Život ga je iz Bosne doveo u Istru, gdje je pronašao svoj dom, ali i prostor za djelovanje u zajednici kojoj pripada. Kao predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Vodnjana, Edin, svima poznatiji kao Dino Gadžun, nastoji osnažiti položaj Bošnjaka, očuvati njihov identitet i stvoriti uvjete u kojima će buduće generacije imati svoje mjesto.

Kada je 2008. godine sa 18 godina prvi put stigao u Vodnjan, Dino Gadžun nije mogao znati da će upravo ovaj grad postati mjesto u kojem će izgraditi obiteljsku i poslovnu svakodnevicu te se aktivno uključiti u život bošnjačke zajednice. Danas, gotovo dva desetljeća kasnije, Vodnjan ne doživljava samo kao mjesto u kojem živi, nego kao svoj dom i sredinu kojoj želi nešto ostaviti.

Rođen je u Zenici, a odrastao u Kaknju gdje je završio srednju elektrotehničku školu. Prilika za zaposlenje u Uljaniku bila je presudna za njegov dolazak u Istru.

Iako svakodnevno zbog posla odlazi u Pulu, kada ga se pita gdje bi ponovno izabrao živjeti, odgovora: „Vjerojatno opet u Vodnjanu. Nikada nisam požalio što sam došao ovdje“, kaže Gadžun.

Od promatrača do čovjeka koji preuzima odgovornost

Njegova povezanost s bošnjačkom zajednicom nije nastala tek preuzimanjem službene funkcije. Kako ističe, od samog dolaska u Vodnjan pratio je njezin rad, a s vremenom se sve aktivnije uključivao u njezine aktivnosti. U početku je pomagao i kroz kulturno djelovanje pa je jedno vrijeme bio član folklorne skupine te tako sudjelovao u promociji bošnjačke kulture i tradicije.

Razdoblje kada je bošnjačka zajednica u Vodnjanu tek gradila svoju vidljivost posebno mu je ostala u sjećanju jer je među ljudima još postojala određena nelagoda pri izjašnjavanju o vlastitom nacionalnom identitetu.

„Tada se dosta ljudi sramilo uopće reći da je Bošnjak ili Bosanac. Tu smo frazu danas promijenili, zahvaljujući svima nama“, ističe.

Smatra da su godine zajedničkog rada, kulturnih aktivnosti i angažmana predstavnika bošnjačke zajednice pridonijele promjeni takve percepcije. Važnim smatra i činjenicu da su Bošnjaci danas prisutni u različitim područjima društvenog života, od obrazovanja i zdravstva do policije i drugih profesija.

Godine 2023. službeno ulazi u rad Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Vodnjana na kojoj je preuzeo odgovornost za aktivniji rad te institucije. Na taj se korak, odlučio i zbog osjećaja da je zajednica u prethodnom razdoblju izgubila dio svoje aktivnosti. Kako Gadžun tvrdi, zatekao je Vijeće bez razvijene organizacijske strukture, članstva i financijske stabilnosti. Smatrao je da institucija koja bi trebala biti jedan od najvažnijih alata za zastupanje manjinske zajednice ne smije postojati samo formalno.

Jedan od trenutaka na koje je posebno ponosan jest njegovo djelovanje u Gradskom vijeću. Nakon više od dvadeset godina tijekom kojih su Bošnjaci imali svoje predstavnike, ali se njihovi interesi nisu dovoljno jasno iskomunicirali, prvi je put za govornicom postavio konkretno pitanje koje se odnosilo na bošnjačku zajednicu.

„Ponosan sam jer sam prvi stao za onu govornicu i postavio barem jedno pitanje. To je bilo probijanje leda“, govori Gadžun.

Kada govori o izazovima na jedno pitanje se neprestano vraća, a to je prostor. Upravo nedostatak odgovarajućeg prostora predstavlja ozbiljnu prepreku u razvoju aktivnosti bošnjačke zajednice u Vodnjanu. Smatra da zajednici nije potreban samo ured s nekoliko stolica, nego mjesto u kojem bi se mogli održavati sastanci, kulturni programi, radionice, druženja i različiti projekti.

„Ja sam rekao da laptop i printer mogu držati i kod kuće, a sastanak održati u kafiću ako treba. Nije cilj samo dobiti ured. Nama treba prostor u kojem zajednica može funkcionirati i razvijati projekte“, naglašava.

