Od djevojčice koja je odrastala između dviju kultura i svojim vršnjacima pomagala, do mlade djevojke koja danas pred komisijom uči Kur’an – put Jane Alsawaf priča je o ustrajnosti i vrijednosti vremena.

Prvog dana 32. natjecanja učača Kur’ana u Zagrebu natjecala se u kategoriji hifza pet džuzeva. Ovo je priča o djevojci koja je rano naučila da mladost, radost i druženje ne moraju biti suprotnost odgovornosti te da vrijeme, kada ga posvetimo onome što volimo i smatramo vrijednim, prije ili kasnije donese svoj plod.

Piše: Lamija Alili

Neka imena jednostavno lijepo zvuče, neka nose lijepa značenja, a neka s vremenom počnu sve više nalikovati onome ko ih nosi. Ime Jana (Džana), arapski جنى, povezano je s plodom i onim što se ubire, bere i dolazi kao rezultat sazrijevanja i truda.

I dok tako gledam i preslušavam našu Janu Alsawaf kako se priprema za svoje prvo natjecanje u hifzu 5 džuzeva, ne mogu se oduprijeti dojmu da joj njezino ime baš odlično pristaje.

U Hrvatskoj je Jana jedno od poznatijih ženskih imena koje se tumači i kao Božja milost. Jana, doduše, nosi i ono sasvim svakodnevno značenje, pa se spontano povezuje s poznatom vodom.

Ovu našu Janu nerijetko zazovu “Janom“, što ona prihvaća svojim prepoznatljivim smiješkom. Ne djeluje mi da joj je pretjerano važno kako će netko izgovoriti njezino ime. Jana ili Džana. Važnije joj je, čini mi se, ono što ljudi prepoznaju u njezinu karakteru.

Jana je kći predanih i požrtvovnih roditelja, Khatijah i Amera, koji su, izbjegavši iz Sirije, nakon jednogodišnjeg života u Istanbulu, sigurnost pronašli u Hrvatskoj.

Zagreb je s vremenom postao njihov dom i sigurna luka. Ovdje su naučili jezik, dobili državljanstvo i izgradili život, istodobno brižno čuvajući arapski jezik, kulturu i sjećanje na zemlju iz koje su došli.

U opisu svoga života jednom spomenuše kako su živjeli život izbjeglica, ali su Božjom milošću i vlastitim trudom uspjeli izgraditi dostojanstven život.

Svojim riječima i djelima pokazuju da nema stida u tome što si izbjeglica i da čovjek poštenim radom, ustrajnošću i poštovanjem sebe i drugih, može izgraditi život dostojan čovjeka.

A njihova Jana je jedan od najljepših plodova toga puta.

Na moju sreću i zadovoljstvo, njezina sam muallima, a naša je veza s godinama postala mnogo više od odnosa vjeroučiteljice i učenice.

Na jednoj staroj fotografiji, nastaloj u prvom razredu, mala Jana, nasmijana i bezbrižna, sjedi u mome krilu. Na drugoj, snimljenoj jučer, preda mnom je mlada djevojka koja se priprema za natjecanje učača Kur’ana.

Između te dvije fotografije stalo je cijelo jedno djetinjstvo. A u tom odrastanju Jana je postala i svojevrsni most između dviju kultura.

Kada su u njezinu osnovnu školu počela pristizati djeca iz Sirije, Iraka, Egipta i drugih arapskih zemalja, njezino poznavanje arapskog i hrvatskog jezika učinilo ju je dragocjenom pomoći školskim službama i novim učenicima. Zajedno s prijateljicama Sabah i Malak, prevodila je, objašnjavala i pomagala djeci koja su se tek trebala snaći u novoj zemlji.

Djevojčica koja je i sama odrastala između dviju kultura tako je postajala most onima koji su tek pristizali.
Jana, kao i njezini vršnjaci, voli druženje, igru i razgovor. Pažljivo bira svoje društvo, brižna je prema drugima, a posebno prema bratu Adelu i sestrama Jouliji i Sari.

Ipak, kod nje sam uvijek primjećivala neku posebnu unutarnju sabranost.

Čak i kada bi bila potpuno zaokupljena igrom ili društvom, jedan dio njezinih misli ostajao bi negdje drugdje. Kada bih je pitala o tome, odgovorila bi da voli sve lijepo što vole mladi, ali da joj je stalno na umu odgovornost prema vremenu, a posebno prema učenju Kur’ana što je Janina prva ljubav.

To se posebno pokazalo ovoga ljeta, kada je s porodicom, prvi put nakon 12 godina, posjetila Damask.

Nakon odličnog završetka osnovne škole i upisa u Islamsku gimnaziju dr. Ahmeda Smajlovića, imala je pravo na bezbrižno ljeto, susrete, šetnje i uživanje u rodnom gradu. Ali i tamo je, prema svjedočenju roditelja, vrijeme najviše posvećivala učenju i ponavljanju Kur’ana.

