoizlječenjem i svojim križnim putem, sve utrke posvećuje bratu i poginulim braniteljima. Otrčao je maratone i ultramaratone kakve je teško pobrojati – od Zagreba do Vukovara, do Vatikana, dvadeset četiri sata u komadu.

Štrbac je imao razrađen projekt – trasu, dužine etapa, čak i računicu da se zbog troškova kreće s četiri trkača i jednim vozilom, ali dugo nije znao kako ga izvesti, jer put vodi kroz Republiku srpsku, u vremenu kada je i prelazak granice znao biti neizvjestan. Priča je potom, gotovo slučajno, stigla do Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, koje je od svog osnutka 2003. godine svake godine obilježavalo godišnjicu srebreničkog genocida. Vijeće je prihvatilo projekt, trasi dodalo prolazak kroz Janju i tako je u julu 2012. godine, uz 17. godišnjicu genocida i pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, krenuo prvi Ultramaraton.

Četiri hrvatska branitelja – Mladen Hodak i Duško Štrbac iz Zagreba, Mirsad Veladžić iz Daruvara i Elvir Rakipović iz Osijeka – prešla su tada u pet etapa 227 kilometara po vrućini koja je prelazila četrdeset stepeni, uz malobrojnu logističku ekipu Vijeća i liječnicu dr. Andreju Rakipović, koja će godinama ostati anđeo čuvar ovoga puta. Trasa, gotovo nepromijenjena do danas, sama je po sebi zemljopis stradanja: prvoga dana od Ovčare preko Vukovara i Borova do Vinkovaca; drugoga, najdužeg, preko Županje i Gunje do Brčkog; trećega kroz Bijeljinu do Janje; četvrtoga do Zvornika; petoga, preko Bratunca, do Potočara. U prosjeku četrdeset i šest kilometara dnevno – više od jednog maratona svakoga dana, pet dana zaredom.

 

Poruku puta možda je najbolje sažeo sam Štrbac na cilju prvog izdanja jer pitali su ga je li bilo teško, a on je odgovorio da nije – kad zna za koga i zašto trči. Trče, rekao je tada, za mir u cijeloj regiji, sa željom da buduće generacije nikada ne dožive rat, da im u amanet ostave mir i život jednih s drugima, a ne jednih pored drugih. Elvir Rakipović, umirovljeni časnik Hrvatske vojske i dragovoljac Domovinskog rata, koji je i prije Ultramaratona godinama trčao memorijalne utrke od Zagreba do Vukovara, dodao je da mu je čast pokloniti se svim nevinim žrtvama – u Vukovaru, u Srebrenici i svugdje – neovisno o vjeri i nacionalnosti.

Ono što je 2012. bilo pothvat četvorice, s godinama je postalo institucija. Oblikovala se stalna postava ultramaratonaca – uz Štrpca i Rakipovića, Osječani Dražen Ćućić i Robert Kasumović, a rutu su, u cijelosti ili dijelom, trčali i gosti iz Slovenije te, što je možda najrječitija slika ovoga projekta, ultramaratonac Boban Pantović iz Beograda, koji je nakon prvog dolaska u Potočare rekao da projekt smatra vrednijim od svih nas. Niz nije prekinula ni pandemija koronavirusa: 2020. godine, kada se nije moglo preko granice, simbolično je istrčana prva dionica, jer put se može skratiti, ali se ne smije prekinuti. Pokroviteljstvo su Ultramaratonu davali svi predsjednici Republike Hrvatske od 2012. naovamo i članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gradonačelnici Grada Zagreba i Ministarstvo hrvatskih branitelja; Grad Zagreb odlikovao je članove tima Medaljom Grada Zagreba u dva navrata, a Hrvatska radiotelevizija posvetila mu je dokumentarni zapis simbolična naslova – „Put mira”.