Pritom prostor ne promatra samo kao praktičnu potrebu, nego kao postojanja i prisutnosti jedne zajednice u gradu. „To je kao kada treba raditi most i postaviti temeljac. Borili ste se, napravili nešto i sutra će ostati trag. I kada nas više ne bude, ostat će nešto što potvrđuje da je ta zajednica ovdje postojala“, kaže.

Unatoč ograničenjima, aktivnosti ne izostaju. Jedan od važnijih događaja je zajednički iftar u Vodnjanu, koji je posljednji put okupio više od dvjesto sudionika. Upravo takva okupljanja smatra važnima za povezivanje ljudi, ali i predstavljanje bošnjačke kulture široj javnosti.

Identitet koji se živi, a ne samo ističe

Govoreći o vlastitom identitetu, Gadžun ne opisuje svoj život u Hrvatskoj kao odricanje od Bosne, niti svoju pripadnost bošnjačkoj zajednici doživljava kao nešto što ga udaljava od sredine u kojoj živi. Naprotiv, kaže kako se od dolaska u Vodnjan nikada nije osjećao ugroženo, zanemareno ili prozvano zbog svojeg podrijetla. S vremenom je izgradio život u kojem se granica između nekadašnjeg i sadašnjeg doma promijenila.

„Meni je Vodnjan jednostavno postao prvi dom, a Bosna drugi dom. Ali nikada ne mogu zaboraviti odakle sam došao“, govori.

Također smatra kako je važno čuvati ono što predstavlja bošnjački identitet – od jezika i običaja do jela, nošnji i načina života. U tome posebno mjesto imaju kulturno-umjetnička društva i udruge, koje smatra ključnima za očuvanje tradicije. Vijeće, s druge strane, ima zadaću političkog predstavljanja i zastupanja interesa zajednice. Smatra da vidljivost zajednice ne smije ovisiti o povremenim medijskim objavama, već o kontinuiranom predstavljanju njezina rada i aktivnosti: „Nije isto kada imaš jedan članak godišnje i kada se svaki mjesec pojavi neki članak u novinama. Tako se za našu priču lakše i dalje čuje.“

Važnim smatra i suradnju, kako Gadžun ističe s Gradom Vodnjanom, imaju dobru suradnju, a posebno je zadovoljan povezanošću s bošnjačkim predstavnicima u Labinu i Buzetu. Takva suradnja omogućuje razmjenu iskustava, lakše rješavanje problema i pokretanje zajedničkih inicijativa.

Mladi su budućnost, ali im treba dati priliku

Posebnu pozornost Gadžun posvećuje pitanju uključivanja mladih u rad zajednice. Smatra kako je jedan od najvećih problema to što se o mladima često govori kao o budućnosti, dok im se istodobno ne pruža dovoljno prilika da preuzmu konkretne zadatke i odgovornosti.

Upravo zato smatra da se promjena mora dogoditi i unutar samih organizacija. Mladi se ne mogu uključiti ako ih se ne poziva na sastanke, ne upoznaje s aktivnostima i ne daje im se prilika da nešto samostalno organiziraju: „Ako stalno govorimo da trebamo mlade, a ne dajemo im priliku da nešto naprave, onda ne radimo ono što govorimo. Moramo ih pozvati, uključiti i dopustiti im da se okušaju“.

Svjestan je da angažman u manjinskoj zajednici zahtijeva mnogo vremena i odricanja. Riječ je o volonterskom radu koji često znači manje vremena za obitelj, prijatelje i privatne obveze. Ipak, motivaciju pronalazi u rezultatima i spoznaji da trud može donijeti nešto dobro ljudima oko njega.

Na kraju razgovora, govoreći o tome što bi volio da ostane iza njegova angažmana, ne izdvaja osobnu korist ni priznanja. Važnije mu je da se što više ljudi uključi i da teret odgovornosti ne nose uvijek iste osobe.

„Sav taj rad i angažman doživljavam kao čin dobrog djela. Volio bih da nas bude što više jer je puno lakše kada neki posao radi dvoje, troje ili petero ljudi nego kada jedna osoba sama vuče cijelu zajednicu“, zaključuje Dino Gadžun.

(Piše: Azra Kljajić)