Jana je i na tom putovanju potvrđivala da vrijeme treba čuvati za ono što nam je povjereno.

Nedavno mi je kazala kako postoji jedan detalj koji ju je još više potaknuo da ustraje na putu hifza. Na prošlogodišnjem natjecanju učača Kur’ana slušala je govor hafiza Aziza Alilija i posebno joj je ostala u srcu rečenica
لا خاسر مع القرآن
Ko je uz Kur’an, nije gubitnik.

 

Ona vjeruje da je ta jednostavna, a snažna misao u njoj nešto prelomila. Nije tada sebi postavila rok do kojega mora postati hafiza. Nije krenula u utrku s vremenom. Jednostavno je, čistog nijeta, odlučila ustrajati. A na to da stalno preispituje svoje nijete, najviše je potiče otac Amer. A ona ga dobro sluša. Pa kada god završi. Dok god se uz Kur’an, vrijeme potrebno da se stigne do cilja, nije ono što određuje vrijednost puta.

Najvažnije je ne odustati od njega.

Slušajući i gledajući je danas, vidim onu malu djevojčicu sa ranijih fotografija. Samo što je djevojčica iz krila sada mlada djevojka koja uči Kur’an pred auditorijem okupljenim na natjecanju učača Kur’ana u Zagrebu.

Jana je edebli dijete a posebno cijeni naše imame i muallime a medju njima posebno Halida ef. Dolića, koji je i sam ustrajan na svome putu hifza, kao i hafiza Ahmeda.

Njihovo mišljenje joj mnogo znači a oni su joj već dali odličnu ocjenu, što joj je veliki vjetar u leđa. Promatrajući ih, vidjeh nešto posebno.

Dobro se u jednom džematu doista prenosi iz generacije u generaciju.

Zato ovu priču ne pišem samo zbog Jane.

Pišem je i zbog brojne djece koja imaju sposobnost, dobro pamćenje, lijep glas, podršku roditelja i sve druge pretpostavke za uspjeh, ali im ponekad nedostaje ono najjednostavnije i najteže a to je svijest o vrijednosti vremena.
Jana nas na svoj tihi način podsjeća da pitanje nije uvijek imamo li vremena, nego čemu smo spremni dati svoje vrijeme.

Ona voli mladost i sve ono što mladost nosi. Voli prijatelje, šetnje, druženja i radost. Nije odabrala život bez uživanja. Samo je naučila da se radost i odgovornost ne moraju međusobno isključivati i da ono što nam je najvrjednije mora dobiti svoje mjesto u vremenu koje nam je darovano.

Zato je njezina priča tako lijepa. To nije priča o odricanju od života, nego o učenju kako u životu prepoznati ono što je najvrjednije.

A danas, 25. rujna, prvoga dana 32. natjecanja učača Kur’ana, Jana je stala pred komisiju i natjecala se u kategoriji hifza pet džuzeva. Bilo je treme i grešaka.

Ali važno je da je udahnula, otvorila srce i pustila da iz njega poteče ono što je mjesecima učila.

Možda će dobiti manje bodova od drugih, možda će ostvariti rezultat kojem se nada, a možda će joj ovo prvo natjecanje biti samo još jedno dragocjeno iskustvo na putu koji je tek započela. Sve je to manje važno od činjenice da je krenula.

Zato joj ne želim samo sreću na natjecanju.

Želim joj da pobijedi tremu, a ne druge kandidate, da uvijek bude smirena i neopterećena rezultatom.

Želim joj i da uvijek lahko uči i da iz ove prilike ponese još veću ljubav prema Kur’anu.

Kada se u subotu, među natjecateljima, budu dijelile nagrade, Jana možda nijednu neće ponijeti kući. Ali onu najvrjedniju već nosi sa sobom a to je vrijeme provedeno uz Kur’an.

Molimo Uzvišenog, u ovom mubarek danu, da joj smiri srce, olakša jezik, učvrsti pamćenje i podari bereket u svakom proučenom ajetu.

A za rezultat neka ne brine.

Jer s Kur’anom nema gubitka.

Nadamo se da će jednoga dana, ako Bog da, kada Jana bude hafiza, ove fotografije biti najljepši podsjetnik na put koji je prošla: na malu djevojčicu u džamijskim odajama, školskim klupama i mladu djevojku koja je, korak po korak, najviše uz podršku roditelja, učila Kur’an i čuvala ga u svome srcu.

Između ovih fotografija je vrijeme.

A vrijeme je, baš kao i Janino ime, donijelo svoj plod. Pa je najbolja dova da ova mila djevojka s imenom koje znači plod, svojim trudom počne ubirati njegove najljepše plodove. I neka taj plod, ako Bog da, jednoga dana bude cijeli Kur’an sačuvan u njezinu srcu.