Knjiga koja pamti bez mržnje

Monografija „Ultramaraton mira Vukovar – Srebrenica: 15 godina”, objavljena u Zagrebu 2026. godine u izdanju Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i uz generalno sponzorstvo Hrvatske pošte, nastala je, kako stoji na njezinim koricama, iz uvjerenja da se petnaest godina jednoga puta ne smije prepustiti pamćenju koje blijedi. Autor koncepcije i urednik knjige je književnik i publicist Filip Mursel Begović, reportaže s trase potpisuje novinar Nedim Hasić, a fotografije Velija Hasanbegović, Stipe Majić, Edib Ahmetašević i Marija Kundek, uz arhivu Vijeća.

Već i sam sadržaj otkriva zamisao i pokušaj da se jedan put ispriča kroz većinu glasova sa trase. Knjigu otvara pozdravna riječ predsjednika Vijeća i zastupnika u Hrvatskom saboru Armina Hodžića, koji čitatelje poziva među stranice „kao u kuću u kojoj se pamti bez mržnje, ali s odgovornošću i pijetetom prema žrtvama genocida”. Hodžić podsjeća i na institucionalni okvir toga pamćenja: Hrvatski sabor je još 2009. godine 11. juli proglasio Danom sjećanja na Genocid u Srebrenici, a Ultramaraton je, korak po korak, postao živa poveznica između te odluke i stvarnih ljudi na trasi.

Slijede riječi organizatora – Kemala Bukvića i Ekrema Bećirovića, koji su projekt godinama nosili i omogućili mu kontinuitet, te Adnana Hodžića, koji ga vodi od 2024. godine i čiji je tekst naslovljen po nepisanom geslu ekipe: „Sve za raju”. U poglavlju s porukama pokrovitelja i prijatelja Ultramaratona nalaze se, među ostalima, prilozi Ive Josipovića, Kolinde Grabar-Kitarović, Bakira Izetbegovića, Željka Komšića, gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, nekadašnjeg načelnika Srebrenice Ćamila Durakovića i pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Izetbegović u svom prilogu ističe da u čast žrtava Vukovara i Srebrenice u Ultramaratonu učestvuju ljudi svih nacionalnosti, vjera i svjetonazora te da time šalju jasnu poruku o besmislu ideja koje su dovele do ratova i stradanja.

Težište knjige ipak je na onima koji trče. Portreti stalne postave – Štrpca, Rakipovića, Ćućića, Kasumovića, dr. Andreje Rakipović Stojanović te bračnog para Mirana i Mirjane Dudić-Lovrić, trkača i liječnice na istom putu – nastali su na temelju dugih razgovora i čine svojevrsnu okosnicu monografije. Uz njih je tu i „Mozaik glasova”: majke Srebrenice, motoristi iz vinkovačkih moto-klubova koji godinama prate trkače, domaćini iz Brčkog, Janje, Kozluka i Karakaja, imami i medžlisi Islamske zajednice, narodna kuhinja „Hasna” iz Janje – svi oni koji su petnaest godina držali ovaj put prohodnim i koje knjiga, u opsežnim prilozima, bilježi poimence: popis svih maratonaca od 2012. do 2026., liječničku i logističku pratnju, trkače koji su se pridruživali na pojedinim dionicama, pokrovitelje, partnere i donatore. Posebnu vrijednost imaju reportaže Nedima Hasića s bosanske strane trase i bogata fotogalerija, uključujući i snimke u visokoj rezoluciji.

U knjizi progovaraju i oni koji Ultramaraton nose izvan očiju javnosti. Adnan Hodžić, koji je vođenje projekta preuzeo od Bukvića i Bećirovića, opisuje kako ga na terenu nije iznenadila složenost organizacije, nego emocija koju ljudi na trasi osjećaju prema Ultramaratonu te stolovi puni hrane manje ostaju u sjećanju od stiska ruke, zagrljaja i suze u oku, jer je za ljude uz cestu ovaj projekt dio njihove vlastite priče o gubitku i opstanku. Pamti i dan iz 2025. godine kada je asfalt gorio na više od četrdeset stepeni, a već sutradan trkače su šibali pljusak, vjetar i grmljavina i nitko nije tražio izgovor, nitko nije pomišljao na odustajanje.

