Piše: Alem-ef. Crnkić

Nakon više od dva desetljeća imamskog djelovanja u Hrvatskoj, čovjek nauči osluškivati izazove i promjene u biću zajednice kroz razmišljanja i poglede onih koje predvodi i na koje nastoji utjecati.

Djelovati u multikulturnom prostoru, u kojem su muslimani manjina – premda institucionalno uvažena i integrisana, uz visok stepen društvenog povjerenja u kontekstu Islamske zajednice u Hrvatskoj – znači kontinuirano preispitivati vlastite metode pristupa i rada.

Svijet oko nas neprestano se mijenja i ubrzava, ali formativna pitanja ljudske duše ostaju ista, a u određenim životnim etapama postaju još intenzivnija.

Posljednjih godina to najjasnije osjećam u radu s našom omladinom.

Riječ je o generacijama mladih rođenih ovdje, u Hrvatskoj, u gradovima uz Savu i Kupu.

I ja sam se najviše nadisao zraka u Sisku. Ovdje sam odrastao, upravo u Sisku stekao prve spoznaje o vjeri, a ljubav prema imamskom pozivu ponikla je u ovom gradu.

Sada u Sisku, Božijom odredbom, nosim emanet i odgovornost imamske misije u punini njenog složenog djelovanja u ovakvoj sredini.

Zato najviše razumijem i želim razumjeti našu omladinu u Sisku.

Sisak je njihov grad, prostor njihovih prvih koraka, školskih klupa, formativnih prijateljstava i prvih simpatija. Međutim, kada odrastanje dosegne svoj prirodni vrhunac – trenutak u kojem mlada osoba počinje tragati za životnim saputnikom s kojim će graditi dom i dijeliti suštinske vrijednosti – ulazimo u prostor surove životne matematike i tihih unutrašnjih lomova između nade, očekivanja i opravdanog straha.

U Islamskom centru u Sisku imam grupu od četrnaest srednjoškolaca koji pohađaju Islamsku vjeronauku. Ne mekteb, nego Islamsku vjeronauku kao izborni predmet koji su odabrali u svojim matičnim srednjim školama.

Njihove škole ukazale su puno povjerenje time što su omogućile da se nastava ovog izbornog predmeta održava u učionicama Islamskog centra.

To je možda jedini predmet koji se izvan škole na takav način održava uz priznanje statusa školskog predmeta. Ta gesta nije samo administrativna stavka; ona je svjedočanstvo institucionalnog priznanja Islamske zajednice u Hrvatskoj, utemeljenog na pravnom ugovoru, ali i ljudskom povjerenju.

Ipak, naši časovi rijetko liče na klasična predavanja ex cathedra. Pretvorili su se u interaktivne i dijaloške, često polemične razgovore u kojima mladi iznose i artikulišu svoje realne dileme, nade, strahove i afinitete.

Na časovima Islamske vjeronauke funkcioniramo poput duhovne ambulante: razgovaramo o simptomima vremena, postavljamo dijagnozu izazova s kojima se suočavaju, a potom u izvorima vjere tražimo terapiju – islamske smjernice koje neće ugušiti njihovu mladost, nego će joj dati smisao i mjeru.

To nije uvijek jednostavno, ali naš je zadatak da se trudimo kako bi osjetili da su shvaćeni.

Nedavno smo otvorili teme koje su po svojoj prirodi intimne, ali u ovakvom društveno-kulturnom kontekstu imaju veliku važnost i težinu: Kako danas razmišljaju o braku? S kim prijateljuju, druže se i susreću? Kako ašikuju? Gdje povlače granice kojima čuvaju svoj “obraz”, čestitost i poštenje? Kako u svijetu nametnutih standarda prepoznati osobu s kojom bi željeli dijeliti život kroz brak?

Tada sam, možda jasnije nego ikada, osjetio duboki raskorak u kojem ova generacija stasava.

Između algoritma i sudbine

Kroz razgovor s njima zaključio sam da današnji mladi čovjek živi pod neumoljivom tiranijom algoritama. Uz to, mladi se upoređuju s tuđim, filtriranim životima: savršenim izgledom, hedonističkim načinom života i poređenjem koje ih prati na svakom kliku i koraku. Niko ne objavljuje svoj loš dan. Posljedice su anksioznost, nesigurnost i osjećaj manje vrijednosti.

Na ekranima njihovih telefona svijet se nudi kao beskonačni katalog izbora: sve je prividno nadohvat ruke, sve je vizuelno uglačano, filtrirano i podređeno kulturi brzog konzumiranja i lakog odbacivanja.

