Može li čovjek promijeniti vlastitu prošlost i može li se istina izbrisati prepravljanjem biografije? O ovim pitanjima, odnosu prema istini, odgovornosti za izgovorenu riječ i povjerenju koje čovjek gradi pred drugima, ali i pred Bogom, piše Lamija Alili.

Podsjećajući da se prošlost može pokušati uljepšati, ali ne i promijeniti, Alili ovu temu smješta i u kontekst vjerskog odgoja, najavljujući da će o njoj razgovarati i sa svojim mekteblijama.

Piše: Lamija Alili

Postoji nešto gotovo paradoksalno u ljudskoj potrebi da uljepšava vlastitu biografiju.

Čovjek može promijeniti odijelo, funkciju, titulu i način na koji govori o sebi, ali ne može promijeniti ono što se doista dogodilo.

I upravo zato bi životopis trebao biti mjesto istine, a ne samopromocije.

Što čovjeka navede da u vlastitu biografiju upiše ono što se nije dogodilo, da svoje školovanje predstavi uspješnijim nego što je bilo ili kaženapiše da je nešto završio u roku ako nije?

Što ga navede da sebi pripiše životno iskustvo, ratni put ili neku drugu zaslugu koja mu zapravo ne pripada? Je li to samo potreba da drugima izgleda boljim ili je problem dublji?

Možda u potrebi da se preoblikuje vlastita prošlost kako bi se proizvela poželjnija sadašnjost?

Jer onog momenta kada čovjek počne prepravljati vlastitu prošlost, on zapravo više ne uređuje biografiju. On pokušava urediti sliku o sebi u očima drugih ljudi.

U vremenu u kojemu se gotovo svaka činjenica može provjeriti, takvo uljepšavanje vlastitog životopisa postaje još neobičnije.

Nekada se čovjek mogao nadati da će neka tvrdnja ostati samo u usmenoj predaji.

Iza čovjeka ostaju dokumenti, datumi, registri, svjedoci, fotografije, arhive i digitalni tragovi koji pamte ono što bi čovjek ponekad želio zaboraviti.

Istina je, dakle, postala mnogo lakše provjerljiva.

Posebno je zanimljivo kada se, nakon što je neka tvrdnja dovoljno dugo ponavljana, pa je ljudi počnu prihvaćati kao činjenicu, pojedini podaci iz biografije jednostavno izgube.

Nestanu iz službenih životopisa, sa stranica, iz ranijih verzija. Kao da ih nikada nije ni bilo.

A upravo je to trenutak kada pitanje više nije samo zašto je čovjek jednom rekao neistinu.

Pitanje je što to čovjeka navodi da naknadno briše tragove koji bi mogli pokazati da “ta priča” nije bila istinita?

Prošlost se može pokušati prepisati, ali se ne može izbrisati samim uklanjanjem jednog retka iz životopisa.

Vjera nas ne uči da budemo bez greške.

Vjera nas uči da svoju grešku znamo priznati.

Nije sramota reći da nisam završio studij u roku, da nisam bio tamo gdje sam želio biti niti sam ostvario ono što sam planirao.

Sramota je izgubiti potrebu da istina o meni bude važnija od slike koju želim stvoriti o sebi.

Kur’an poziva vjernike da se boje Allaha, dž.š., i govore istinu.

To nije tek lijepa moralna preporuka, nego zahtjev da riječ bude u skladu sa stvarnošću.

Poslanik, Muhammed, a.s., među obilježjima licemjerstva spominje upravo laž u govoru.

Zato neistinit životopis nije samo pitanje biografije. To je pitanje emaneta.

Jer kada čovjek traži tuđe povjerenje, on traži da mu ljudi povjere nešto što pripada i njima.

A povjerenje se ne može graditi na prepravljanoj prošlosti.

Još je opasnija ideja da će ponavljanje neistine jednom proizvesti istinu.

Jedan kaže, drugu ponovi, treći zapiše, četvrti prenese a peti više ne pita. Tako nastaje privid činjenice.

Ipak, ponavljanje ne mijenja stvarnost, baš kao što ni funkcija ne pretvara neistinu u istinu, titula ne pretvara nečasno u časno, a brisanje podatka ne briše ono što se (nije) dogodilo.

Pred ljudima, očito, možemo uređivati svoje životopise, ali pred dragim Bogom ne postoji mogućnost naknadnog uređivanja.

Tamo neće biti važno što smo o sebi napisali.

Bit će vagano što smo doista živjeli.

Čovjek ne postaje veći zato što je svoju prošlost napisao većom.

Postaje veći onda kada je dovoljno slobodan da svoju prošlost prihvati onakvom kakva jest.

Istina možda neće uvijek učiniti naš životopis impresivnijim. Ali će ga učiniti NAŠIM!