Time, kako stoji u riječi izdavača, Vijeće ispunjava dvostruku dužnost: prema žrtvama, da ne budu zaboravljene, i prema mladima, da znaju.

 

Glasovi s puta: od početka muke do kraja muke

Najupečatljivije stranice monografije one su na kojima govore sami ultramaratonci, ljudi koji su, kako se u knjizi kaže, pet dana svoje noge posudili onima kojih nema. Robert Kasumović smisao puta sažima rečenicom koja je postala i naslov njegova portreta: trči se „od početka muke do kraja muke” – početak je Ovčara, kraj su Potočari. Opisuje i ulazak u Memorijalni centar: posljednjih sto metara, novinari, zastave, mezarje sa strane, i emotivno pražnjenje koje se, kaže, riječima ne može objasniti. S godinama su, dodaje, Potočari postali dio njih – „kao da se kući vraćamo”.

Duško Štrbac, čiji portret u knjizi s razlogom stoji na vodećem mjestu, Ultramaraton je sam prozvao maratonom mira, a iza tog imena stoji odluka koja mu je posebno važna: utrka je, insistira, za sve nevino stradale civile, na svim stranama. Njegov suborac s prvih izdanja Elvir Rakipović, čiji portret nosi naslov „Cvijet od Vukovara do Potočara”, u ratu je doživio teške traume i upravo zato, kaže, trči sve utrke vezane uz stradanja: stradanje nevinih ljudi motivira ga i tjera da izdrži do cilja i pokloni se žrtvama.

Dražen Ćućić, najmlađi iz jezgre ekipe, ne krije da Potočare, premda je Hrvat, doživljava emotivnije i od Ovčare – ne zbog broja žrtava, nego zbog patnje ljudi koji su se nadali pomoći koja je izostala. Na memorijalu je, podsjeća, uklesano više od deset hiljada imena: „To nisu stvari, to nisu predmeti. To su ljudska bića.” Trčanje po vrućinama koje struka smatra nedopustivima za njega dobiva smisao u jednom jedinom trenutku, kada ga na cilju zagrli majka Srebrenice i kaže mu hvala.

Upravo su majke Srebrenice emotivno središte i puta i knjige. Ultramaratonci godinama ponavljaju da nijedan pehar ne može zamijeniti zagrljaj srebreničke majke, a monografija čuva i riječi rahmetli Hatidže Mehmedović, kojoj su u genocidu ubijeni suprug i oba sina, upućene svima koji dolaze, pamte i trče: „Svojih nemam, ali ste svi moji, svi ste vi moja djeca.”

U uvodnom eseju monografije taj se fenomen imenuje precizno. Zašto baš trčanje, a ne samo komemorativni vijenac i dirljiv govor? O Srebrenici je, podsjeća urednik, ispjevana poezija goleme snage, ali najjači stihovi upravo su oni koji priznaju da se ona ne da izgovoriti; tu su nemoć Bošnjaci pretvorili u kulturu sjećanja – u svjedočenja preživjelih, u ime uz ime na hiljadama nišana. Ultramaraton je sportska inačica te iste kulture sjećanja, jer kad zataji govor, ostaju koraci. Trkači su spomenik koji diše, znoji se, posrće i ustaje, i koji se, za razliku od kamenih, ne može porušiti dok ima onih koji će stati na start. Knjiga pritom ne zaobilazi ni širi smisao činjenice da najprepoznatljiviji projekt jedne nacionalne manjine u Hrvatskoj počinje upravo na Ovčari, mjestu stradanja hrvatskih branitelja i civila.

Bošnjaci u Hrvatskoj, stoji u monografiji, žive dvostruku pripadnost koja nije podijeljenost nego bogatstvo, i kada manjina odaje počast žrtvama većine, a predsjednici, ministri i gradonačelnici te većine stoje uz manjinsku komemoraciju, to je slika zrele zajednice i zrele države, kakvih ni u Evropi nema napretek.

Tekst je objavljen u 12. broju časopisa “Bosna”, koji možete čitati na linku.