S druge strane ekrana nalazi se stvarni Sisak – grad s vlastitim ožiljcima, ranjen industrijskim posustajanjem i razornim potresom, grad u kojem se demografska osnova neumoljivo sužava.

Lijep je to grad u kojem se svi poznajemo, grad jednostavnih i srdačnih ljudi, grad u kojem niko nikada nije izgovorio ružnu riječ o našoj džamiji i Islamskom centru. To zaslužuje poseban respekt.

U takvoj stvarnosti petnaestak ili dvadeset naših mladih ljudi nosi u sebi zdrav odgoj stečen u vlastitim domovima. Vole svoju vjeru, ponosni su na svoj identitet, baštine tradiciju svojih roditelja i vrlo dobro znaju kakvu osobu žele pored sebe u budućnosti.

“Efendija”, upitali su me te večeri s iskrenošću koja razoružava i pred kojom teorija gubi glas, “kako da u ovoj sredini pronađemo nekoga s kim dijelimo iste životne vrijednosti? Gledamo oko sebe, a krug je tako tijesan. Kako da ispoštujemo ono što tako jako želimo, da pronađemo adekvatnog bračnog druga?”

To je jedno od onih pitanja pred kojima i najiskusniji imam na trenutak zašuti. U tom njihovom zrelom pitanju, koje se tiče identiteta, nije prisutna samo mladalačka tjeskoba; u njemu je i vapaj za opstankom.

Ovdje, u Sisku, ali i u drugim gradovima u Hrvatskoj, potraga za bračnim drugom predstavlja identitetski i egzistencijalni čin. Razlog je i to što vidimo brojne primjere onih koji su sklapanjem braka izgubili svoj identitet, dok nas smrtovnice još upečatljivije podsjećaju na to zašto je neko sa zvučnim muslimanskim imenom preselio bez dženaze. Takvih je slučajeva sve više i sve su češći.

Uočavamo dva paralelna procesa. S jedne strane, prisutna je tiha asimilacija onih koji pod pritiskom okruženja postepeno gube suštinu vlastitog identiteta, koji su sveli i relativizirali na “bajram-baklavu” koju obavezno fotografišu svakog Bajrama. To je najviši domet njihove statusne i identitetske pripadnosti.

S druge strane, postoje nada, briga i ambicija osviještenih mladih ljudi, poput članova ove moje male, ali drage grupe, koji ne žele pristati na kompromis s temeljnim vrijednostima, ali se s pravom pitaju kako dalje i koje konkretne korake trebaju poduzeti da bi ostvarili svoj cilj.

To se od njih očekuje i podrazumijeva, ali put je sve teži i neizvjesniji jer je izbora sve manje.

Zajednica koja mlade zaista čuje

Lahko je s visine moralizirati o tome kako je današnja omladina nezainteresovana, kako je vezana za ekrane i kako joj nedostaje strpljenja kakvo su imali njihovi djedovi.

Ono što našoj omladini danas nasušno treba jeste da je istinski čujemo. Potrebna joj je zajednica koja je neće samo opominjati na ono što je haram nego će joj ponuditi ambijent, ruku podrške i sigurno utočište.

Zajednica u kojoj će mladi kreirati sadržaje te biti aktivni inicijatori, nosioci i realizatori aktivnosti.

Kada ih gledam u oči, vidim da im je džemat često jedina preostala tačka oslonca – prostor u kojem se ne moraju pretvarati i u kojem im potreba za duhovnošću daje elan i snagu.

Zato smo dužni djelovati na dva kolosijeka.

Prvi je društveni i praktični: stvarati prilike za susrete, omladinske tribine, putovanja i povezivanje različitih džemata. Moramo im pomoći da izađu iz uskih lokalnih okvira i što bolje upoznaju vršnjake iz drugih gradova i džemata koji dijele iste nade i strahove. Džemat mora biti most njihovih susreta.

Drugi kolosijek je najdublji, duhovni: vratiti im povjerenje u Božiju milost. Podsjetiti ih da brak u islamu nije rezultat suhoparne matematičke vjerovatnoće niti proizvod savršenog algoritma koji proračunava kompatibilnost. Brak je bereket. On je nafaka koja je propisana i dar koji se od Gospodara traži iskrenom dovom, čestitim nijjetom i saburom.

Kada čovjek uredi svoje unutrašnje stanje i sačuva čistoću svojih namjera, Uzvišeni spaja srca putevima koje ljudski razum ne može predvidjeti.

Tako su se, zapravo, dogodila i dva lijepa primjera u Sisku. Nakon otvorenja Islamskog centra, brak su sklopili mladi iz Pule i Siska, kao i mladi iz Osijeka i Siska.

Zato razumijevajmo našu omladinu, budimo joj ohrabrenje i podrška. Nije im lahko.